Biografija naše današnje gošće u rubrici ,,Portret” je bogata, ali ona sagovornike ne pokušava da impresionira njom. Ono što ostavlja utisak pri susretu sa direktoricom Muzičke škole “Vasa Pavić” u Podgorici Zojom Đurović jeste osmijeh, pozitivna energija, čvrsti stavovi utemeljeni na širokom obrazovanju i bogatom životnom iskustvu.
Rođena je u Podgorici, gdje je pohađala osnovnu i srednju muzičku školu. Na Muzičkoj akademiji je završila Odsjek za opštu muzičku pedagogiju, i prva je studentkinja Odsjeka za dirigovanje u klasi prof. Darinke Matić – Marović, kod koje je kasnije i magistrirala. Kao najboljem studentu II godine dodijeljena joj je nagrada “19. decembar”. Po završetku studija nastavila je da radi u Srednjoj muzičkoj školi “Vasa Pavić”, kao profesor solfeđa i hora. Upravo sa ovim horom imala je svoj dirigentski debi, u 18-oj godini, sa Mokranjčevom IX rukoveti.
Od 2002. godine je umjetnički direktor Festivala dječije pjesme “Naša radost”.
O njenom pedagoškom umijeću govore i brojne zahvalnice bivših učenika kao i čestitke pristigle kada je prije par godina zauzela čelnu poziciju njene druge kuće, Muzičke škole “Vasa Pavić”. Ipak, kako je kazala za MNE magazin, jedan od najljepših “komplimenata” dobila je nedavno kada je njen bivši učenik, sada profesor u Bijelom Polju, Nenad Goljević dao svojoj kćerki ime po njoj.
Zoja Đurović rođena je u podgoričkoj porodici. Ime joj je dala baka, Hercegovka. Rano djetinjstvo obilježila je porodična tragedija, kada je umro njen petogodišnji brat. Od tada, priča, ona postaje oslonac ocu Borislavu i majci Ranki, koje je čuvala, njegovala i pružala im potporu sve do prije jedne decenije, kada su umrli. Ulogu vođe savladala je još u djetinjstvu. Kao najstarije dijete u porodici, često se brinula o sestri Ivani i bratu Ivanu.
Po čemu pamtite djetinjstvo? Koje su to najupečatljivije uspomene?
-Moji roditelji bili su predivni ljudi koji su me vaspitali da budem sve ovo što sam danas. Nijesu se nikad protivili nijednom mom izboru. Zato što su imali ogromno povjerenje. Znali su da mi je zrelost došla mnogo prije godina, zbog te porodične tragedije. Imala sam osam godina i sve sam to morala da vidim i osjetim roditeljske boli. Zato sam prije sazrela. I eto, postala sam uvažen član ove zajednice. Sestra je bila rođena tada, imala je tri mjeseca. Oni su bili ljudi jako cijenjeni u ovom gradu. Sve vrijednosti koje posjedujemo sestra, brat i ja su nam usadili roditelji. Pored te tuge koja je obilježila našu porodicu, roditelji su uspjeli da nam pruže veliku ljubav i da izgrade povjerenje.
Vrlo rano ste počeli da radite, još tokom studija, i da postižete značajne rezultate…
-Upisala sam drugu godinu fakulteta i počela sam da predajem đacima sa kojima sam se do tada družila. Čak sam kasnije bila razredna i svojoj rođenoj sestri. Predavala sam mnogim generacijama tokom svog studiranja. Poznajem, mislim, skoro sve crnogorske muzičare koji su prošli kroz “Vasu Pavić”. U toj školi sam od svoje sedme godine. Imali smo divnu profesorku klavira Ljiljanu Ponomarev u našem ulazu, koja je sve nas iz tog i susjednog ulaza zgrade poslala u muzičku školu. I današnje sudije, pravnici …, išli su u muzičku školu. Tada je to bilo normalno i moderno da osim osnovne škole idete i u muzičku školu. E, kasnije je svakog drugačije život odveo.
Već na drugoj godini fakulteta dobili ste nagradu “19. decembar”. To nije prvo Vaše priznanje?
-Da, već na drugoj godini sam dobila to divno priznanje. A već na prvoj sam dobila deset 10-ki u junskom roku. Kao dirigent školskog hora, dobila sam samo jednu srebrnu, a ostalo sve zlatne Lire. Nikada nijesam bila “bubalica”. Ali sam bila temeljna. Tako me je mama moja naučila. U osnovnoj školi morala sam, na primjer, ne samo da učim geografiju, već uz geografsku kartu i istoriju. Ništa napamet. Sve što se napamet nauči, ono se brzo i zaboravi. Sve mora sa razumijevanjem. I toga se i danas pridržavam. Voljela sam školu. Lako mi je “padala”. Ne u smislu, ne daj Bože, da mi je neko nešto poklanjao, već sam voljela da učim. Dobro sam pamtila na časovima, i jako malo mi je trebalo kući da to usavršim.
Bili ste prva studentkinja koja je upisala dirigovanje…
-Profesorka Dara Matić-Marović je predavala predmet dirigovanje. Ona je otišla kod dekanice i rekla da “ova mala ima puno smisla, finu ruku, dobar je solfeđista i što ne bismo mi nju upisali na dirigovanje”. Da ne bih sama bila na odsjeku, tada su još dvije koleginice koje su već završile teoretski odsjek kod nje na Muzičkoj akademiji u Beogradu, upisali taj odsjek. Nijesam željela da se posvetim samo jednom instrumentu. Ja sam više voljela ansambl, mada tada još nijesam pomišljala na dirigovanje, koje ipak upisah. Kasnije, kada se ovdje otvorio magisterij sam i magistrirala. Tada sam mu se posvetila. I ono je jedan veliki dio mog života. Moja velika ljubav. Nešto što obožavam da radim i što sam, nažalost, posljednje dvije godine zapustila jer sam morala da se posvetim direktorskom poslu kako treba. Međutim, napravili smo dobar posao, moje saradnice i ja. Sad već možemo lakše da dišemo. Ponovo se posvećujem horu. Biće lijepih koncerata i projekata.
Da li ste strogi kada stanete ispred svog hora u ulozi dirigenta?
-Kad su probe hora- to morate da napišete- kad imamo neki teški projekat, ja im kažem – ja obećavam da ću da budem pas, ne da vas upozoravam, nego obećavam. To znači da ako ne budemo svi radili istim intezitetom, ako ja budem morala da trošim energiju da vas smirujem, onda ne garantujem nikom da ga neću vući za kikice… To je u šali izrečeno, ali znali su da sam ozbiljna. Stvarno sam pas kad radim. Volim teške projekte, izazove. Kad mi neko kaže – ti to nećeš moći. Je li? E, pa, da vidiš hoću li. Moj bivši profesor gospodin Ilija Dapčević, a nije jedini, me je pitao kakve su mi to facijalne ekspresije dok dirigujem. Ja kad stanem ispred mog hora bukvalno nemam pojma kako izgledam. Ja sam ušla u tu muziku, u tu odaju gdje smo jedino prisutni moj ansambl i ja, i ništa me drugo ne zanima. Kad napravim neki izraz to su oni momenti kad hoću od hora nešto da dobijem. Imam dosta tih slika sa čudnim izrazima lica. Ali, to sam ja. Volim svoj posao. Volim izazove. Volim teške stvari i onda da uživam u plodovima svog rada.
Kojeg se nastupa rado sjećate?
-Bio je divan moj nastup sa horom, 2000-te godine. u Beogradu. Tada smo osvojili 100 poena, između svih horova u SRJ. Odmah nakon toga smo dobili poziv za Njemačku, nastup na Bodenskom jezeru. Ljudi koji su čuli naš audio materijal tražili su da im se, uz svjetovnu i crnogorsku muziku, izvodi i pola sata pravoslavne muzike. Toliki program se priprema i po pola godine, a mi smo ga spremili prilično brzo. “Nekakav hor, iz neke tamo male zemlje Montenegro”, je otvarao festival od tri i po hiljade pjevača na Bodenskom jezeru. Ja nijesam mogla da vjerujem šta se dešava. To je bilo tri i po godine od kako sam preuzela hor. Prije nastupa smo imale izlet na jezeru, kasnili smo na nastup, presvlačile smo se iza crkve jer je publika već ušla pa mi nijesmo mogli. U žurbi, neupjevani. Kako su te cure pjevale! Ja sam sve vrijeme plakala dok su one pjevale.
Pedagoški rad je Vaša svakodnevnica. Od profesionalnih početaka do danas. Koliko je taj posao težak i zahtjevan?
-Sjećam se da sam se još u osnovnoj školi, sa svojom drugaricom i prvom komšinicom, igrala nastavnica. Ona je danas takođe profesorica i to u muzičkoj školi. Sve me nekako vuklo ka tome. Imam to u sebi. Ne poriv da ja nekoga učim nečemu. Prosto mi đaci vjeruju. Uvijek sam se odnosila prema tome majčinski. I kada sam bila mlada profesorica ponašala sam se prema toj djeci kao majka, onako kako su moji roditelji nas vaspitavali. Pedagoški posao je jako težak. I ne može svako da ga radi.Onaj ko ga radi mora da bude, prije svega, dobro vaspitan, pravi čovjek koji razumije svačije problem: đaka, roditelja i kolega; da bude dobro obrazovan da bi mogao da prenese znanje, bitan je i način na koji prenosi to znanje. Ne smije biti prepotentan, jer svi mi cijelog života učimo. Bez obzira kakve imamo titule. Ne postoji vlasnik apsolutnog znanja. To su stvari koje čine jednog dobrog pedagoga. Ne smiju se djeca ni stalno maziti, jer će oni nekad otići od roditelja. Negdje sam pročitala da što veći teret stavite djetetu na leđa ono će biti bolji i snalažljiviji čovjek. Teret koji ono može da ponese. Stresan je to i plemenit posao.
Uz toliku posvećenost poslu, prijateljima i porodici, kako se ljubav pozicionirala u Vašem životu?
-Svi mi imamo neku boljku i moramo je sami odbolovati, ali osmijeh nosim među ljudima. Ne volim da se družim sa ljudima koji mi oduzimaju energiju. Ja sam jedna prilično jaka žena koja zna i da zaplače, kao i svi. Znam koliko znam, ali znam i koliko ne znam. Koliko god da sam jaka ja sam i ženstvena. Jako volim da budem ženstvena. Jer žena i jeste stvorena da je muškarac pazi. Kako je rekao Njegoš: “Muž je branič žene i djeteta”. Muž, muškarac. Tu crtu nosim iz tradicije. Sve žene iz moje porodice su bile jake i jako poštovane. One su sve bile na pijedestalu. Pričali su mi da moj djed po majci nikad nije došao kući da moju baku ne poljubi u ruku. Crmničanin. Tako da nasilje nad ženom ne razumijem. Ako ljudi ne mogu zajedno, ako im se ne poklapaju karakeri ne treba da budu zajedno. Ja sam bila u braku sedam godina. Imala sam jedan lijep brak I ostali smo u odličnim odnosima. Nijesam tip koji će da uvene za nekim. Nijesam tip osobe koji smatra da se samo jednom u životu voli. Zaljubljivala sam se i voljela, prije i poslije njega. Sve moje veze bile su ispunjene poštovanjem i ljubavlju. Smatram da je važna emocija između dvoje ljudi. Nikada mi druge stvari nijesu bile važne. Naravno, volim da pored sebe imam kompletnu osobu. Koliko god da držim do sebe volim da uz sebe imam i čovjeka koji se zaštitnički postavlja.
Ipak, iskrena je naša sagovornica, “ima i milion mana”. Nestrpljiva je, perfekcionista, te samokritična. Suptilno kritikuje druge ali prema sebi je, ističe, neumoljiva.
Kako kaže, oprobala se u različitim žanrovima. Voli da pjeva i izvodila je muziku različih pravaca. To joj prija. Jer, kako dodaje, ne radi ono što joj ne prija i u čemu ne uživa. Rado se sjeća perioda kada je bila u “Veselicama”. One su, priznaje, obilježile lijep period njenog života. Pjevanje u klapi “Alata” joj je “izduvni ventil”, a probe koje održavaju nakon cjelodnevnih obaveza, poslovnih i privatnih, su joj odmor.
Najavljuje školske projekte koji će, nada se,biti pimamljivi ne samo usko profilisanim slušaocima, već i široj publici. Dodaje, da je krajnji cilj da široka publika dođe na nastupe “jer je naš posao da priredimo muzičko zadovoljstvo onima koji nas slušaju”. Ističe da je je Crna Gora podneblje sa moćnim, zdravim glasovima i da to treba polazna osnova za sve ono lijepo što će, nada se, uz svoje saradnike i učenike uspjeti da ostvari.
-S obzirom na to da je Muzička škola “Vasa Pavić” rasadnik talenata i svega lijepog, sa radošću vas pozivamo na naše koncerte – poručila je Đurović.
M.Sekulić/Foto: Privatna arhiva