MAGAZIN SLAJDER
PORTRET ROSANDE KOVIJANIĆ: ,,Uspješno trčim deveti krug”
Nekadašnja spikerka Radio Titograda, dama sa najdužim stažom za mikrofonom u Crnoj Gori, Rosanda Kovijanić današnja je gošća rubrike „Portret“.
Tokom razgovora pokazuje autoritet vrijedan divljenja, zasnovan na poštovanju zbog njenog bogatog poslovnog i životnog iskustva, i znanja koje nesebično dijeli. I koje skromno izvire iz svake njene rečenice. Ona je 38 godina bila vodeća spikerka Radio Titograda, odlaskom u penziju je nastavila karijeru još 25 godina, a trenutno radi na TV 7. I nema namjeru da stane, jer kako kaže, „trči deveti krug“, sa svojih više od 80 godina.
Među crno – bijelim fotografijama koje nam pokazuje nalazi se i jedna kojom je konkurisala za evropsku televiziju, gdje su se prijavile spikerke svih radio i televizijskih kuća regiona, gdje je ušla u najuži izbor sa koleginicom iz Makedonije.
-Međutim, padne De Gol, propadne sve. Tako da nijesam otišla – prisjeća se kroz smijeh Rosanda. Te fotografije čuva u fioci pored kreveta. Unucima je rekla kad ode „u vječna lovišta uspomene su tu, u drugoj fioci pored kreveta“.
Rođena je u Mojkovcu, a djetinjstvo je provela u Nišu, gimnaziju je završila u Čačku. Rano se udala i vratila u Crnu Goru. Nakon udaje zaposlila se kao spikerka na konkursu Radio Titograda , rodila sina i upisala Pedagoški fakultet u Nikšiću. Kovijanić je majka dva sina, baka šestoro unučadi i prabaka dvoje praunučadi.
Kakva su Vaša sjećanja na rano djetinjstvo i na porodicu? S obzirom na Vaš status bake i prabake, koja je razlika u Vašem djetinjstvu i onom koje sad proživljavaju mladi naraštaji?
-Djetinjstvo i prvi dio moje mladosti vezani su za Niš i Čačak. Brat i ja smo bili jako vezani, on je mlađi bio tri godine. Nekada je to bilo drugačije, majka nije radila, i to je sasvim drugačiji odnos bio. Kad nam je otac saopštio da smo dobili sestru, 12 godina nakon brata, za nas je to bio šok. Malo je i ljubomore bilo. I to je trajalo kratko. Opet se vraćam na taj patrijahalni način života. Nije se dešavalo, kao danas, da majka priča o nekim fiziološkim promjenama pred djecom, da šeta u donjem vešu pred njima… Sasvim su drugačiji odnosi bili. Kad sam se zadjevojčila, niko mi to nije nametao, ali nije bilo više neobaveznog izlaska iz sobe pred ocem i bratom. Možda je to i puritanizam na neki način, znate, ali tako smo vaspitavani. Ja danas slušam razgovor mog mlađeg sina i njegove kćerke. Ne uključujem se, jer ako se uključim onda ću da reagujem i onda ću da ih povrijedim, a to ne želim. U nekim situacijama nešto može da se shvati kao lažni moral, a ja uopšte nijesam lažni moralista. Za sve imam razumijevanja i ne robujem ničemu. Recimo, ne mogu da podnesem vulgarne komentarne među djecom, među kolegama na poslu. Ja se automatski povlačim. Ne mogu da shvatim. Ne razumijem to, to je osjećaj poštovanja i samopoštovanja. To je pitanje kulture i vaspitanja. Drugačije je sve to bilo nekad. Znate, sve što preskočimo do 15. godine poslije se ne nadoknađuje. Ni sa titulama, zvanjima, novcem i obrazovanjem. To što smo preskočili u vaspitanju to je izgubljeno. A sve manje ljudi rade na sebi. Jer smatraju da im je ova kompenzacija dovoljna. Malo je poštenih ljudi. Nije to samo materijalna kategorija. Već i moralna. Da ste prijatelj, da vam se vjeruje…. Moja majka je bila posvećena samo nama. To se po djeci osjeti. Mi smo odrasli uz naše majke, koje su bile domaćice. Danas majke nemaju vremena. Emancipacija je mač sa dvije oštrice. Danas nemate porodičnih ručkova. Pogledajte djecu. Pa nove tehnologije. Kako se dođe u kuću svako kucka u svoj telefon. I šta se onda dobija? Osakaćuje se. Nije ovo konzervativni prilaz, možda suviše analitički.
Mladi ste dobili djecu i počeli da gradite karijeru. Kako ste Vi uskladili te važne uloge u životu?
-Ja sam 38 godina radila na Radiju Crne Gore. Radilo se po smjenama. Od 4 i 45 do 23 časa. Voljela sam jutarnje smjene. Ustanem prije četiri sata ujutru. Prije pet sam na poslu i radim do devet. Tada odem na pijacu, jer nije bilo frižidera i zamrzivača. Ja kažem, dok sam ih ja vaspitavala služili su za primjer. Kasnije, mladi ljudi kad se osamostale onda im više ne treba roditeljski savjet. Jedino kad im gori pod nogama… Mladi u jednom periodu imaju otpor prema narodnim mudrostima i izrazima. Oni smatraju da je to prevaziđena stvar. Međutim, kako život odmiče ti izrazi se polako vraćaju. Znam po sebi. Posljednja ličnost na koju sam željela da ličim je bila moja majka. Zašto? Zato što je ona bila sušta suprotnost meni. Žena koja je znala šta hoće, koja je imala svoj stav…. Ja sam sasvim drugačija bila. Ali sve što je vrijeme više odmicalo, ja sam sve više ličila na nju. Sada čak i fizički. Danas uhvatim sebe gdje potpuno istu gestikulaciju, mimiku imam. A u mladosti sam imala otpor prema tome. Svi mi imamo otpor prema svemu starijem od nas. A kako sazrijevamo vidimo da su to životni putevi i životne istine… Svi mi u životu imamo uspone i padove. Život nije prava linija. Upisala sam i Višu pedagošku školuu Nikšiću, kad mi je otac umro, jer je ostao njegov žal što sam se rano udala i nijesam završila fakultet. Ipak, ostali su mi ispiti iz staroslovenskog i sociologije, i odustala sam. Na sve te moje silne obaveze suprug se navikao. Na neki način mu je godilo van kuće, kad bi me hvalili. A u kući nije imao razloga da se buni. Uvijek je bilo sve spremno i skuvano. Prihvatao je tu cijenu mog posla.
Kada i kako počinje Vaša karijera spikera?
-Imala sam dvadeset i nešto godina. Bilo je to 1958, ili 1959. godine. Više i ne znam. Bio je raspisan konkurs na kojem se prijavilo 58 žena. Moj muž je insistirao da se prijavim. Oni me pozovu na audiciju, i prođe neko vrijeme i niko mi ništa ne javlja. I ja počinjem da zvocam mužu u šali – „Evo, vidiš šta si mi napravio. Sad kad prođem pored radio stanice reći će: „Evo je ona što se javljala, ali nije prošla““. Tih dana pošalju mi obavještenje da sam ušla u uži izbor i da se javim. Prvo nas devet, a zatim smo ostale nas dvije. E tek tada sam se prepala. Pripravnički rad sa lektorom je trajao šest mjeseci do godinu dana. Ja sam radila sa njim svega dva mjeseca kad su ostali bez ženskog spikera. I onda su pitali lektora Veljka Mićovića, koji je rekao da sam spremna da se uključim u program. Uključivala sam se u sporovozne priloge. Ali imala sam veliku moć koncetracije i vizuelno pamćenje. Kad sam u živom programu moja koncentracija je samo na to i mogu topovi da pucaju ja se ne osvrćem. Kad je bio zemljotres, drmalo je sve. Ja sam bila sa Dacom Vukotić i Batom Kokoljem. Ja čitam, ono drma, ja kao da se ništa ne dešava. E kad sam svoj dio pročitala onda je došlo do navale emocija. Radila sam i sa Petrom Đuranovićem. On je radio fenomenalan dokumentarni program. Sjećam se „Mojkovačke bitke“. Tu sam pobrala poene. I onda su me svuda gurali. A i bila sam odgovorna. I svemu sam prilazila odgovorno, a to je velika stvar.
Koju biste saradnju izdvojili, ili neki trenutak u karijeri koji pamtite?
-Znate, ja nikad nijesam bila od onih što ih „ponese slava“. Nikada se nigdje nijesam predstavljala – ja sam spikerka Radio Titograda. Ne. Nego – ja sam Rosanda Kovijanić, pa ko zna – zna. Ja danas upoznajem ljude koji stalno mašu nekakvim zvanjima. Sticajem okolnosti zauzmu neku poziciju. Imaš ime i prezime. Nikada sebe nijesam doživljavala kao neku veličinu, jer ja sam sa lakoćom radila. Bilo mi je na neki način zadovoljstvo i kad su bila neka previranja ovdje, i razne struje kao što ih i danas ima, i čitaju se saopštenja.
Ljudi su mi pričali da sam sva saopštenja čitala sugestivno. To je profesionalizam. Isto kao sportski novinar koji ne smije da pokaže za koga navija. Kad su bila saopštenja Centralnog komiteta, koja su trajala do jedan sat uveče, tražili su mene jer ja sam mogla da čitam 45 minuta odjednom. Takvu sam imala glasovnu kondiciju. Radila sam i sa svim crnogorskim književnicima, i ne bih mogla da izdvojim jedno ime. A ako govorimo o novinarima to je bio Petar Đuranović koji je bio vrhunsko ime, onda Danilo Burzan- glavni urednik, Zoran Popović –glavni urednik. Alid Serhanović je bio prvi načelnik programa, čovjek koji je vjerovao u mene. Doživljavala sam ga kao roditelja.
Kakvo iskustvo u radu imate sa mladim ljudima i generacijama koje ste podučavali „zanatu“?
-Uvijek sam te mlade ljude prihvatala kao svoju djecu. I presrećna sam zbog toga. Dugo godina sam bila šef spikera. Uvijek sam im izlazila u susret. I nikada nijesam imala problema sa ženama, već sa muškarcima. Mladi novinari su, kada dođu na posao i vide raspored, tražili da budu u jutarnjoj smjeni. Ja im nikad nijesam „bacala“ tekstove. I uvijek sam im govorila da samo paze na svoj rad. Njih svi slušaju, roditelji, familija, komšije. I svi daju sud. I svi „znaju sve“, i o novinarstvu i o interpretaciji. A ja i ako pogriješim meni će se manje zamjeriti. Vjerujte, možda za sve te godine, da sam imala dva ili tri slučaja nevaspitanja. I oni su kasnije pokušavali da to isprave. I to je lijepo. Nažalost, vidim i mane mladih ljudi koji danas ulaze u ovaj posao. Televizija je moćan medij. U moje vrijeme je bilo lakše. Ne vidite spikera, već formirate u glavi njegov lik prema glasu. A glas je čudo. Odaje nas i kad smo neraspoloženi, ljuti, nervozni..,. Sve glas pokaže. Mene je pratila krilatica „glas koji miluje“. Ali to ne znači da se treba maziti. Interpretacija se uči. Ali kod nekih, na sreću ne kod svih, pojavljivanje na televiziji izaziva negativne stvari. Onih kojima je važnija frizura od onog kako će da ubijedi gledaoca u ono što mu saopštava. Imate i mladih djevojaka spremnih da uče. Ali i onih koji misle da je dovoljno što su se pojavili na televiziji i čitav je svijet njihov. Teško njima. Oni neće daleko dogurati. Znate, vrijeme brzo prolazi. Strašno je kad neko završi radni vijek i ništa ne ostane iza njega. Ne ide sve uvijek glatko. Nije ni meni bilo. Uvijek je tu zavist. Čim ste vanserijski, ja to kažem, „đavo vam ga je polokao“. U bilo kom poslu. Ali se kockice slažu i polako sve dođe na svoje. Važno je da vi ne pravite loše drugome… Sada Radio Crne Gore ima tri spikera, što je žalosno. I onda se pojavljuju felerični glasovi, sa vrlo često nedostatkom školskog znanja. I mnoge komercijalne radio stanice. Tu su vrlo često prizemne priče. Čime se oni rukovode? Ja nijesam za filozofske rasprave, ali mora neki nivo da postoji.
Kovijanić priča i da, osim što se druži sa mladima, vrijeme provodi i sa svojim unučadima i praunucima. Takođe, njeguje stara prijateljstva. Ona su, dodaje, vrlo rijetka, ali vrijedna.
-Imam prijateljicu sa kojom se družim 40 godina,sa drugom 49, neki su otišli u ,,vječna lovišta”. I to su ona fina prijateljstva gdje vi ne morate da razmišljate.. Nego, ako sam ljuta ili tužna – pusti me. Prije 21 godinu sam prolazila kroz jednu životnu golgotu. One su ćutale, ali su bile tu. Pomagale su mi više nego što mogu. Ovo je mali grad. Ovdje se sve zna. Zna se i više nego što jeste. Nikada nikog nijesam vukla za rukav. Kad se desi problem, ako ne mogu da ga promijenim, onda ga prihvatim i tražim rješenje. Sve sam prošla sa svojom snahom, i opstala sam zahvaljujući prijateljima. Ja sada radim i zbog finansijske strane, ali i da bih mozak održala mladim. Nikome ništa ne dugujem i mogu da spavam mirno – priča smirenim glasom i s blagim osmjehom.
Ipak, kako kaže, naredne godine očekuje da će najvjerovatnije otići u dom za stare. Dosta je toga uradila, i iza sebe ima bogatu karijeru i veliku porodicu.
-Ako dočekam iduću godinu ići ću u dom za stare. Želim svoj mir– kazala je ona.
M.Sekulić
Foto: B. Šekularac/Privatna arhiva
