MAGAZIN SLAJDER
ANA MARIA ROSSI U OGLEDALU: Djetinjstvo me asocira na Kotor i kanjon Morače
Današnja gošća rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je filmska režiserka Ana Maria Rossi.
Odrastala je u porodici intelektualaca. Majka Radmila Stanković je novinarka, otac Mario Rossi dramaturg, oboje porijeklom iz Crne Gore.
Otkriva nam zanimljive podatke o korijenima. Porodica Rossi došla je iz Đenove u Kotor 1704, tu se naselila i ostala. I dan-danas u Pomorskom muzeju u Kotoru stoji ime njenog prapradjeda koji je bio jedan od admirala Bokeljske mornarice.
Upravo su Kotor i kanjon Morače neke od asocijacija koje ima na djetinjstvo, baš kao i crvena buba folksvagen kojom je majka vodila na časove engleskog i očeva pisaća mašina koju je naslijedila.
Provela je deset godina u dramskoj klasi Mike Aleksića sa Nikolom Đuričkom, Bojanom Maljević, Brankom Katić i Borisom Milivojevićem, ali je Aleksiću još u početku stavila do znanja da će biti režiserka, ne glumica. Njemu to nije smetalo. To iskustvo koristilo joj je kasnije kada bi sa glumcima radila na svojim ostvarenjima, poput debitantskog ,,Ajvara” koji festivalsku publiku i žiri, pa i onu u Herceg Novom početkom avgusta, ostavlja u snažnim emocijama. To govore i Specijalno priznanje Palićkog festivala za bavljenje univerzalnom dilemom globalnog svijeta kroz prizmu veze u raspadanju i prve nagrade za scenario i nagrade filmske kritike u Vrnjačkoj Banji, te priznanja ,,Zlatna mimoza” Nataši Ninković za najbolju žensku ulogu na 33. Filmskom festivalu u Herceg Novom. Slijede Niški festival, festival režije u Leskovcu, Festival evropskog filma u Luksemburgu, a ,,Ajvar” će biti prikazivan u bioskopima od novembra.
Tu su i ,,Neke druge priče”, omnibus u okviru kojeg je scenaristkinja i režiserka segmenta ,,Srpska priča”, zatim dokumentarni film ,,Svetlana Ceca Bojković – gluma je kad se ne vidi”, te epizode ,,Hrvatsko proleće” u okviru dokumentarnog serijala ,,Titova soba tajni”.
Diplomirala je kao jedina žena u klasi u kojoj su bili Uroš Stojanović, Vlada Paskaljević, Dragan Ćirjaković, Ivan Andrijanić i Dragan Stanišić.
Sjeća se da je na trećoj godini Akademije zaradila prvi honorar kao asistentkinja režije profesoru Radomiru Šaranoviću za ostvarenje ,,Nikoljdan 1901. godine ”.
Dugo je radila na RTS-u, gdje je postavila i režirala brojne emisije poput ,,Beokulta” i Hronike Bitefa”.
Baš kao što šalje snažne poruke putem ostvarenja na kojima radi, to je uradila i putem preporuke za filmove u ovoj rubrici.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Na babu i dedu, na soliter na Novom Beogradu sa pogledom na zgradu koja će mnogo godina kasnije postati moj fakultet, na „Otpisane“ i Gagu Nikolića, na crvenu bubu folksvagen kojom me mama vozi na časove engleskog, na tatinu pisaću mašinu koju sam naslijedila, na radost kad su me prije polaska u školu naučili da čitam i pišem, pa sam znala šta ću sa sobom…Na sate i sate vožnje u sudarčićima, onim automobilima za djecu što se udaraju i voze u krug, na radost crtanja, na Kotor i kanjon Morače kad idem na raspuste, na bezbrižnost.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Na trećoj godini Akademije asistirala sam pofesoru Baji Šaranoviću na filmu „Nikoljdan“. Sjećam se da sam kupila neku veliku lampu sa dugačkim crnim nogarom do pola zida. I danas je živa i dobra. Ostatak novca sam već na nešto spiskala. To je mogla biti 1998.-99. Vjerovatno na goli život.
Na čemu insistirate u poslu?
– Na svemu. Kad bolje razmislim, vjerovatno sam teška ko crna zemlja. Ali ljudima koji vole svoj posao to po pravilu ne smeta. Ozbiljne profesionalce i posvećenike poslu odlikuje činjenica da ih raduje kad od njih puno očekuješ i kad im daješ prostora i vremena da rade. Što više od njih tražiš, oni se više angažuju i daju poslu. I na kraju smo svi zadovoljni. Režija nije posao od devet do pet. Nema smisla da se time baviš ako nisi u stanju da mu se predaš. Ono što reditelj i svi njegovi saradnici urade je nešto što ostaje. A to je, na kraju, jedino što se pamti. Nikog ko gleda film ne zanima koliko je dublova snimljeno, koliko su trajale pripreme, koliko je bilo hladno, da li nam je crkla kamera. Sve što ljude zanima je gotov film. Ako je to valjano, niko se ne sjeća koliko je bio umoran. Insistiram na probama. Probe pred snimanje nisu samo dragocjene, one su neophodne. I ma koliko bilo tačno da je film proizvod grupe ljudi, ne dozvoljavam sebi da smetnem s uma ni u jednom trenutku da film nije uravnilovka, da je moj posao da donosim odluke. I da iza te odluke stanem, bila ispravna ili pogrešna.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Knjige se mijenjaju iz nedjelje u nedjelju i to je teže. Nedavno sam sastavljala program za tri dana filmova u Kinoteci, pa mi je to svježije.
„Prisluškivanje“ Frensisa Forda Kopole je za mene poslastica jer je divna i inteligentna podvala etabliranom Holivudu u kojem najveći majstor svog posla, kao vrhunski mejnstrim reditelj, sebi za dušu napiše i režira mali arthouse film, psihološku dramu koju fantastično upakuje u formu trilera, podjednako uspješno kako to čini i sa najgrandioznijim filmovima koje je radio.
„Kabare“ Boba Fosa gledajte jer živite u 2019. godini kad je svijet, ako se mene pita, okrenut naglavačke. Da vas poštedim priče o sistemu vrijednosti, Evropi u kojoj jača desnica, gaženju svih civilizacijskih tekovina i survavanju u 19. vijek, reći ću vam samo da je mjuzikl, da je očaravajuće gledati žensku heroinu iz vremena prije hijaluronske groznice, i da je to najspektakularniji prikaz nadolazećeg rata, onog najvećeg, bez ispaljenog metka, najavljući katastrofu, ko umije da je vidi. Da je sve to uvijeno u oblandu neodoljivo dekadentnog predratnog Berlina, uz pjesmu sa opominjućim naslovom „Tomorrow belongs to me“.
Gledajte i „Pariz Teksas“. Ona je najljepša od svih najljepših plavuša na svijetu. On je najzaljubljeniji od svih nesrećno zaljubljenih muškaraca na svijetu. Pariz je selo u Teksasu do koga se šipči preko pustinje dok Raj Kuder svira da te ubije gdje si najslabiji. Režirao ga je Vim Venders, onaj Njemac što se ne plaši da voli.
Koje jelo najviše volite?
– Jastoga, škampe i hobotnicu. To su prva tri mjesta, cijelog života. Onda ide babin pilav, crni rižoto u „Konobi Hvaranin“, mnogo, mnogo sireva, brie pa svi drugi, domaći ajvar, babina rozen torta, mamine knedle sa šljivama, rožata iz već pomenute konobe Radovanijevih. Njeguški pršut, dobro maslinovo ulje.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Nemam pojma.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Gagu Nikolića i Nebojšu Glogovca. Zato što boli kad ih nema.
Putovanje koje pamtite?
– Sva pamtim. Volim da putujem i činim to kad god mogu. Sjećam se kad sam prvi put ugledala Siciliju. Imala sam osjećaj da dolazim kući. To mi se nikad više ni sa jednim mjestom nije desilo.
Pjesma Vašeg života je?
– Bella Ciao.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
