DRUŠTVO SLAJDER
PORTRET ŠUKRIJE ŽUTOG SERHATLIĆA: Porodica je moja najveća podrška
Šukrija Žuti Serhatlić, pjevač izvorne muzike, današnji je gost rubrike “Portret”. On je sinonim za starogradsku muziku, harmonikaš, kompozitor i interpretator. Svojim angažovanjem našao je mjesto i u knjizi Abdulaha Sidrana, a uvršten je i u antologiji plejade umjetnika “Sevdalinke”.
Serhatlić je rođen 1956. godine, u tadašnjem Titogradu, u braku inžinjera mašinstva Sabahudina i majke Bademe.
Prva tri razreda pohađao je u OŠ “Boro Ćetković”, a od četvrtog do osmog išao je u OŠ ”Branko Božović” u Titogradu. Uporedo je išao u nižu muzičku školu “Vasa Pavić” . Poslije osnovog obrazovanja završio je srednju muzičku školu “Njegoš”. Još od djetinjstva, 1964. godine, postaje član ansambla Doma omladine “Budo Tomović”. Već kao dijete odlazi na turneje širom tadašnje Jugoslavije. Kako kaže, proputovao je Evropu, Tunis, Alžir, Maroko, Dubai, dio Amerike. Nakon završenog školovanja radio je u folklornom ansamblu “Kanjoš” iz Budve, a od 1975. godine u Domu omladine ,,Budo Tomovic”, današnji KIC, gdje je bio šef narodnog orkestra. Priželjkuje da se jednog dana formira državni folklorni ansambal i narodni orkestar.
,,Čovjek je bogat onoliko koliko ima prijatelja”, kažete. Kakva su prijateljstva stvarana u doba Vašeg odrastanja, a čime danas mladi ne mogu da se pohvale?
-Vodio sam bezbrižno djetinjstvo. U tom periodu nije bilo nikakvih podjela. Više sam hleba pojeo kod Božovića, Ristića, Pejovića, Noveljića, Cucovića, Radunovića…, nego kod majke. Živjelo se u slozi i ljubavi. Ta prijateljstva i dan danas traju. Uvijek sam imao podršku od dragih prijatelja i komšija. Još od folklornih turneja datiraju mnoga poznanstva i prijateljstva, koja i dan danas traju. Mladima bih poručio da je čovjek bogat onoliko koliko ima prijatelja.
Nijeste dozvolili da se Vaš rad komercijalizuje. Zašto?
-Nijesam se dao komercijalizovati vjerovatno zbog toga što sam još od ranog djetinjstva učio od najboljih: Ksenije Cicvarić, Jusufa Jakupovića, Mileta Jankovića, Svetozara Aleksića, Ablaha Abdovića, Bora Tamindžića, Božidara Ivaniševića, Nikole Karovića , Branke Šćepanović, Zorana Kalezića i mnogih drugih . Tada su se muzičke vrijednosti i te kako cijenile.
Sve je manje onih koji izvornu muziku čuvaju od zaborava. Da li mislite da će je vremenom potisnuti “moderan zvuk”?
-Dok god budemo imali folklorne ansamble sačuvaćemo muzičku tradiciju. Mlađim kolegama bih savjetovao da dođu u folklorne ansamble, gdje se uče prave muzičke vrijednosti. I gdje se čuva muzička tradicija.
Dobitnik ste jubilarne nagrade povodom pola vijeka postojanja Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”. Koje Vam je najdraže priznanje?
-Pored pomenute nagrade izdvojio bih nagradu “19. decembar”, grada Podgorice. Hvala mojim sugrađanima za ovako veliko priznanje. Trudiću se da ga opravdam i u daljem radu.
Šta za Vas znači to što ste predstavnik Crne Gore na nastupima?
-Čast mi je što sam predstavnik Crne Gore. Radujem se kada ljudi znaju odakle dolazim. Ako Abdulah Sidran piše o meni u romanu “Otkup sirove kože”, ako sam uvršten u plejadu umjetnika u antologiji “Sevdalinke” autora Vehida Gunića, ako ljudi znaju za “Pjesmu Podgoričana”, za Žutog, e to je najveće bogatstvo. Radujem se svakom koncertu kada predstavljam Crnu Goru. Svim nagradama i priznanjima sa međunarodnih festivala gdje sam predstavljao Crnu Goru, a bilo ih je mnogo. Najveća nagrada je kada te na koncertu pozdrave generacije od 7 do 77 godina, to je meni najveća nagrada od države.
Na čemu trenutno radite?
-Trenutno radim sa velikim narodnim orkestrom koji je zadnjih dvije godine imao više od 40 koncerata. Obišli smo cijelu Crnu Goru. Sa CEKUM-om smo bili u Sarajevu, Tuzli, Zagrebu, Dortmundu. Snimio sam par novih pjesama, a neke su u pripremi.
Da li imate neku svoju oazu mira ili hobi? U čemu uživate?
– Moja oaza mira je Dobra Voda kod Bara, gdje uživam sa svojom suprugom i prijateljima. Koliko je lijepo govori naziv mjesta Sokolovo gnijezdo. Uživam u druženju sa porodicom i prijateljima, u uspjesima moje bratanične Tare i bratanića Alena. Ipak je porodica moja najveća podrška. Sa porodicom i prijateljima dijelim i uspjehe i neuspjehe, i radosti i tuge, oni su moj oslonac, uvijek su uz mene i u dobru i u zlu. Bez jake porodice i prijatelja težak je put do uspjeha. Hvala im što su uvijek bili uz mene.
U poslu je profesionalac, što je više puta dokazao. Privatno, kako kaže, voli društvo, rad sa mladima, putovanja, upoznavanje drugih kultura i uvijek rado učestvuje u humanitarnim akcijama.
-Volim sport, moju “Budućnost”, Sokolove, Ajkule, Lavice, Lavove. Volim moju Podgoricu i Crnu Goru – poručuje naš sagovornik.
M.S.
Foto: Privatna arhiva
Najnoviji komentari