KOLUMNE

MITOVI O SAMOPOMOĆI: Ili kako preživjeti ludilo popularne psihologije

„Emocionalna inteligencija“, „unutrašnje dijete“, „samo-aktuelizacija „, „neurolingvisitčko programiranje“, „moć podsvijesti“, „indigo djeca“, „porodične konstelacije“ – jezik popularne psihologije je infiltrirao svaki nivo naše kulture, i ubijedio nas je da ćemo uz malo (kvazi)psihologije i mnogo vješte komunikacije i duhovne akrobatike da postignemo sve naše ciljeve života. Milioni nezadovoljnih ljudi dobili su „slamku spasa“ u vidu raznih „gurua“, alternativnih „terapija“ i psiho industrije koja se mjeri milijardama dolara. Iza njih uvijek ostaje duhovna praznina, tuga i nezadovoljstvo koje je često mnogo veće i traje cijelog života. Mnogi ljudski životi i životi njihovih bližnjiih ostaju zauvijek uništeni. Jer sadržaj naših života nam niko ne može dati. Ili imaš ili nemaš.

Mit PRVI- Korijen svih naših problema je nisko samopoštovanje

Autorka jednog od brojnih bestselera iz oblasti popularne psihologije i samopomoći, Luiz Seno, insistira da „ako stvarno volimo sebe, sve u našim životima radi“, i tvrdi da je nisko samopoštovanje izvor svakog društvenog oboljenja, od gojaznosti do agresije?!

Međutim, u ozbiljnoj psihologiji i srodnim duhovnim i filozofskim granama, svi dokazi ukazuju na to da naše samopoštovanje i lični rejting ne predviđa kvalitet naših odnosa, niti koliko dugo će oni trajati. Čak šta više, visoko samopoštovanje ne mora zaustaviti djecu da puše, piju, uzimaju narkotike, ili postaju seksualno aktivni u ranoj mladosti. Postoje brojni naučni radovi koji objašnjavaju da nisko samopoštovanje uopšte ne utiče na porast delikvencije i drugih oblika neprilagođenog ponašanja, što je činjenica koja je potpuno suprotna popularnim uvjerenjima. Dan Olveus, kako piše u svojoj knjizi “Maltretiranje u školi i šta možemo da uradimo”, je otkrio da u većini škola nasilnici nisu patili od slabog samopoštovanja, već sasvim suprotno. U mnogim studijima može se pročitati da ljudi sa visokim samopoštovanjem dosljedno ocjenjuju sebe kao više atraktivne, popularne, socijalno vješte i inteligentnije od prosječnih ljudi, ali nezavisna i objektivna procjena ovakvih testova baš ne podržava ovakve tvrdnje. Nauka sugeriše da se, ako je naše samopoštovanje vrlo visoko, možemo osjećati odlično, ali i da je to obično jedna velika iluzija koja vodi u brojne nesporazume i razočarenja.

Svi mi ustvari stalno pravimo kompromise sa sobom i drugima, i radimo glupe stvari nebrojeno puta, tako da često završimo žaleći zbog onoga što smo rekli ili uradili. To je vrlo ljudski i dio je našeg bića. I kada se često osjećamo loše zbog takvih stvari, to je u stvari najbolji životni put da razumijemo sebe i stvari oko nas, i da se pokrenemo da uradimo nešto povodom toga. Komičar Džej Leno je svojevremeno rekao u jednom intervjuu: „Malo niskog samopoštovanja je zapravo prilično dobro. Možda nisi najbolji na svijetu, no to samo znači da bi trebalo da se potrudiš malo više. „Samopoštovanje nije gorivo koje se mora stalno dopunjavati, ako želimo da dođemo do našeg odredišta. Mnogo je korisnije za nas da ga posmatramo kao barometar napretka, pružajući stalnu povratnu informaciju o mudrosti naših izbora i ispravnost naših akcija.“

Mit DRUGI – Možete da kontrolišete svoj život

Ljudska želja da drže sve stvari pod kontrolom, da kontrolišu svoje i tuđe živote je užasno jaka, toliko jaka da će naši mozgovi čak stvoriti iluziju kontrole nametanjem rješenja o slučajnim događajima. Kao što su psiholozi Vitson i Galinski pokazali 2008. godine, u stručnom radu za časopis „Nauka“ (Science), ljudi lišeni osjećaja kontrole su daleko više skloni da vide slike u obrascima slučajnih tačaka, kao i pribjegavanju sujevjernim vjerovanjima i teorijama zavjere.

Godine 1970, psiholog Džonatan Roter je otkrio da smo mi, kao ljudska vrsta, skloni da se podijelimo u dva tabora: na one koji smatraju da su stvari koje nam se dešavaju rukovođene spoljnim silama, (Božja volja, sudbina, vanzemaljci…), te da malo šta možemo uraditi da to promijenimo i one koji sebe vide kao majstora sopstvene sudbine. Naša kultura nas ohrabruje da vjerujemo da je jaka unutrašnja kontrola dobra stvar. Međutim, takva orjentacija nas stavlja pred ogromna iskušenja i pritiske da ne pogriješimo i postavlja nam imperativ da uvijek moramo da napravimo prave i kvalitetne izbore u mnogim životnim situacijama. Ne čudi onda da su ljudi sa visokim internim lokusom stalno podložni visokom stepenu krivice, pritisku savršenosti i perfekcionizma, anksioznosti i samo-optuživanja.

Život može biti zastrašujuće nepredvidiv i nedokučiv s vremena na vrijeme. Svi mi bi trebalo da imamo neku mjeru kontrole i duhovne orijentacije da bismo ga učinili podnošljivijim. Međutim, povremeno je potrebno da vjerujemo životu i sebi samima i da pustimo da se stvari prosto dešavaju, a ne da se očajnički trudimo da se čvrsto držimo upravljača. Svojevremeno je veliki poznavalac mitologije, Džozef Kembel, lucidno primijetio da „moramo imati volju da napustimo svoje čvrsto skrojene životne planove i da prihvatimo činjenicu da život uvijek čeka na nas, ma koliko to bilo bolno ili u neskladu sa našim (često) nerealnim očekivanjima“. Problem je u tome što veoma mali broj ljudi ima dovoljno hrabrosti da odustane od kontrole u takvom stepenu i da strpljivo čeka i radi stvarajući uslove za promjene koje će doći.

Mit TREĆI – Nikada ne možemo biti previše samopouzdani

Na mnogim kursevima iz vještina komunikacije, ili psihološke samopomoći, priča se o tome kako je asertivno (samopouzdano) ponašanje zlatni standard komunikacije, koji obećava da će nas naučiti kako da uspostavimo platformu uzajamnog poštovanja sa drugim osobama, neku vrstu alata putem koga možemo uspješnije da se borimo za sebe i da obezbijedimo da se naš glas čuje, bez potrebe da ikada pribjegnemo agresiji. Ali, da li se teorija i praksa asertivnosti zaista podudaraju?

Za početak, ispostavilo se da zaista možete imati previše navodno dobrih stvari u svom komunikacijskom repertoaru. Danijel Ames i Francis Flin otkrili su algoritam koji su nazvali „Zlatokosa“, i to u radnim okruženjima zaposlenih osoba, u kojima je, navodno, asertivnost glavna tehnika komunikacije u uspostavljanju dobrih i efikasnih međuljudskih odnosa. I šta su otkrili? Zaposleni smatraju previše asertivnosti jednako problematičnim kao i premalo.

Kada malo pažljivije pogledate asertivne tehnike same po sebi, ubrzo postaje jasno da je asertivnost igra u kojoj je vaš suptilni cilj da oduzmete pravo glasa onom drugom učesniku u komunikaciji. To je u praksi isuvše često neka vrsta „zamagljivanja“, ili manipulacije, gdje ljudi strateški odobravaju nešto što onaj drugi kaže, kako bi što neprimjetnije zapravo sprovodili svoje sopstvene ciljeve i planove. Ili, kada je u pitanju „negativna“ asertivnost, gdje ljudi kao bajagi prihvataju tuđu kritiku, ili izražavaju slaganje sa tuđim mišljenjem, ali u stvari istovremeno guraju svoje zahtejve, ili nameću svoja mišljenja.

Mora se primijetiti da je to prilično Makijevalistički koncept. Asertivnost i slične komunikacijske i psihološke tehnike (NLP, poslovna konverzacija, afirmacija, itd) više liče na igranje šaha, a ne na razgovor, i trebalo bi da nam bude jasno da je to samo alat da one druge primoramo na podčinjavanje našim zahtjevima i ciljevima. Kako uopšte možemo da imamo istinsko poštovanje i odnos sa nekim ko pokušava da nas izmanipuliše? Većina knjiga o asertivnosti su zapravo priručnici o tome kako da steknemo prednost u odnosu na druge ljude. Oni sigurno imaju svoje mjesto u našim vještinama komunikacije i psihološkog života, ali se ne treba zavaravati: pasivna agresija je ipak agresija.

Mit ČETVRTI – Trebalo bi da uvijek iskažemo svoja osjećanja

Sve do 1960-tih godina prošlog vijeka, ozloglašena britanska emotivna zatvorenost, ili „kruta gornja usna“, je univerzalno smatrana vrlinom, ali danas se potiskivanje emocija smatra korijenom brojnih psiholoških i fizičkih problema. Dok zapadna istraživanja kao dokaz nude ubjedljive veze između potisnutih osećanja i zdravstvenih problema, kako ćemo objasniti činjenicu da je japanski kultura, u kojoj je potiskivanje određenih emocija aktivno ohrabrivano, takođe proizvodi najzdravije svjetske građane?

Čak i na Zapadu posljednjih godina postoji sve više dokaza da slobodno iskazivanje emocija nije uvijek nužno najbolja strategija. Na primjer, američki autori sa univerziteta u Bafalu navode da su posle tragičnog uništenja Svjetskog trgovinskog centra 11. septembra 2001, otkrili da su svjedoci, koji su ignorisali zahtjev da snime ili zapišu svoja osjećanja, zapravo prošli bolje psihički i fizički od onih koji su pristali da zabilježe i slobodno iskažu svoje emocije. I dok smo rutinski učeni da „pustimo svoj bijes“ i da je to dobro za nas (mnoge alternativne psihoterapeutske metode propovijedaju ovo pravilo), razmatrajući 40 godina istraživanja i dokaza, koje je vodio profesor Džefri Lor, vodeći klinički psiholog sa Univerziteta u Arkanzasu, navodi nas da zaključimo kako izraz ljutnje, i puštanje emocija da slobodno „izleću napolje“, zapravo pojačava osjećanje agresije.

Naši osjećaji imaju vitalnu ulogu u našim životima, ali uvijek treba imati na umu da nam je evolucija ljubazno dala veći korteks (razum i mišljenje), tako da naš um ne mora da bude u milosti emocija sve vrijeme. Postoji tanka linija između emotivne ekspresivnosti i emotivnog obuzdavanja i svaki čin ima svoje prednosti i mane, zavisno od situacije u kojoj se nalazimo. Zato uopšte nije mudro da se ove stvari trpaju u jedan te isti koš, jer njihovo pravilno razumijevanje može da poboljša i naše razumijevanje i ponašanje u mnogim životnim situacijama.

Mit PETI – Svi treba da budemo srećni

Industrija samompomoći i razni „treneri“ i „gurui“ koji cvjetaju kao cvijeće posle kiše nude hiljadu recepata za to kako se sreća može postići, ali najnovija istraživanja pokazuju da čak i pozitivne emocije imaju mana, posebno zbog načina na koji utiču na naš proces obrade informacija iz spoljnog svijeta. Ne samo da su srećni („pozitivni“) ljudi više lakovjerni, skloni naivnom rezonovanju i donošenju brzih odluka i neprovjerenih rješenja, već suviše optimizma i srećnog raspoloženja može da utiče na formiranje više predrasuda u našim stavovima i reakcijama. Biti previše srećan, ispostavilo se, može da poveća rasizam i seksizam u našim stavovima i našem mišljenju! A to sasvim sigurno povlači kao posledicu slabije napredovanje u životu i u poslovnom svijetu i karijeri.

Ali, čak i ako se uzme u obzir da je ovo mala cijena koja treba da se plati, uvijek se treba sjetiti da može postojati stakleni plafon na nivou sreće koju možemo postići. Hipoteza „Hedonističke pokretne trake“ navodi da, iako su naši mozgovi osjetljivi na izazove stalno novih zadovoljstava, poznato je da nova zadovoljstva vremenom prestaju da nas podstiču u istom stepenu. Novi automobil može nam dati početno uzbuđenje, ali vremenom se naše zadovoljstvo postepeno gubi i mi počinjemo traganje za nečim dodatnim, ili potpuno novim, kako bi održali ili povećali stepen našeg osjećaja zadovoljenja ili sreće. Osim toga, mnoga istraživanja pokazuju da smo skloni da svoju ličnu sreću definišemo kao tačku skupa prema kojoj gravitiramo u našim nerealnim očekivanjima i iluzijama, bez obzira na naše realne prilike i stvarne sposobnosti koje (ne)posjedujemo. Materijalistička kultura u kojoj živimo samo dodatno komplkuje ove odnose jer izjednačava materijalne stvari sa osjećanjem sreće, a ne rijetko i smislom života uopšte.

Kulture mnogo starije i mudrije od naše shvatile su da je greška izjednačiti sreću samo sa pozitivnim emocijama. Aristotel je tvrdio da eudaemonia (često pogrešno prevedeno kao „sreća“) zapravo znači „ljudski procvat“, i da nužno obuhvata događaje i iskustva koja ne moraju proizovesti „osjećam se dobro“ stanje. Moderna psihologija se slaže da osjećanja zadovoljstva i sreće jesu nusprodukt života i življenja, mnogo više nego nekakva nagrada koju samo treba zgrabiti. Natanijel Hotorn nam je dao poetski, ali prilično tačan opis ove situacije: „Sreća je kao leptir koji, kada joj se upornose teži uvijek van našeg domašaja, ali koji, ako ćete sjesti tiho, može sići ​​na vas „.

Postoji još mnogo tehnika i principa ovog ludila koje se zove popularna psihologija, alternativne psihoterapije, novih filozofskih i religijskih pokreta „buđenja“, „Tajni“ ovih ili onih, itd. koji nisu naravno stali ovde. Život se ne uči u New Age pokretima, popularnoj psihologiji, kvazi religijskim i kvazi duhovnim pokretima. Život se zasniva na zdravom razumu, iskustvu, kritičkom promišljanju i – razmišljanju. Na iskustvu generacija koje su nam prethodile i koje su nam ostavile duhovne i moralne orijentire u primarnoj porodici, religijskim i filozofskim zapisima, a zatim i u širim društvenim kontekstima. I naravno, život se zasniva prije svega na individualnoj mudrosti, kreativnosti i inteligenciji, koja na žalost često ne stanuje u glavama mnogih ljudi. Otuda toliki broj prevaranata, alternativnih psihoterapija, i kvazireligijskih i pseudo filozofskih „duhovnih“ pokreta koji opako čačkaju po glavama nesrećnih ljudi, praveći užasnu i često nepopravljivu štetu. Pretvaraju ljude u hrčke na točku u kavezu, koji se stalno vrte u jednom istom krugu, od kolijevke do groba. I koji trče za svojom srećom, za spasom sopstvene duše u potpuno pogrešnom pravcu. Jer, ne živi se samo od hleba. Kada bi bilo tako, na ovoj planeti ljudi ne bi više stanovali.

Hrčak u kavezu okreće točak. Ja nisam hrčak. Neću kavez i neću točak. Ja hoću da mislim svojom glavom, da učim od drugih pametnih ljudi čak i kada me to zaboli. Hoću da volim život. Jer to je suština: život sam po sebi.

 

Izvor: Darko Tadić/Detinjarije

Komentariši