ART NAŠE PRIČE
PJESNIKINJA LEJLA KAŠIĆ: Izvor nečije patnje ne može biti temelj našeg zdravog života
Lejla Kašić rođena je u Prijepolju, ali se sa porodicom doselila u Podgoricu, gdje je stekla osnovno i srednje obrazovanje. Trenutno studira na Filološkom fakultetu u Nikšiću, a imala je priliku da semestar provede usavršavajući se na Karl-Frances Univerzitetu u Gracu. Tokom perioda osnovne i srednje škole bila je voditeljka dječijih emisija na Radiju Crne Gore.
Tada, u osnovnoj školi počela je da piše. Poezija je zavela posljednjih godina, stoga je i prva zbirka pjesama pod nazivom “Moja Crvena” objavljena prije par mjeseci. Ranije su njeni tekstovi objavljivani na raznim sajtovima i portalima, a neke pjesme prevedene su na mađarski jezik. Jedan prozni tekst objavljen je u ,,Zborniku savremenih ljubavnih priča” koji je izdat u Beogradu. Kaže da piše onako kako diše, nekada egom, nekada čistom dušom, ali uvijek s emocijom.
-Nekako sam oduvijek bila okružena umjetnošću i knjigama, ali ne nužno mojom zaslugom. Rekla bih da smo porodično okrenuti lijepim, humanističkim, kreativnim djelatnostima, pa se to nekako moralo odraziti i na mene, pogotovo zato što sam kao najmlađe dijete uvijek imala uzora u starijim članovima porodice koji su (ne)nametljivo vršili uticaj na mene – priča Lejla, koja se već tada zaljubila u književnost ali nije znala da će joj pisanje postati strast i potreba.
Prve tekstove napisala je u osnovnoj školi, kada djeca uglavnom, pokazuju svoje afinitete prema nekoj oblasti.
-Tada sam imala majčinsku podršku od nastavnice maternjeg jezika Katje Pejović, koja je sve ovo što sam ja sada i što tek postajem vidjela prije svih drugih, čak i prije mene same. Na početku to su bili prozni tekstovi koje sam potom čitala u dječijem programu Radija Crne Gore gdje sam bila voditeljka dječijih emisija.Tek kasnije, kao maturantkinju gimnazije poezija me namamila u svoj zagrljaj i zavela toliko neosjetno da nisam ni osvjestila da me je zapravo ona, pored još nekih stvari, održala u životu i snazi nakon tragičnog gubitka člana porodice – sestre. Tako da je nisam smatrala darom, već potrebom, jer ona je moj način na koji komuniciram sa svijetom koji me okružuje, ali sa samom sobom ponajviše. Proces stvaranja nije uvijek jednostavan. Nije uvijek lako prepoznati ranu koju treba da vidam i povezati stvarnu situaciju sa emocijom koju osjećam. Nekad imam samo emociju, bez impulsa iz stvarnosti i obratno i kada se desi sinhronicitet najsrećnija sam jer sam tada povezana sa svojim izvorom i unutrašnjim bićem i tada sam ja – priča Lejla za MNE magazin.
Vremenom, kako kaže, poezija joj je pokazala koliko ljepote, iskonske ljepote ima u ovom životu i u svakom od nas, “smušenih ljudi bačenih na ovaj svijet”, i koliko smo međusobno povezani, osuđeni na iste sudbine, samo oblikovane na drugačiji način i “zato čovjek čovjeku treba da bude čovjek, ne zvijer”.
-Veoma je važno da za života pronađemo to nešto što će nam zapaliti jezgro i učiniti da se osjećamo živima. Ja sam zahvalna srećnica koja je vrlo rano to otkrila, tako da sam uštedjela vrijeme potrage za tim svetim gralom, koji, nažalost, mnogi ne pronađu -iskrena je ona.
Njena zbirka ,,Moja Crvena” je objavljena u novembru prošle godine.
-Ona je sinteza mog rada prethodnih godina ali i svega onoga što prati jednu ženu u njenim dvadesetim godinama. Kroz pjesme se protežu motivi religije, mitova, mladosti, ljubavi, prevara, strasti, smrti, gubitka, boli – svega onoga što zapravo prati život. Pozicioniram ženu na jedan drugačiji način, na kakav nismo navikli da je srećemo u poeziji koja nas okružuje, tako da se osjeća jaka ženska energija i jedna slobodna, samosvjesna žena koja se ne libi da osjeća, da nešto hoće, da nešto neće…Koja je, priznajem, ponekad surova, ali isto tako nježna, koja može sve, ali ne mora ništa. Čini mi se da je takva žena potrebna našem, u patrijarhatu ogrezlom, društvu, jer žena je čovjek isto koliko muškarac -priča Kašić.
Inspiracija dolazi “odakle joj merak da dođe, ali nesumnjivo da kakvi god njeni rukavci bili, uzrok joj je život, život kao dar, kao blagoslov, kao lekcija, kao pokretačka energija”.
Pored pisanja bavi se aktivizmom za zaštitu prava životinja, jer želi da pokaže ljudima da izvor nečije patnje ne može biti temelj našeg zdravog života.
-U slobodno vrijeme volim da kuvam (to što volim, ne znači da umijem), radim jogu ili jednostavno dišem zahvalna na svemu što mi je dato i svemu što nije, jer se sve dešava sa razlogom i zbog višeg cilja. Što se tiče planova, kako kaže Miroslav Antić ,,Ludo moja, zar ne znaš, divno je nemati plan.” Iako bi možda trebalo, rijetko kada planiram nešto. Pustim da sve ide svojim i mojim tokom, jer znam da je uvijek sve onako kako treba da bude i kako je najbolje za mene, jer mi Univerzum i ruke onih koje volim i koji me vole uvijek čuvaju leđa – sigurna je naša sagovornica.
M.S.
