DRUŠTVO SLAJDER
PODGORIČANKA ĐINA PERAZIĆ U NJEMAČKOJ: Diplomirala studije klavira na akademiji koja je rangirana među 15 najboljih na svijetu
Sudbina nije stvar slučajnosti, ona je stvar izbora. Ona nije stvar koja se čeka, nego stvar koju treba postići. Ovaj citat političara Vilijama Dženingsa Brajana za Podgoričanku Đinu Perazić predstavlja moto kroz život. Ona je nedavno uspješno okončala osnovne studije klavira na Visokoj školi za muziku i teatar u Minhenu, na umjetničko pedagoškom smjeru.
Ta Muzička akademija, ispričala je Đina u razgovoru za naš portal, je svrstana među 15 najboljih u svijetu.
-Što se tiče mog diplomskog koncerta tu će se utisci tek slegnuti, ali to je bilo jedno posebno veče gdje sam se radovala da podijelim muziku s prijateljima u publici i profesorima koji su pratili moj razvoj ove četiri godine… Ono na šta sam ponosna je kako sam ojačala svoje samopouzdanje i oformila stavove kroz davanje časova klavira, držanje prezentacija i učestvovanje u diskusijama – istakla je ona.
Razgovor sa ovom mladom umjetnicom, takođe, ne može da krene bez osvrta na njenog pokojnog oca, Igora, od kojeg je naslijedila talenat. Đina kaže da ima osjećaj da se taj talenat provlačio kroz njihovu porodicu u mnogo oblika, i da onaj koji je taj talenat otključao, uz mnogo rada i posvećenosti, može postići mnogo toga i dati značajan doprinos muzici uopšte.
-Tako, na neki način, je taj talenat nasljedan, a na nama je da nađemo ključ i vidimo dokle nas može povesti. Ponosna sam i divim se svom ocu ne samo zbog svega sto je postigao, već i kako je shvatao muziku i živio život protkan umjetnošću – navela je ona.
Anegdote
Prebirajući uspomene iz studentskih dana u Njemačkoj, naša sagovornica se prisjećala pojedinosti koje su prerasle u anegdote. Kaže da su joj u sjećanju najbolje ostale anegdote iz studentskog doma gdje je živjela tri godine.
-Sobe u domu grupisane u stanove tj. WG-Wohngemeinschaft, gdje je nas osmoro muzičara dijelilo kuhinju i kupatila, i iako se dešavalo da se svakog semestra neko iseli i neko novi doseli, zbližili smo se kao neka mala porodica. Mnogo večeri bismo proveli gledajući neke snimke na jutjubu, isprobavajući instrumente jedni drugih, igrajući društvene igre i žaleći se na onoga ko te nedjelje nije izbacio smeće ili očistio kupatilo. Uoči Božića smo pravili kolačiće, a uoči Vaskrsa smo farbali jaja – kaže ona.
Naravno, dodaje Đina, svako od njih je imao ,,neke svoje bubice – cimeri iz Koreje su kuvali isključivo u četiri ujutru, cimer iz nekog zabačenog bavarskog sela je svakog jutra u 7h entuzijastično učio da svira hornu, a ona je u svakom slobodnom trenutku opsesivno aranžirala stvari po kuhinji i žalila se što joj se “niko ne zahvaljuje“.
-Klasična situacija (koju je svako ko se doselio u Njemačku sigurno doživio) je kada u subotu uveče u 19:57 časova, poslije duge sedmice, otvoriš frižider i vidiš da imaš samo teglu krastavaca… padneš u očajanje, jer sjutra nećeš imati šta da jedeš – prodavnice se zatvaraju u 20h i ne rade nedjeljom – navodi ona.
Pojašnjavajući kada je, zapravo, donijela odluku da želi da studira van Crne Gore, kaže da je u drugom razredu srednje škole upisala kurs njemačkog u Podgorici, jer je privlačilo (i dalje je privlači) učenje stranih jezika, a i tada su, kaže, kursevi njemačkog počinjali da budu “u modi”.
-Međutim, tad još nisam imala konkretan plan gdje ću studirati, i da će to biti baš Minhen. Pošto imam prijatelje koji su ovdje upisali studije prije mene, kroz njihove priče i utiske sam se zainteresovala za ovaj grad. Oduvijek su mi govorili kako bi mi Njemačka savršeno odgovarala zbog moje praktičnosti, preciznosti, ozbiljnosti i tačnosti. Bez njihove velikodušne pomoći koju su mi pružili možda ne bih ni bila ovdje. Zato se uvijek trudim da svima koji žele da, takođe, studiraju ovdje pomognem s dokumentima, smještajem, informacijama – onako kao što su meni pomogli- rekla je ona.
Besplatne studije
Odlučujući faktor i najveća prednost studiranja u Njemačkoj je, ističe naša sagovornica, što su studije besplatne, a studijski programi su, uprkos tome, među najkvalitetnijima u svijetu.
-Manje od godinu dana nakon mog prvog susreta s njemačkim jezikom sam imala priliku da pohađam Masterklas jednog od najznačajnijih profesora klavira minhenske akademije, prof. Klaus Schilde. To je bila nevjerovatna prilika ne samo da radim na svom izvođaštvu, već i da se povežem s ljudima koji imaju iskustva sa studiranjem i muzičkim životom u Minhenu. Takođe sam mogla iz prve ruke da saznam ,,na čemu sam“, da li bih imala šanse da se oprobam na prijemnom ispitu na Akademiji, da li moj nivo odgovara tamošnjim standardima. Prof. Schilde me veoma podržao i usmjerio me ka mom cilju kroz intenzivan rad, ne samo na masterklasu, već i neposredno pred prijemni ispit (sa svojih 90 godina!) – priča Đina.
Prekretnica
U poređenju sa državljanima Njemačke i pripadnicima zemalja Evropske unije, priča da za nas postoje izvjesne poteškoće i veći zahtjevi pri upisu. Za studentsku vizu potrebno je skupiti određenu sumu novca koja, kaže ona, nije svakome u Crnoj Gori pristupačna, a ta sredstva se onda pokazuju kao dokaz da se život u Njemačkoj može priuštiti u narednih godinu dana.
-Za upis je, takođe, jedan od najvažnijih dokumenata sertifikat o znanju njemačkog jezika – za moj smjer je to B2 nivo. I poslije različitih kurseva i vremena provedenog u Njemačkoj, treba se ozbiljno pripremati za taj test. Kada položite, znajte da to nije kraj već tek početak – primjena jezika u svakodnevnom životu se mjesecima, godinama dovodi na neki nivo na kojem ćete jednog dana moći da izrazite svako svoje mišljenje i emociju. Ipak, u Njemačkoj su svi otvoreni za prijateljstva i komunikaciju, mladi pružaju podršku i pomoć jedni drugima i u tom području – lako je naći grupe ljudi koji žele da se druže i tako vježbaju njemački jezik – kaže mlada umjetnica.
Nikada neće zaboraviti da je 2015. godine položila prijemni ispit za osnovne studije klavira, što je jedan od najznačajnijih trenutaka u životu jednog muzičara.
– Naša cijela budućnost zavisi od tih 10-15 minuta sviranja. Tu sam se jednostavno trudila da dam sve od sebe i predstavim se na najbolji način – a imala sam i dosta sreće, s obzirom da među desetinama pijanista koji izađu na ispit, pet ili manje budu primljeni – kaže ona, dodajući da je tako počelo to novo poglavlje u njenom životu, koje će je oblikovati u umjetnika i osobu kakva je danas.
Akademija
Na Akademiji su, kako je navela, između ostalog, imali mnoštvo dodatnih predmeta, gdje se obrazuju kao budući pedagozi – nastavnici instrumenta u muzičkim školama.
-Najviše sam naučila na predmetu metodici klavira, gdje smo svake sedmice naizmjenično dovodili svoje učenike i držali časove pred cijelom grupom i profesorom, a potom diskutovali o času, izlagali svoja mišljenja i davali savjete kako poboljšati svoj pristup učeniku i metode. Pored toga imali smo i predmete o psihologiji, motivaciji, rad sa različitim grupama, dirigovanje ansamblom, strategije za oslobađanje od treme, kao i praksu u muzičkoj školi – navodi ona.
Kroz svoja pozitivna iskustva, ističe naša sagovornica, može definitivno da se složi sa rang-listama, zašto je HMTM među najkvalitetnijim ustanovama za muziku.
-Na primjer, na muzičkoj akademiji su grupe na predavanjima veoma male, rijetko broje više od 10 studenata. To znači da čak i pored individualnih časova instrumenta, predavanja su nam na neki način intimnija, gdje je i dalje prioritet da se svakom studentu pristupi kao pojedincu. Profesori su posvećeni, spremni da nam izađu u susret, imaju dosta znanja i znaju dobro da ga prenesu. Uvijek se podstiče naša kreativnost, individualnost i diskusija gdje je svačije mišljenje podjednako uvaženo – navodi ona.
Ono što je, kaže, njoj bilo jako potrebno, a da nije toga bila svjesna, a što ovaj fakultet nudi u prvom planu, jeste praktičan rad i učenje kroz praksu.
-Redovno sviranje novih kompozicija na koncertima, posjećivanje nastave u muzičkoj školi, demonstracije različitih metoda – kroz ove situacije sam naučila mnogo toga i postala hrabrija i spremnija da se suočim sa izazovima koje ova profesija donosi – kaže ona.
Jedna od nekoliko stvari koje bi voljela da se poboljšaju tiču se organizacija kamernih sastava.
-Tokom ove četiri godine svirala sam sa drugim muzičarima i kolegama i bavila se korepeticijom na koncertima i takmičenjima. Međutim, sastav je uvijek bio ograničen na duo – iako sam imala priliku da sviram sjajna djela u interesantnim kombinacijama (klavir-trombon, klavir-harmonika…), organizacija nije bila dovoljno dobra da se za svakog nađe neki veći sastav poput tria ili kvarteta. Pošto je broj pijanista značajno veći od broja drugih instrumentalista, violinisti i čelisti bili u po četiri različita sastava, a pijanistima bi ostalo da sviraju četvororučno ili prate pjevače, što je takođe veoma bogato i potrebno iskustvo, ali nedovoljno raznovrsno – kaže ona.
Komentarišući, s druge strane. kako doživljava grad u kojem živi, navodi da u Minhenu svako može naći nešto što odgovara njegovim interesovanjima. Izdvojila je, između ostalog, da joj se jako sviđa kako je tamo javni prevoz organizovan, funkcionalan.
– Samim tim su i ljudi takvi i poštuju tuđe vrijeme. Nije da ne znaju da pretjeraju u svojoj pragmatičnosti (čak i za moj ukus) – nema izlaska na večeru ako nisi rezervisao sto, nema odlaska kod doktora ako nisi preko telefona napravio termin i nećemo se okupiti u zajedničkoj kuhinji (radi novog plana čišćenja!) ako prethodno nisi napravio online anketu, gdje svako upisuje kog dana i u koliko sati ima slobodan termin – priča ona.
Još jedna stvar na koju bi svi drugi gradovi trebali da se ugledaju je, dodaje Đina, koliko se u Minhenu potencira i vodi zdrav život, dobar za pojedinca i za našu planetu.
– Broj bicikala veći je od broja automobila, u svakom domaćinstvu se recikliraju plastika, papir i staklo, pušenje je u svim unutrašnjim prostorima zabranjeno i uopšte se ne isplati, a svi se u nekoj mjeri bave sportom i hrane zdravo. Mladi često vole da kuvaju zajedno kod kuće ili da idu na izlete na jezera u okolini Minhena – precizirala je ona.
Govoreći o planovima, tu su- master studije. Trudiće se, kaže, da se dalje razvija kao izvođač i da svoje interepretacije učini autentičnim, unoseći više svojih osjećanja i nudeći publici njenu perspektivu djela.
-Takođe se radujem što ću proširiti svoja znanja o pedagogiji, nastavi klavira, organizaciji projekata i komunikaciji s učenicima. Pored toga, želim da sve više nastupam kao dio kamernih sastava, pogotovo sa svojim bratom Lukom – istakla je ona.
Uzori su joj otac, zbog, kako kaže, njegovih umjetničkih dometa i strasti prema muzici, i njena profesorica klavira koja je posvećeno naučila svemu što je usmjerilo na ovaj put.
-I dalje otkrivam nove kompozitore, izvođače i žanrove muzike, pa se moji omiljeni stalno mijenjaju. Trenutno najviše volim da sviram djela Debisija i Ravela – zaključuje naša sagovornica.
N.Đ.
