Jesper Juul u novoizašloj knjizi u izdanju Harfe naglašava da je tužno što roditelji od cijelog repertoara osjećaja kod djece odobravaju samo one harmonične te se smatraju uspješnim roditeljima samo ako su im djeca poput Teletubbiesa…
U knjizi Coaching za roditelje u kojoj su predstavljeni razgovori s različitim porodicama kojima je Jesper Juul pomagao u rješavanju problema, ovaj najpoznatiji danski edukator objašnjava kako se u posljednje vrijeme sretao sa sve više roditelja iz cijele Europe koji imaju probleme s emocionalnim reakcijama svoje djece. Tako navodi primjer majke koja je svojoj dvogodišnjakinji obećala da će joj svako jutro davati vrećicu bombona da bi došla s njom do auta i sjela u njega. Sve to zato što nije mogla podnijeti djetetovu frustraciju, ljutnju, tugu jer nije željelo ići u vrtić. Jesper joj je savjetovao da kćer ljubazno, ali odlučno, odnese u auto i da cijelim putem sluša kako ona protestira. Taj je prijedlog odbila, jer se boji mogućeg izljeva negativnih osjećanja svoje ćerke. Objasnila je to željom da joj dijete harmonično raste.
-Svi takvi roditelji imaju zajedničku želju: da im djeca budu vesela, harmonična, ljubazna i razumna. Kada upotrijebim svoje bezuspješne pedagoške savjete i pitam te roditelje jesu li i oni uvijek ljubazni i harmonični, često mi odgovore: “Ne uvijek, ali pokušavam biti pozitivan uzor.” Ta je tendencija tužna i zastrašujuća. Tužna je zato što smo mi, samo jednu generaciju nakon što je ljudski emocionalni život oslobođen iz neurotičnog zatvora uglađenosti, na putu prema tome da ga opet zatvorimo. Otvorena razmjena osjećana je važna za kvalitet međuljudskih odnosa, koja porodični život čini tako dragocjenim. To važi za cijeli spektar osjećanja, uključujući i iracionalne i neshvatljive. Zato je tužno što roditelji od cijelog repertoara osjećanja odobravaju samo one harmonične te se smatraju uspješnim roditeljima samo ako su im djeca poput Teletubbiesa – smatra Jesper.
On dodaje da je zastrašujuća ta tendencija jer su njene posledice ozbiljne. Polovina takve djece sarađuje (prilagođava se očekivanjima i zahtjevima svojih roditelja) tako što potiskuje ona osjećanja koja ne odgovaraju njihovoj slici o samima sebi ili zamisli njegovih roditelja. Ali na taj način ne mogu razviti ni zdrav osjećaj vlastite vrijednosti ni steći neke nužne životne spoznaje.
-Kod zdravog osjećanja vlastite vrijednost radi se o tome koliko dobro poznajemo sami sebe, svoje misli, vrijednosne predodžbe, osjećanje i reakcije te o tome kako se ponašamo s obzirom na njih. Kada roditelji signaliziraju djeci da je većina osjećanja nepoželjna, time onemogućuju ta dva procesa. Rezultat toga često se pokazuje u pubertetu, kada dijete ta nakupljena osjećanja iskazuje u obliku destruktivna haosa, kada utone u depresiju ili ima suicidalne misli jer mu život nema smisla i ne vidi ništa lijepo u njemu. Ili kada se počne povređivati da bi na taj način barem mogao iskusiti barem jedan osjećaj – bol. Druga polovina djece sarađuje tako što je svo vrijeme loše raspoložena, frustrirana i zapletena u beskrajne borbe moći sa svojim roditeljima – borbe moći kod kojih se zapravo radi samo o pravu djeteta na to da smije biti veselo, tužno, bojažljivo, ljutito ili očajno, a da to roditeljima nije problem. Takva djeca nemaju mogućnost položiti kamen temeljac za zdrav osjećaj lične vrijednosti – piše Jesper.
Poenta priče o bombonima je taj što je zapravo preduslov za harmoničan razvoj postojanje prostora za neharmoničnost i prihvatanje neharmoničnosti. Samo ona djeca koja imaju priliku izraziti sve emocije slobodno mogu se razvijati tako da uče kako uspostaviti unutrašnju ravnotežu i mir kad povremeno izgube tlo pod nogama. Nije uloga roditelja biti cijelo vrijeme pozitivan uzor svojoj djeci jer takvo nešto ne postoji. Djeci ne škodi to što proživljavaju različite osjećaje svojih roditelja, pa čak i one iracionalne. Na taj način uče empatiju, tzv. socijalnu kompetenciju. Jer kako će djeca naučiti razumjeti druge ljude kada si njihovi roditelji ne dopuštaju ponašati se ljudski?
– Normalno i dobro djetinjstvo uključuje hiljade gorkih udaraca, stotine gubitaka, koji uključuju osjećanja tuge i očajanja, hiljade konflikata, zbog kojih bijesnimo i, po mogućnosti, niz stvari koje nas čine veselima, euforičnima i srećnima te nam stvaraju osjećaj sigurnosti. Roditelji nemaju zadatak upravljati emocionalnim životom svoje djece. Njihove je dužnost i užitak da se zanimaju za svoju djecu i da uče od njih -poručio je Jesper.
Izvor: Coaching za roditelje