SLAJDER SPORT
FUDBALSKI TRENER IVAN BRNOVIĆ U KINI: Ovdje vlada vojnička disciplina
Talentovani crnogorski fudbalski trener Ivan Brnović odrastao je uz loptu. U dvorištu preko puta podgoričke Mašinske škole, a kasnije i u Bloku 5, gdje je proveo djetinjstvo, bavio se svim sportovima, ali je fudbal, ipak, bio i ostao njegova prva ljubav koju, evo, danas, kako kaže, ni ta ista profesija ne može da ,,urazumi”.
Brnović je već drugu godinu u Kini gdje radi u CFC (China Football College) prestižnoj državnoj akademiji fudbala koja od ove godine ima takmičarske selekcije i vodi pionirski tim U15, što je, pojašnjava on, sa njegove strane bio uslov da produži ugovor na još jednu godinu.
-Zaista imam sreću i privilegiju da radim ono što volim i zahvalan sam na tome Bogu i svima ljudima koji su mi pomogli da iskažem strast prema fudbalskoj igri. Ipak, posebno mjesto ima majka koja mi je uvijek bila podrška, hrabrila me u svakoj situaciji i njoj najviše dugujem – priča on u razgovoru za MNE magazin.
Crna Gora-Kina
Ovaj inostrani angažman je ostvaren preko agenta Saše Stojanovića koji duži niz godina živi i radi u Kini, a po preporuci Brnovićevog prijatelja i kolege Dragana Kažića koji, takođe, radi tamo. Upitan da se prisjeti tog momenta kada je stigao u tu zemlju, o čemu je razmišljao i je li strahovao hoće li ostvariti zacrtane ciljeve, naš sagovornik je, prije svega istakao da je prije 20 godina, kada je počeo da se bavi ovim poslom imao jasan cilj i želju -da jednog dana sjedne na klupu omiljenih klubova- Budućnosti i Crvene Zvezde.
Danas, iz ove perspektive, kaže on, ipak, gleda potpuno drugačije.
– Pokušavam biti realan i samokritičan. Ogromna je konkurencija i za tako nešto treba mnogo kockica da se posloži. Sa dugoročnih sam se vratio na kratkoročne ciljeve i oni su isključivo vezani za naredni trening i narednu utakmicu, da razradim sve do detalja i sprovedem svoj dnevni plan. Ne razmišljam niti se opterećujem gdje će me to odvesti, vrijeme će pokazati,vidjećemo. Nisam imao strah kada sam dolazio u Kinu. Predan sam poslu i imam samopouzdanje u tom dijelu tako da nisam imao bilo kakve bojazni prilikom dolaska ovdje – istakao je on.
Kada je riječ o njegovoj ostvarenoj karijeri u Crnoj Gori, počeci su ga odveli da radi sa mlađim selekcijama Crvene Stijene koja mu je ostala u dragoj uspomeni iako, kako navodi, taj klub danas jedva preživljava. Zatim su došli na red klubovi u seniorskoj konkurenciji Bratstvo, Jezero, pa i Uijeongbu (Južna Koreja), a onda Petrovac, Mornar. Prije odlaska u Kinu, vodio je U 19, F. K. Budućnost…
– Pa, lijepo je bilo svuda, jer ne gledam na svoj posao isključivo kao na krajnji ishod, rezultat. Da, bilo je i finih momenata i na tom planu, posebno u plavskom Jezeru i Petrovcu, kao i zapaženih uloga sa omladincima Budućnosti na međunarodnim turnirima. Ipak, u prvi plan stavljam dobre relacije, odnose i prijateljstva koja sam ostvario u svim sredinama u kojima sam živio i radio. Za mene kao čovjeka to je najveća satisfakcija- priča naš sagovornik.
Jako je teško, kako kaže, uporediti kako je to biti trener u Crnoj Gori i u tamošnjoj zemlji, jer je ogromna razlika u svakom pogledu. Tamo su, priča on, strani treneri pod lupom, prati im se bukvalno svaki korak na poslu i van njega, te moraju dati primjer na svakom koraku.
-Ako u tome uspijete i radite ozbiljno svoj posao onda ćete dobiti njihovu naklonost. Neće vas otpustiti u toku sezone, već će vas bez obzira na rezultat, koji je, naravno, osnovno mjerilo u sportu i čiji danak prvi plaćaju treneri, omogućiti da svoj posao završite do kraja ugovora. Eto, to je, recimo, očigledna razlika u odnosu na naše fudbalske prilike- navodi on.
Generalno,kako dodaje, Kinezi nisu talentovana nacija za fudbalu. Prema njegovim riječima, u zapadnim ruralnim krajevima djeca posjeduju određeni smisao za igru, ali u urbanim ne baš, i to je veliki problem na kojem trenutno radi njihova Asocijacija.
– Fudbal se sada igra u školama, na ulicama, plažama… i to je temelj za buduću nadogradnju. Ovdje preovladavaju individualni sportovi u kojima su jako uspješni. Ipak, u zadnjih par godina fudbal je broj 1 sport u Kini. Ulažu se ogromna sredstva. Vjerujem da će u budućem periodu Kina biti stalni učesnik završnica svjetskog prvenstva u fudbalu što su sebi postavili kao primarni dugoročni cilj- priča on.
Svakodnevica
Tamošnji uslovi za rad su sjajni. Brnović priča da kamp posjeduje 11 terena od čega sedam sa vještačkom podlogom, a četiri su prirodna, te su svi prateći objekti tu: restorani, škola, hoteli, teretane, bazeni i nekoliko objekata za dvoranske sportove.
– Posebno me oduševljava održavanje čitavog kampa. Sve je čisto i uredno, službe su aktivne na stalnom uređenju prostora, stalno se uređuju zelene površine ili dograđuju drugi namjenski objekti. Ovo je jedno veliko gradilište kojem nema kraja- ističe on.
Opisujući kako protiče jedan njegov radni dan, kaže da tamo vlada vojnička disciplina.
-A kako sam i sam navikao na red i rad i da svako radi svoj dio posla, to mi ne pada teško, naprotiv, u ovakvom ambijentu se pronalazim. Vremensku razliku nikako nisam mogao da prebrodim tako da kasno legnem i kasnije ustanem, pa doručak obično preskočim. Ručak je u 11:30 h. Zatim u 13 h slijedi priprema za trening koji je od 15 do 17 h. Večera je u 18 h. Sastanak sa timom od 20 do 20:45 h – kaže on.
Nakon toga, kako dodaje, ako je lijepo vrijeme, obično prošeta sa kolegama- odu negdje na piće.
– Naravno, kao vječiti sportista uvijek pronađem vrijeme za rekreaciju kroz mali fudbal, biciklo, tenis i plivanje – rekao je on.
Tamošnji narod je, priča naš sagovornik, jako ljubazan, a kada bi počeo da navodi sve karakteristike Kine kaže da bi za to, zaista, trebalo dosta redova.
– U najkraćem, divna zemlja sa svojom posebnom kulturom i tradicijom,hranom, prirodnim ljepotama, ali i potpuno drugačijim načinom života, rada i razmišljanja od nas – kaže on.
Brnović, takođe, voli da putuje i upozna nešto novo.
-Negdje iznutra gajim taj avanturisticki stil života i ne drži me mjesto. Ne bih mogao da budem u jednom klubu 10 godina ili da, recimo, cijeli život provedem u jednoj zemlji- kaže on.
Upitan je li mu se dogodilo nešto nesvakidašnje što je, možda, preraslo u anegdotu, kaže da toga ima dosta. Ispričao je posljednju, kada su ih vlasnici CFC, pošto u kampu ima mnogo trenera sa svih strana svijeta, zamolili da snime spot u kojem će svi pojedinačno čestitati kinesku novu godinu.
– Ali je za nas bio problem što to moramo reći na kineskom jeziku. Bilo je prilično zabavno na snimanju, a posebno Kinezima kada su čuli kako njihovi treneri govore kineski- navodi on.
Licenca
Ono što trenera Brnovića čini posebnim jeste i to što ima Uefinu PRO licencu. Da bi jedan trener dobio to zvanje, pojašnjava on, potrebno je minimum 10 godina edukacije -počev od C, preko, B i A do same PRO licence.
– Tu spadaju brojni seminari, stažiranja u klubovima, određeni kriterijumi koje kao kandidati morate da ispunite, tako da nije jednostavno i lako. Treba rada, vremena i strpljenja. I naravno, ljubavi, jer je poželjno da volite ono što radite- kaže on.
PRO licenca, kako dodaje, u tehničkom smislu daje mogućnost da vodite bilo koji klub na planeti, ali u stvarnosti, samo odabrani dobiju priliku da vode one najveće.
– Moram istaći da sam na školovanju za PRO licencu mnogo toga naučio i to mi je bio ,,okidač” za pravljenje sopstvene vizije i filozofije fudbalske igre. Kao kada slikar pogled iz prirode prenese na platno, tako sam i ja počeo nakon raznih seminara da iscrtavam treninge koji su sami izlazili iz glave. Njih i dan-danas koristim, ali i korigujem, ubacujem nove detalje koji su jako bitni u igri i na taj način pokušavam da treniram i razvijam svoju fudbalsku maštu- priča on.
Porodica u Crnoj Gori
Kada je riječ o njegovom privatnom životu, supruga Maja i troje djece-Lara, Matija i Luka, nijesu sa njim, već žive u Crnoj Gori. Oni su mu, kaže naš sagovornik, posebna motivacija i nepresušna inspiracija, a djeca broje dane kada će tata da se vrati.
-Naravno, najveći teret podnosi supruga koja mi je ujedno i najveći oslonac. Pored svog posla koji obavlja, a uz to podizati troje male djece je herojski uspjeh, zato ona i jeste naša heroina. Istina, ima pomoć moje majke, sestre i brata, jer živimo u istoj kući i to joj umnogome olakšava, ali ne umanjuje njenu nesebičnost i veliko odricanje. Da nije nje i njenog razumijevanja, ni ja ne bih mogao da radim ono što volim i priuštim im neke mogućnosti koje ne bih mogao da sam u Crnoj Gori. Ipak, žrtva mora da postoji- navodi on.
Nije, kako dodaje, lako, ali pokušavaju i bore se zajednički.
-A ima načina. Evo, recimo razni vidovi tehnologije nam olakšavaju funkcionisanje, pa tako često sa Larom i Matijom preko Skype-a radim domaće školske zadatke, a Luka mi prepričava dogodovštine iz vrtića. Najteže, naravno, pada kada su djeca bolesna ili proslava rođendana, pa ne možemo zajedno da provedemo sve te manje i više lijepe trenutke, ali priroda ovakvog posla nosi i te negativnosti sa kojima morate da se suočite, živite i kao takve ih prihvatite – rekao je on.
Brnović je, odgovarajući na pitanje planira li, možda, njegova porodica da mu se pridruži i počnu zajednički život u Kini, naveo da ne mogu da razmišljaju u tom pravcu s obzirom da su njegovi ugovori jednogodišnji-uglavnom se potpisuju na taj period. Da je ugovor, kako dodaje, recimo, na tri godine sigurno bi ozbiljno o tome razmišljali.
-Ovako, svi zajedno željno čekamo avgust kada je u planu da oni dođu na mjesec dana kod mene, pa sada ja brojim dane do njihovog dolaska. Meni uskoro startuje prvenstvo i do kraja novembra moram biti ovdje, kada se radujem povratku u Crnu Goru- zaključuje naš sagovornik.
N.Đ.
Najnoviji komentari