MAGAZIN SLAJDER
NINA VUKČEVIĆ U OGLEDALU: Samo dobar čovjek je srećan, oni drugi, da mogu, i sunce bi ugasili
Današnja gošća rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” jeste slikarka Nina Vukčević. Rođena je u Baru, a diplomirala je 2003. na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, gdje je i magistrirala 2010. godine na slikarskom odsjeku, u klasi profesora Branislava Sekulića. Predaje likovnu i vizuelnu umjetnost u Gimnaziji ,,Slobodan Škerović”. Izlagala je na više samostalnih i kolektivnih izložbi u Podgorici, Kotoru, na Cetinju, kao i u Grčkoj i učesnica je Tradicionalnih izložbi ULUCG-a od 2004. do 2015. godine.
Trenutno radi na novom ciklusu slika i priprema izložbu. Okušava se u drugim medijima i materijalima, jer je radoznala i, kaže, ne drži je mjesto.
Za naš portal otkriva da je novi ciklus svojih slika posvetila djetinjstvu u kojem se niko nije plašio da djecu pusti napolje da se igraju sa drugarima niti ih je iko vrebao preko društvenih mreža ni pod prijetnjom tražio novac u školi.
Rano joj je, dodaje ona, postalo jasno da će umjetnost biti njen poziv. Talenat je, kaže u ovom razgovoru, naslijedila od oca koji je bio glumac i slikar i vrijednosti koje joj je on ostavio prenijeće svojoj djeci.
Cijeni poštenje i dobrotu.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Mi smo kao djeca imali olovku i kasetu. Nerazdvojni tandem za premotavanje, sa kojim si tačno znao šta da radiš. Imali smo ,,tatatatira” i lastiku i žmurke. A kad bi ti na pod ispalo parče, dizao si ga i jeo, to parče sumnjivog porijekla. To su moja sjećanja iz djetinjstva.
Niko se nije plašio da nas pusti napolje da se igramo sa drugarima. Niko nas nije vrebao preko društvenih mreža. Ni pod prijetnjom tražio novac u školi. Zato sam i novi ciklus mojih slika posvetila upravo djetinjstvu.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Moj prvi, ali neuspjeli pokušaj zarade je bila genijalna ideja ekipe iz prekomoračkog kvarta da napravimo roštilj na livadi i prodajemo sendviče. Na tu livadu sada svakog ljeta dolazi ringišpil, i baš tamo vodim i svoju djecu. Ta naša ekipa je igrala između dvije vatre, vozila bicikla i stalno se tukla. Ali bili smo neustrašivi. Kasnije sam već otkrila da svoju umjetničku stranu mogu i unovčiti. Tako sam kao tinejdžer prodala svoju prvu sliku i odvela drugarice na more, i to čak tri dana. Možete li zamisliti taj vid nezavisnosti, kada smo se odmetnule, i to sve samo zbog jedne prodate slike? Rano mi je postalo jasno da će umjetnost biti moj poziv. Imala sam od koga da naslijedim talenat, otac mi je bio glumac i slikar, i vrijednosti koje mi je on ostavio prenijeću i svojoj djeci.
Na čemu insistirate u poslu?
– Volim da kažem da je samo dobar čovjek srećan. To važi i u poslu. Oni drugi, da mogu, i sunce bi ugasili. Poštenje i dobrotu cijenim, a zluradost namirišem izdaleka. Samo nisam sigurna da ću ikad naučiti da oko sebe izgradim zid za ove druge. Nisam tip osobe koja gradi zidove. Ali zato volim da imam podršku, drage ljude, prijatelje i kolege koji su tu kada treba. To su moji pomoćni točkići, kako kaže jedna dječja knjiga. Jer za život su vam uvijek potrebni pomoćni točkići.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Duboko usađeni romantik u meni mora da vam kaže da pogledate ,,Jedan dan”, film o odrastanju i životnim izazovima, a u pitanju je filmska adaptacija istoimenog bestselera. Osim toga, nedavno je Laguna izdala sjajnu monografiju pod nazivom ,,Hronologija umetnosti”, koja ističe spone između umjetnosti i istorije tako što postavlja ključna umjetnička djela i važne događaje zajedno na vremensku osu. To je sveobuhvatan pregled evolucije umjetnosti u zapadnom svijetu. Ta knjiga će biti zanimljiva svima koji vole istoriju ili umjetnost, kao i onima koji samo žele da prošire svoje obrazovanje, kojih god da su godina.
Koje jelo najviše volite?
– Svi koji me znaju – znaju da stalno kuvam. Nekad silom prilika, kao majka troje djece, a nekad za svoj gušt. U našoj kući se jede sve, ali moram da priznam da se najmanje jede riba. Tu smo tradicionalisti sa kopna. Doduše, kad je u pitanju internacionalna kuhinja, volim kinesku, možda zbog začina i slatko-kiselih ukusa. Ali italijanska kuhinja i tijesto su mi uvijek bili prvi izbor, pa čak i najjednostavnija jela koja je možda i najteže usavršiti u kuhinji, kao focaccia.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Da iz prijateljstva prepoznaš osobu sa kojom možeš odgojiti potomke, ostariti i piti vino pored kamina kada svi odu. Mislim da je takva naša velika ljubavna priča. Zato je najvažnije razumijevanje i strpljenje kada se zajedno susretnete sa brojnim izazovima koje život neprestano iznova stavlja pred vas. A izazova je mnooogooo 🙂
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Često svojim učenicima prikazujem film o Žan Mišelu Baskijatu, proslavljenom njujorškom umjetniku. Umro je sablasno rano u 27. godini. Baskijat je legenda zato što njegov šifrovani vizuelni izraz i danas motiviše javnost da pronikne u njegovu suštinu. Odrastao je u porodici srednjeg staleža, sa majkom išao u muzeje, živio sa ocem, igrao se na ulici sa društvom. A u njemu je stalno gorjela ambicija. Želio je da bude novi Vorhol, slikar i zvijezda. Čak su i sarađivali na zajedničkim slikama. Međutim, zavisnost mu je presudila rano. Baskijat je za vrijeme svog kratkog života uradio više od 150 slika i 900 crteža, a za sobom je ostavio i dvadesetak svesaka punih crteža. Da je ostao u životu, ne sumnjam da bi postao jedan od najuticajnijih slikara današnjice, jer je imao divlje vizije i u svoju estetiku uvodio uticaje hip-hopa, džeza, i avangardne poezije.
Putovanje koje pamtite?
– Svako putovanje se pamti. Iz svakog izvučem najdraže momente i spremim u neke moje fioke. Posebno mi je putovanje automobilom, tri dana sa tri drugarice u tri grada, čiji je krajnji cilj bio koncert Gibonnija i Olivera u Puli. Osim toga, nedavno sam sa svojim kćerkama putovala u Sloveniju. Sada su već velike, i svaki trenutak prije njihovog buntovnog, tinejdžerskog doba mi je vrlo važan. Trudim se da ih učim nekim ispravnim vrijednostima koje će im biti neophodne u životu, a vrijeme provedeno na putu nas uvijek zbližava, otkrijem mnogo stvari o njima koje u svakodnevnoj trci i obavezama nekad prosto propustimo kao roditelji.
Pjesma Vašeg života je?
– Save The Last Dance For Me, i to baš ona verzija koju izvodi glumac Brus Vilis. Smijem samo da otkrijem toliko da mi je neko poseban jedan stih iz pjesme posvetio za rođendan 🙂
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
