MAGAZIN SLAJDER

RUKOMETAŠ MLADEN RAKČEVIĆ U OGLEDALU: Vrhunski su oni koji u sve ugrade emociju

31.03.2019. u 6:53

Crnogorski rukometaš Mladen Rakčević današnji je gost rubrike ,,U ogledalu”. Nakon 18 godina bavljenja ovim sportom, i 13 godina fantastične inostrane karijere, ovaj Cetinjanin se prošle godine oprostio sa rukometom i posvetio se svom dugogodišnjem snu-vinu. Kako kaže, proizvodnja vina njegov je san već 15 godina. Kao potvrda trudu u koji je utkana ljubav, stiglo je još jedno priznanje na prošlonedjeljnom Festivalu vina i ukljeve, sa srebrnim medaljama za crvena vina.

Kaže da je glavni razlog raskida ugovora sa rumunskim rukometnim klubom “Konstancom”, gdje je igrao četiri godine,  njegova kćerka Iskra. Kako Mladen pojašnjava, njen početak školovanja, duga odvajanja zbog rukometa i želja da ne propusti odrastanje njegove ljubimice, nijesu jedan od razloga, već glavni zašto je donio takvu odluku o svojoj karijeri.

Ovaj 37-godišnjak je ušao u prvi tim “Lovćena” 1999, sa 18 godina, gdje je igrao do 2005. Nakon toga odlazi u “Vardar” do 2009, jednu godinu je proveo u “Kolubari”, vratio se tri godine u “Metalurg”, a prije “Konstance” igrao je u i grčkom “Aeku”.

Rakčević je na polici svojih ostvarenja stavio 18 medalja i trofeja, tu su titule prvaka kupa, bronzana medalja iz Poljske 2002. godine za evropskog najboljeg pivota, 82 nastupa za crnogorsku reprezentaciju, a bio je i u ulozi kapitena i na evropskom i svjetskom prvenstvu.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?

-Valjda svakog čovjeka upravo to djetinjstvo prati kroz čitav život. Imao sam sreću da moje djetinjstvo provodim mirno i spokojno, u porodičnoj harmoniji… Konkretno me podsjeća na familiju, na moje roditelje i sestru, i taj sklad i ljubav koju smo imali tokom odrastanja.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

-Naravno da se sjećam. Imao sam 17 godina i te godine ušao sam u prvi tim Rukometnog kluba “Lovćen”. Moja prva plata, na koju sam bio ponosan. Da mogu da nešto privredim za sebe i svoju porodicu.

Na čemu insistirate u poslu?

-Čitav život sam bio u sportu. Slično je kao u vojsci. Zna se red, rad i disciplina. Nekako me to vodilo kroz život. Da i u poslu moramo imati ove osobine kako bi uspjeli. A nešto moje je to što u svaki posao koji radim želim da uložim i ljubav. Mišljenja sam da ima dobrih i vrhunskih, a da su vrhunski oni koji ugrade u svemu emociju i ljubav.

Koju knjigu/film biste preporučili?

-Uvijek kada imam vremena volim da pročitam dobro štivo. Nešto što mi je u ovom trenutku prvo palo na pamet je, recimo -“Veronika je odlučila da umre”, od Paula Koelja.

Koje jelo najviše volite?

-Ja sam po prirodi gurman, tako da me ne možete iznenaditi. Sve jedem. Možda, da izdvojim, kad sam dolazio kući na Cetinje obožavao sam da mi majka spremi pržene krtole, dobrog sira i njeguške kubasice. I, naravno, dobro vino uz to.

Šta je potrebno za pravu ljubav?

-Uh, tema koju niko nikad nije doveo do rješenja. Vjerujem da može da bude prava ljubav ako su vam slični afiniteti. Ako se međusobno poštujete, a strast i emocija je nešto što bi moralo sve to držati. Na žalost, u današnjem društvu, sve manje je pravih ljubavi. Dosta njih se lažno voli, iz nekih interesnih razloga. Kako reče jedan filozof: “Muškarac koji nema ćerku ne zna što je prava ljubav”. Apsolutno se slažem. Iskra je moja prava ljubav, posebna, jedinstvena!

Kojeg umjetnika biste oživjeli i zašto?

-Prvi koji mi pada na pamet je Petar Lubarda. Čovjek koji je bio izvan svog vremena i koji je na jedan nevjerovatan način promovisao našu državu i njegove Njive. Selo koje je od mog udaljeno svega 30 minuta pješice.

Putovanje koje pamtite?

-Hiljade ih je. Kako sam igrao rukomet mnogo sam i putovao. Imam divne uspomene sa putovanja. Sve te zemlje su priča za sebe, na svoj način. Eto, izdvojio bih možda Brazil, Argentinu, Španiju, Grčku…,.

Pjesma Vašeg života je?

-Obožavam muziku. Obožavam pjesme, i svaka me asocira na nešto što je dio mene. Možda bih izdvojio od Miša Kovača “Tvoja mala” i “Dalmacijo srca moga”. Ove me asociraju na moju ćerkicu Iskru, obožavam ih. Možda bih izdvojio još od Mladena Grdovića- “Evo mene, moji ljudi”.

 

M.S.