10.02.2019. u 6:10
Kroz predstave u kojima glumi prolazi proces koji joj je i privatno važan u datom momentu. Mnoge od njih bile su joj prekretnice preko kojih je sazrijevala kao glumac. Za odnos glumaca sa Borom Stjepanovićem kaže da su ona i njene kolege “završile vojno-glimačku akademiju, gdje nema ,,ne mogu”, ,,ne umijem”, ,,ne znam”, gdje se kolega poštuje, gdje je sveta knjiga Aristotelova „Etika””.
Današnja gošća rubrike ,,U ogledalu” smatra da je za ljubav, kao i za život, potrebno mnogo smijeha, povjerenja i posvećenosti.
Klimtov “Poljubac” probudio je u njoj snažne emocije, iste jačine kao one koje se javljaju kad pomisli na djetinjstvo, u vrijeme inflacije i rata, ali i velike porodične bliskosti.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
-Plićak plaže Markov rt u kojem smo “živjeli” dok se smežuraju već ismežurani dlanovi. Udobnost prvih rozih baletanki toliko puta krpljenih da su se preko noći morale “zagubiti” kako bih od njih odustala. Miris i ukus vruće kifle sa paštetom, bježanje iz vrtića. Stopalo obloženo kupusom i kantarionovim uljem jer sam upala u šerpu vrele vode (iako me nana upozoravala da se ne motam oko kolibe dok se kuva džem). Zlatiborski proplanak ljubavi, doček nove godine u dupke punoj drvenoj vikendici na Zlatiboru u kojoj odzvanja smijeh iako nas je snijeg zatrpao i odložio odraslima povratak na posao, klizanje u sarajevskoj Zetri, dedina priča o Mrkoljokanu i Klokotrakanu, svakodnevni porodični razgovori tokom večere (jer smo jedino tada svi bili na okupu). Podstanarske selidbe kojima se nije znao broj, ulazak u naš stan i sestra koja vozi bicikl kroz prostranu dječiju sobu. Buhtle iz vremena inflacije koje sam obožavala ali ih više nikada nisam pojela, izbjeglice kojima smo pružili dom, požar u kojem je izgorjela vikendica na Zlatiboru, odlazak kod babe u Sarajevo poslije rata, zabrana ulaska u zoološki vrt … i to kako smo, uprkos svemu, i dalje nalazili razloga za optimizam.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
-Dva ljeta sam sezonski radila kao najniža, a najbrža konobarica u kotorskom kafiću. Izgrickala sam novce tokom prve dvije godine studiranja- za stan, hranu i poneki step sok koji je u to vrijeme bio bahaćenje.
Na čemu insistirate u poslu?
-Na igri i improvizaciji, ali uz temeljno promišljanje. Na uzajamnom poštovanju, na partnerskom odnosu. Na istrajnosti i posvećenosti. Na radosti. Na razumijevanju i prihvatanju različitosti.
Koju knjigu/film bi preporučili?
-Knut Hamsun “Glad”, Erlend Lu od “Naivan, super” do “Kraj nama poznatog sveta”.
Koje jelo najviše volite?
-Pečeni batat i ćuretinu u bijelom vinu.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
-Voljenje, samo koje ne traži ništa zauzvrat, posvećenost, povjerenje, građenje, strpljenje, smijeh, smijeh, smijeh. I malo sreće. Kao i za život.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
-Klimta. Prošle godine sam satima stajala pred njegovim djelima u bečkom Belvederu i plakala. Ne mogu, a možda i ne želim, ni sebi samoj da objasnim riječima ono što je u meni probudio i promijenio “Poljubac”.
Putovanje koje pamtite?
-Beč – jer Klimt, Brač- jer ljubav, Barselona- jer Crna Gora.
Pjesma Vašeg života je?
-Muzika je začin bez kojeg se dan teško kotrlja. Od one uz koju kuvam do one uz koju cerekanjem udaram šamar neraspoloženju, do one uz koju slikam. Trenutno, u duhu svega čime smo zatrpani kao društvo a što su mnogi činjenjem ili nečinjenjem dozvolili uz pitanje “koliko ničega do nečega” zavrtim često “Kako to”- Vojko V.
M.S.
Najnoviji komentari