DRUŠTVO NAŠE PRIČE
PSIHIJATAR I SEKSOLOG JOVICA DOSTINIĆ: S obzirom na to šta sve slavimo i ljubav zaslužuje svoj praznik
Veliki broj ljudi širom svijeta obilježava danas Dan Svetog Valentina, odnosno Dan zaljubljenih kada, po običaju, zaljubljeni parovi, u znak pažnje, razmjenjuju poklone. Analizirajući ovaj praznik, psihijatar i seksolog Jovica Dostinić ističe da se previše podredio duhu konzumerizma.
-Možda bi trebalo iskoristiti pažnju koju ovaj praznik budi kod zaljubljenih da im se ukaže na prave vrijednosti vezane za ljubav. A to su vjernost, privrženost i posvećenost. I zapamtite dobro, ljubav se ne podrazumijeva – istakao je on za MNE magazin.
Praznici su, prema njegovim riječima, svakako korisni, jer razbijaju monotoniju svakodnevnog života.
-S obzirom šta sve slavimo svakako da i ljubav zaslužuje svoj praznik – rekao je on.
Statistika pokazuje da se iz godine u godinu u Crnoj Gori povećava broj razvoda. Dio javnosti komentariše da zaljubljivanje, dostizanje ozbiljne veze, kao i sreće do kraja života uspije malom broju ljudi. Odgovarajući na pitanje u čemu griješi današnji čovjek, Dostinić kaže da, zapravo, on to ne čini, nego da slijedi svoju prirodu.
– A ona je sazdana od dihotomija. Koliko očaranosti toliko razočaranosti, koliko ozbiljnosti toliko neozbiljnosti, koliko sreće toliko nesreće. Svaku kap zadovoljstva koju dobijete moraćete da platite istom količinom patnje. „Čašu meda još niko ne popi, da je čašom žuči ne zagrči.“ To je zakon polariteta koji ovaj svijet drži u ravnoteži. U božijem carstvu vlada zakon jedinstva. Adam i Eva su izbačeni iz raja kada su spoznali dihotomiju dobra i zla i bačeni na ovaj svijet kojim vlada Đavo (zakon polariteta). Kada to znamo onda možemo, uslovno rečeno i da se branimo od sopstvenih grešaka – rekao je on.
Dovoljno je, kako dodaje, znati da će forsiranje bilo kog polariteta dovesti do pojave njegove suprotnosti.
-I to se odnosi na svaki domen našeg angažovanja. Ljubav tako može preći u mržnju, gomilanje novca će ga obezvrijediti, nametanje demokratije će se pretvoriti u haos, pretjerivanje u sportu će oštetiti naše zdravlje… – kaže Dostinić.
Osvrćući se na to koji je to najbolji model biranja partnera, naš sagovornik je, prije svega, podsjetio na jedno predanje koje kaže da su ljudi nekada imali četiri ruke i četiri noge.
– Po predanju, jednom kada se Bog nešto na njih naljutio, odlučio je da ih kazni, tako što će ih prepoloviti.Od tada mi smo osuđeni da stalno tražimo onu svoju idealnu polovinu. U stanju zaljubljenosti nam se čini da smo uspjeli. I zaista, ovo osjećanje potpunosti utemeljeno je na činjenici da tek muškarac i žena spojeni, čine čovjeka. Ali ako je sila polarnosti (seksualnosti) ta koja nas privuče jedne drugima, ona svakako nije ta koja će obezbijediti trajanje jedne veze. Da parafraziram Dučića, kada biramo partnera za trajnu vezu, on treba da nam je što sličniji po senzibilitetu, znanju, obrazovanju, kulturi. Jednom riječju, najboje je da sebi birate ženu/muža iz iste ulice u kojoj ste rasli. Čovjek najlakše voli sebe, pa onda onoga ko mu je najsličniji – rekao je on.
Razlika između ljubavi i zaljubiljenosti je, pojašnjava Dostinić, suštinska. Zaljubljenost se, navodi on, bazira na nepoznavanju drugog.
– Ona je utemeljena u biologiji. To je trik kojim priroda čovjeku na određeno vrijeme suspenduje razum, da bi on u stanju sužene svijesti ostvario svoju reproduktivnu funkciju. Zato se iz stanja ove opijenosti, često probudimo mamurni. Tada nam se nudi šansa da iluziju pretvorimo u stvarnost. Budisti bi rekli: „Bez iluzije nema prosvjetljenja.“ Potrebno je odoljeti potrebi da kada otkrijemo da partner nije ono što smo mislili, njega obezvrijedimo i tako napravimo suprotan falsifikat. Treba uložiti izvjestan napor i upoznati drugoga, a to je jedini način da se uđe u odnos ljubavi. Ljubav se bazira na poznavanju drugog – naveo je on.
Dostinić smatra da u Crnoj Gori nije tabu tema otići na psihoterapiju zbog problema u ljubavi. Kaže da je to, zapravo, napor. Ljubav je, pojašnjava on, moćna sila koja spaja, ali koja se gradi.
-Psihoterapija takođe zahtijeva rad i posvećenost. To kad se već ovako kaže, zvuči naporno. A naš narod je sklon da ljubav vidi kao blagodet koja pada sa neba. Kada nešto po pravilu, prije ili kasnije u vezi pođe naopako, krivica se prebacuje drugome i to uzajamno. Na kraju se stvari toliko zapetljaju da na psihoterapiju niko i ne pomišlja. U jednoj funkcionalnoj vezi bi trebalo moći o svemu razgovarati. Kada nastane zastoj u komunikaciji, to bi trebao biti znak da se potraži pomoć psihoterapeuta – zaključio je naš sagovornik.
N.Đ.
