MAGAZIN SLAJDER

DEJAN BOŽOVIĆ U OGLEDALU: Putovanje u Njujork je razbistrilo moje vidike

19.05.2019. u 6:15

Foto: Boris Šekularac/MNE magazin

Današnji gost rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je kompozitor, aranžer, muzički programer i producent Dejan Bozović.
Rođen je u Podgorici, gdje je završio nižu i srednju muzičku školu ,,Vasa Pavić”, te muzičku akademiju. Kaže da ga djetinjstvo na Zabjelu asocira na spokoj, bezbrižnost, radost, druženje i život ispunjen samo pozitivnom energijom.
Još kao 14-godišnjak uživo svira sa grupom ,,Santa”, te prvi honorar zarađuje na nastupu u hotelu ,,Plavi Horizonti” kod Tivta. Bio je još član bendova ,,Antipod”, ,,Pa što onda”, muzičkog kvarteta ,,Tango nova”, a uspjehe bilježi kao kompozitor i aranžer sa najpoznatijim izvođačima Crne Gore, ali i sa pjesmom Olivera Dragojevića ,,Nigdje te nema”, te festivalima i na polju autorske instrumentalne muzike sa albumom ,,Homeland” za koji omot osmišljava i oslikava supruga Ela. Napisao je i muziku za džinglove, pozorišne predstave, filmske i televizijske projekte. Pored toga, potpisuje muziku i aranžman za ovogodišnju numeru ,,Heaven”, predstavnika Crne Gore na ,,Evroviziji”, grupe ,,D-moll”, koji pjevaju i ovogodišnju numeru u slavu Dana nezavisnosti ,,21. maj” za čiji je aranžman zadužen Božović.
Za svoj posao kaže da je složen i da se sastoji iz mnogo segmenata. Svaki od ovih segmenata zahtijeva čitavog čovjeka sa 100% koncentracijom dok stvarate i radite u studiju, a uslov da to ostvari podrazumijeva veliku odgovornost, radoznalost, ozbiljnost i upornost.
Oženjen je akademskom slikarkom Elom Božović i ima dvoje djece, sina Aleksandra i kćerku Mili.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?

– Djetinjstvo me asocira na spokoj, bezbrižnost, radost, druženje i život ispunjen samo pozitivnom energijom. Često sanjam to vrijeme odrastanja na mom Zabjelu kada su slobodni trenuci bili ispunjeni satima i satima igrajući fudbal, stoni tenis, žmurke, izletima i avanturama na Ljuboviću, splavarenjima Moračom, biciklističke ture do jezera, bez znanja roditelja naravno, jednodnevni odlasci vozom do Sutomora…Mnogo mi znači, pa makar i u snu, da ponovo ugledam one prizore i lica koja su mi taj period učinili jedinstvenim i posebnim.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

– Moj prvi honorar sam zaradio sa 14 godina i to na nastupu u hotelu ,,Plavi Horizonti” kod Tivta. Bio je to za mene jedan novi momenat u životu koji mi je otvorio spoznaju o tome što znači biti, pa makar i nakratko, finansijski samostalan. Dio honorara sam ostavio za ispunjenje nekih svojih želja, a ostatak sam dao roditeljima jer sam nekako smatrao da je to normalno i ispravno.

Na čemu insistirate u poslu?

– Moj posao je vrlo složen i sastoji se iz mnogo segmenata. Bavim se komponovanjem, aranžiranjem, sviranjem, takođe i studijskim radom kao programer i muzički producent. Svaki od ovih segmenata zahtijeva čitavog čovjeka sa 100% koncentracijom dok stvarate i radite u studiju. Uslov da to ostvarim podrazumijeva veliku odgovornost, radoznalost, ozbiljnost i upornost jer bez ovih segmenata se u mom poslu teško može opstati i biti u priči, pa na tome insistiram.

Koju knjigu/film biste preporučili?

– Nažalost, nisam baš u prilici da čitam onoliko koliko bih želio jer moj posao zahtijeva svakodnevno praćenje i čitanje stručne literature koja mi je neophodna da bih bio u toku svih dešavanja i inovacija kada je moj posao u pitanju. Ipak, preporučio bih film ,,Green Book” zbog, pored odlične glume, specifične priče koja govori o rasizmu u Americi (Njujorku) sredinom XX vijeka. Razdvajanje ljudi na osnovu različitih kriterijuma kršeći načela ljudskih prava i sloboda je ovdje opisano na jedan specifičan način, kroz život i karijeru proslavljenog pijaniste Dona Širlija i njegovog ličnog bijelog vozača, Tonija. Moje tople preporuke.

Koje jelo najviše volite?

– Ja sam pitoman (pitouništivač) i to sa raznim zelenišima. Mogao bih da živim samo od toga. Dakle, zeljanice i ostale verzije zelenih pita, a naravno tu dolaze u obzir i razne voćne verzije. Od klasičnih jela volim naš jedan i jedini kačamak. Ma, volim ja svašta no pričam.

Šta je potrebno za pravu ljubav?

– Pa, mislim da je potrebno da se desi, jer nisam siguran da postoji neki bolji recept koji daje uspjeh, a da se srca ne pitaju. Ponekad ljubav dođe i ode, a da niko od protagonista nije ni bio svjestan šta je imao, a šta izgubio. Naknadna pamet rijetko uspije.

Kojeg umjetnika biste oživjeli i zašto?

– Teško pitanje jer da se ja pitam, oni ne bi ni umirali nego bili privilegovani da žive dok traje život na Zemlji. Svaki period u mom muzičkom sazrijevanju obilježio je poneki umjetnik, u zavisnosti sa čim sam se tada suočavao na ovom putu do moje istine. Kao dječak sam mislio da je početak i kraj svijeta sa Bahom, Mocartom i Betovenom, a onda me razdrma ruska postavka sa Čajkovskim i Prokofjevim, na to se uključuje i francuska kompozitorska elita, Fore, Debisi, Ravel, Bize pa Poljaci, Italijani i tome nikad kraja a gdje je dvadeseti vijek pun novina, nevjerovatnih sazvučja i kombinacija u formacijama gdje su se rušila sva već poznata pravila. I sad vi meni recite koga da izdvojim od ovih muzičkih gromada koje su oblikovale, i to svako na svoj način, muzičku svijest i ukus koji mi danas imamo. Ali za ovu priliku, moj izbor bi bio Frederik Šopen. Kompozicije koje je stvarao Šopen budile su u slušaocima one tople, najtananije emocije, koje su ujedno bile strasne i poetične. Poznat je i kao „pjesnik klavira”. Jednom prilikom je pisac Oskar Vajld rekao: „Kada odsviram neki Šopenov komad, osjećam kao da sam ronio suze nad grijesima što nikada ne počinih, kao da sam tugovao nad nesrećama koje uopšte nisu bile moje”. Valjda zato.

Putovanje koje pamtite?

– Uvijek ću pamtiti moj prvi odlazak u Njujork i onaj prizor kao iz filmova kada u suton slijećete, a kao pozadinski dekor na narandžastom nebu gledate ucrtane crne nebodere jednog od najvećih svjetskih megalopolisa. Za mene kao mladića je taj boravak u Njujorku bio neko otriježnjenje kako zaista izgleda život u velegradu koji je, makar u muzičkom smislu, bio moja kolijevka. Ono što sam tada vidio me je impresioniralo i razbistrilo moje vidike jer vjerujte, iako kratko, ovo putovanje je sve postavilo na svoje mjesto. Toliko muzike, energije, ambicije, profesionalizma, pozitivnog ludila i još mnogo toga sam srijetao na svakom koraku. Valjda to tamo tako mora.

Pjesma Vašeg života?