Nedjelja, 27 Jula, 2025
spot_img
NaslovnicaARTKOMEMORACIJA MARKU NIKOLIĆU: Sala Narodnog pozorišta puna emocija

KOMEMORACIJA MARKU NIKOLIĆU: Sala Narodnog pozorišta puna emocija

Foto: Zoran Ilić/RAS Srbija

Komemoracija preminulom glumačkom asu Marku Nikoliću održana je danas u Narodnom pozorištu gdje su se okupili porodica, prijatelji i kolege da ovom velikanu odaju počast i upute posljednji pozdrav.
– Živio je za porodicu i prijatelje… Idemo svi polako… – rekao je Petar Božović u foajeu.
Na početku komemoracije, Ivana Vujić, VD upravnika Narodnog pozorišta u Beogradu, zamolila je za minut ćutanja.
– Vrijeme ne može ništa našim stihovima, oni su jači, moja nada i tvoja poštovani Marko, slava mu – rekla je ona.
Uslijedili su djelovi iz predstava koje je publika gledala ćutke, kroz suze.
– Dragi moj druže, dragi namćore, znam da bi me nagrdio ako bi ovo posljednje tebi trajalo predugo tako da sam taktički stavio na papir… Imao sam čast da svoju prvu premijeru na ovoj sceni odigram sa tobom, a te nemile, nemile 2018. odigrao si svoju posljednju predstavu na sceni, sticajem okolnosti sa mnom. U tom zatvorenom dvoipo decenijskom krugu zbilo se puno toga, ali ću ipak izdvojiti našu zajedničku slagalicu koju smo slagali gotovo 19 godina. Dakle, igra, slagalica, disciplina ,,Zagonentne varijacije”, asocijacija 25 dana, rješenje trista izvođenja puta dva sata, podijeljeno sa 24 časa jednako je 25 dana. Tih 25 dana smo proveli neprekidno na sceni. Da ne govorim o onim još mnogobojnijim danima prije predstave, onim o-ho-ho satima u bifeu poslije, par gostovanja… Ali sva ta suma vremena ne može da dogodi vječnost, sve te sekunde, minuti, sati, dani ipak su samo podanici njegovog velilčanstva – trenutka, samo kroz sjaj trenutaka mogu da se kandiduju za vječnost. Tako da znaš da ću ih pregršt naših zajedničkih ponijeti u svoju kad za nju dođe vrijeme. Gospodine Nikoliću, vi ste vlasnik jednog od najblistavijih lapsusa izgovorenih na ovoj sceni, jednog od onih koji nadžive svoj tvorce. Naime, kada kao Simeudin u djelu ,,Derviš i smrt” jadnikuješ nad kovčegom Dervišovog brata rekao si: ,,Pošao je Harun na put sa kojeg se rijetko ko vraća” umjesto ,,Na put sa kojeg se niko ne vraća”. Tada smo se iskrivili od smijeha, a sada volio bih da si ti jedan od tih rijetkih, iako znam da je nemoguće. Kao što znam da je nemoguće da ispuniš obećanje koje si dao tristotine puta zaredom posljednjom repilikom naših ,,Zagonetnih varijaca” kada si rekao: ,,Mladiću, još nešto, pisaću… zatim se svijetla polako gase do mraka”. Dragi moj Mare, jedan si od onih poslije kojeg ništa neće biti isto, poslije koga ni ja neću biti isti – rekao je Boris Pingović koji se sa Nikolićem igrao u duodrami ,,Zagonetne varijacije”.

Foto: Zoran Ilić/RAS Srbija

Potresan govor pred njegovim najbližima i mnogobrojnim glumcima održala je i partnerka na sceni, filmu i TV-u Svetlana Bojković.
– Nisam ni sanjala da će doći dan kada ću imati potrebu da ti ispričam šta se prvi put desilo davne 1984. i sada kada gledam ovu salu ne mogu da zaboravim i ne mogu da vjerujem da jednostavno više nisi tu, ali sigurna sam da tvoj duh ostaje ovdje ugrađen u scenu Narodnog pozorišta i da njegova energija i dalje se penje od prve do posljednje galerije. Radili smo mnogo ti i ja, voljeli smo se mnogo kao dva dobra stara drugara. Sve se nekako podrazumijevalo bez mnogo riječi. To je bio kao vazduh koji dišeš. Radili smo igrajući se, vedro, kroz šalu, jer smo se stidjeli hvalospjeva i patetike. A danas je, evo, došao taj dan, nažalost, jer tek kada nekoga izgubiš onda duboko u sebi osjetiš pravu mjeru njegove vrijednosti – rekla je Svetlana Ceca Bojković.
Ona je ispričala i kakvog će ga pamtiti, te otkrila kakav je Marko Nikolić bio kada se kamere ugase, kada je na sceni i van nje, sa kolegama, sam, sa porodicom…
– Mare moj, znaj da ostavljaš divan, neizbrisiv trag u nama, tvome glumačkom jatu, tvojoj publici kao i u ljudima koje si i izvan toga kruga susretao. Ostavljaš trag kao čovjek pun topline, duhovitosti, čovjek sa zdravim osjećajem za realnost koga krase čestitost, jednsostavnost, nepretencioznost i otvoren um. Sa tobom se moglo razgovarati o svemu, kulinarstvu, muzici, sve do filozofije. Smjali smo se tvojim imrovizacijama, imitacijama i uživali smo uz tvoju pjesmu. Jednom riječju – bio si bogat duhom i znanjem. Veliko je zadovoljstvo bilo igrati sa tobom, pravo uživanje. Bio si veliki glumac, veliki umjetnik i znaj da ulaziš u sazvežđe najsjajnijih koji grade istoriju našeg glumišta. I pored bolnog gubitka tvoja djeca i tvoja Dubravka imaju čime da se ponose, da se ponose tobom, Mare moj – kazala je Bojković.
Glumica Ljiljana Blagojević potresnim riječima oprostila se od Marka Nikolića.
– Dobri naš, Marko. Lider na sceni, lider svuda. Nije štedio na talentu, dobroti, autoironiji, humoru… Njegov Giga Moravac bio je najpopularniji među svim Jugoslovenima. Neko kome su se do poda klanjali zbog pozorišne čarolije. Staće Ibar voda na trenutak. Ako postoji raj, onda postoji i nebeski Dunav i nebeski brod i Marko koji u njemu sjedi svoj na svome. Hvala ti na svemu prijatelju, brate… – kazala je Blagojević.

Foto: Zoran Ilić/RAS Srbija

Dragan Bjelogrlić svojim govorom rasplakao je sve u sali.
– Kako biti jednostavan, običan, nenametljiv, a istovremeno snažan, autentičan i neponovljiv. Hiljade i hiljade umjetnika potrošilo je svoje živote tragajući za tom formulom, pokušavajući da dosegnu taj idealan spoj. Marku Nikoliću to nije bilo potrebno. Naš Mare je tako rođen, tako je živio. Marko je volio da lovi ribu, plovi rijekom, pije vino, svira gitaru i pjeva. Vozio se gradskim prevozom i družio sa alasima, komšijama, majstorima i svim jednostavnim, rekli bi, običnim ljudima. O glumi i pozorištu je rijetko pričao. Uloge nije jurio, one su same do njega dolazile, on ih je živio. Lišen ambicija da bude najbolji i najpopularniji bio je i jedno i drugo i zato se kao najveća glumačka zvijezda osamdesetih godina velike Jugoslavije vozio gradskim prevozom i to nikom od njegovih obožavatelja nije bilo čudno, bilo im je normalno jer je uvijek bio jedan od njih, dio tog bezgraničnog korpusa jednostavnih, malih, naizgled običnih ljudi. Zato je njegov Giga bio najomiljeniji Moravac i u Splitu, Mariboru, Rijeci, Cetinju, Tetovu, Zagrebu, Prištini, svuda… – istakao je Dragan Bjelogrlić.
Nikolića je, kaže Bjelogrlić, upoznao kao dječak na snimanju filma ,,Boško Buha”.
– Igrao je našeg ratnog komandanta koga smo mi njegovi ždrepci, zvali ćale. Nekoliko godina kasnije postao mi je i pravi ćale u seriji ,,Bolji život”. Pet godina snimanja ove serije, druženja izmiješalo je fikciju iz života tako da sam ga i godinama kasnije pri svakom susretu makar jednom oslovio sa ćale, a on mene sa sine. Bilo je to spontantno, čudno, toplo i iskreno. U svojoj posljednjoj ulozi pred kamerama Marko je odigrao čovjeka koji živi na splavu, peca i pravi brod kojim će ploviti na put sa koga se neće vratiti. Uloga je bila pisana za njega. Snima se scena kako odlazi brodom, Miša (lik, prim nov.) teško hoda, dan je tmuran… U trenutku kada brod isplovljava oblaci se razmiču, pojavljuje se sunce koje zalazi u rijeku. Brod plovi u suton. Snimanje se završilo, Marko je bio umoran, ali zadovoljan scenom. Tiho je rekao: ,,Eh, što nisam sada stvarno otplovio”. Mare, ja te vidim sada na tom brodu kako ploviš ka mirnim lukama ka kojima si tragao cijelog života. Želim ti mirnu rijeku i da se jednom možda sretnemo na nekoj do tih luka. Ti zabaciš udicu, ja pričam, nerviram te, onda ti uzmeš gitaru pa zapjevamo. Do tada… mnogo ćeš mi nedostajati, dobri moj ćale, dobri Gigo moj – kroz suze je pričao Bjelogrlić, a u sali su svi samo ćutali, nijemo se gledali dok su im suze lile niz lice.
Izvor: blic.rs

POVEZANI TEKSTOVI

POPULARNO