Agonija Slavice Burmazović, kojoj je bivši muž Turčin oteo troje djece, trajala je pune četiri godine. Ova žena današnji dan će slaviti kao novi početak života, jer je konačno poslije toliko patnje i borbe ponovo zagrlila svoju djecu.
– Ja sam najsrećnija majka na svijetu! – bilo je sve što je Slavica danas mogla da izgovori od uzbuđenja nakon prvog susreta sa svojom djecom Esmom (15), Ajšom (14) i Tarikom (8) poslije godina razdvojenosti.
Njihov susret, pun emocija i radosti, izmamio je osmijehe svih koju se jutros zatekli na aerodromu i sa nestrpljenjem isčekivali njihov dolazak. Kao da se na trenutak zaboravila sva patnja i suze kroz koje su prolazila njena i djeca i ona. Suze tuge sada su zamijenile suze radosnice.
A sve je počelo još 2015. godine, tačnije 18. avgusta, kada je Ejup Sabri Jundžu kidnapovao djecu iz njihovog stana u Beogradu i odveo za Tursku.
– Ujutru, prije nego što su djeca ustala, uzeo je pištolj iz fioke i stavio u torbu, i rekao mi da pazim šta radim. U međuvremenu su djeca ustala i zajedno sa njim sišla ispred zgrade, a ja sam pokušala sa prozora da vidim registarske tablice taksija. Taj dan kada su stigli na aerodrom poslao mi je sliku i napisao da nikada više neću vidjeti svoju djecu – izjavila je Slavica u stanici policije 2015. godine rekavši da ju je neko nepoznat zvao i rekao da će joj “nauditi djeci ako progovori”.
Kako je dalje ispričala Burmazović u svojim ispovjestima, umjesto u Istanbul, kakav je bio dogovor, njen biviš muž djecu odvodi u Mersin, čak 1.000 kilometara dalje, kod druge njegove supruge i njihove djece.
Djeci je čak u nekim periodima zabranio da se čuju sa majkom, ali su djevojčice ipak uspijevale da je pozovu i kažu joj da žele kući i da im tamo nije lijepo.
Nakon 23 dana od otmice djece, Ejup se pojavio u Srbiji – 10. septembra, i u Beogradu započeo privatni biznis, a iz zemlje je ušao i izašao nesmetano.
Slavica ubrzo započinje i pravnu borbu. Trinaestog oktobra 2015. godine stiže rješenje od Trećeg osnovnog suda, kojim je Ejup mora odmah po prijemu da preda djecu majci. Rješenje mu, međutim, nije nikada uručeno, jer sud nije znao gdje on stanuje, iako je u tom periodu bio u srpskoj prestonici.
U jednom momentu, Ejup je pozvao Slavicu iz Turske rekavši joj da ne želi da deca odrastaju u Srbiji.
U međuvremenu, jedno dijete je uspjelo da pozove ambasadu u Ankari i zatraži pomoć, a djevojčice su molile učiteljicu u školi da se čuju sa svojom majkom.
Slavica je bila ogorčena i što država nemoćna da reši njen slučaj.
U martu 2016. godine započeo je i sudski proces pred porodičnim sudom u Mersinom, a djeca su pronašla način da komuniciraju sa majkom. Međutim, prema Slavičinim ispovijestima, otac odlazi u školu kod nastavnice i prijeti da će ih ubiti ako još jednom dozvole djeci da ostvare poziv sa majkom.
Nakon toga, Slavica neko vrijeme gubi svaki kontakt sa svojom djecom, a ambasador u Ankari joj saopštava da je “sve pokušao i da mirno spava” .
U maju 2016. godine, Slavica međutim odlazi u Tursku da bi se vidjela sa djecom. Našli su se u hotelu, kada su joj djeca rekla da žive u jezivim uslovima, da im otac govori šta da pišu i govore majci, kako ne smiju slobodno da se kreću i da njegovu ženu Turkinju moraju da zovu „mama“.
Poslije tog susreta, zabranio im je da bilo kako komuniciraju sa majkom i ona ih nije čula čak 11 mjeseci. Kada su konačno počela ponovo da joj se javljaju, djeca su insistirala na tome da mama mora da potpiše papir kojim se odriče djece u korist oca, kako bi on dozvolio da ih Slavica viđa.
Ejup preko djece vrši pritisak na Slavicu da dođe u Tursku i da ih se odrekne, te je govorio djeci da “ako ih majka voli, pristaće da potpiše dokument”.
Vrhovni sud u Mersinu krejem 2016. godine, donosi presudu da se djeca moraju vratiti u Srbiju te predaju majci. Nakon presude, međutim, ni srpski ni turski organi nisu mogli da utvrde gde se djeca nalaze!
Juna 2017. godine, Slavica je preko turskih medija zamolila da se policiji javi svako ko prepozna njenu djecu.
Krajem maja 2018. godine, Slavica je za jedan list izjavila da je uspjela da nađe svoju djecu u Iranu, tj. Teheranu, gdje ih je otac odveo. Tada je ponovo uspostavila kontakt sa njima telefonom, ali joj Ejup nije dozvoljavao da ih vidi.
Tada joj se javlja jeziva strepnja – postojala je mogućnost da otac uda najstariju ćerku, koja je tada imala 14 godina, kako bi dobio papire da legalno ostanu u Iranu da žive.
– Vidjela sam slike gdje Ejup provodi noć na nekom prijemu u turskoj ambasadi u Teheranu i nije mi jasno kako to da, iako imam sve potrebne papire i presude, djeca još nisu sa mnom. Kad god pozovem naše vlasti da pitam šta se dešava sa mojim slučajem, uvek dobijem isti odgovor: “Strpite se još malo!” – izjavila je Slavica u maju 2019. godine.
Nakon proživljene drame, Slavica je uspjela u svojoj najvažnijoj borbi, da djeca budu ponovo sa njom.
Troje Slavičine djece stiglo je jutros na beogradski aerodrom u organizaciji Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Poslije četiri godine od otmice i više od tri godine od pravosnažne presude turskog suda, na osnovu dogovora ministra Ivice Dačića i ministra inostranih poslova Irana Muhameda Zarifa, djeci je omogućeno da se vrate majci.
Izvor: blic.rs
Foto: P. Milošević