Ne gledam je u oči. Vidjet će mi u zjenicama sažaljivost, ali ipak netremice, onim svojim užagrenim očima traži odgovor na mom licu.
Njena prva udaja bila je naizgled sretna, u jednom bosanskom seocetu. Tri mjeseca sreće i četrdeset godina patnje. Druga udaja ni naoko nije bila sretna; bila je doživotna jer se udala za sve tuđe, drugačije i nasilnije.
Ne govori ona o tome, jedna je od onih koje ne priznaju nesreću. Njoj je to “život” ili “sudbina”, a ja razmišljam kako da joj što bezbolnije kažem da to nije sudbina, da je to ono ukorijenjeno, sve ono što je s tanjirima, kašikama i vezenim peškirima ponijela u miraz i da je to koštalo svih onih masnica iznad cjevanica, ovog njenog sada heravog nosa i trajno slomljenih djevojačkih snova.
-Ti se muškarcu ne daj. Uvijek prišuti kad zagalami, prinesi mu šta nađeš u ostavi i kao rukom odneseno – poluosmijeh joj se ocrtava na licu.
Fali joj i jedinica i dvojka i trojka.
Pljusnu moje sažaljenje pred njom, pogledom ne riječima, a ona za tili čas shvati dokle je došlo – došlo je do grla, štipa nas obije, ja polako gubim dah i ne znam odakle da počnem objašnjavati šta će i kako će od sada; da ona nije dužna da ćuti i da hoda heravog nosa, ali sjetim se da ja imam 24, a ona 54 i da treba ona mene da uči – onako kako sve tetke ovog svijeta uče svoje mezimice – da ja ne bih hodala postrance, bez jedinice, dvojke i trojke, da u miraz ne nosim poniznost i da nikad nije kasno da odem, prijavim, suočim se i počnem bez ičega u rukama – sem sebe.
Između šutnje u kojoj se prelio jedan čitav životni vijek, prekide ona tu grobnu usahlost i kaže: -Treba promijeniti zavjese. Baš učadile.
-Treba – dodajem.
Je*eš, tetka, zavjese. Hajde da gušimo to naličje tvog straha. Ne želim da se strovaljuješ niz padine tuge, hoću da ti pomognem, da znaš da imaš nekog svog ko te neće šamarati rukama nego ljubavlju.
Nisam joj to tada rekla. Nije mi dala da joj kažem. Otjerala me iz svoje unesrećene panorame i sretale smo se na rijetkim porodičnim slavljima.
Tada sam naučila da masnice ne prolaze za četiri nedjelje, za četiri nedjelje samo posvijetle. Tada sam naučila da se masnice vještije kriju u svim onim kabinama za presvlačenje kada se nagneš da vidiš kako joj stoji, a ona će bijesno navući zastor i kazaće – Izlazim, čekaj.
Tada sam naučila da isprva nećeš posumnjati i neće ti biti čudno što je na plus četrdeset u majici dugih rukava, ali sigurno će ti reći da joj je u posljednje vrijeme cirkulacija slaba. Tada sam naučila da kad primijetiš prvi izbijeni zub od udarca, uvjerit će te da su joj od trudnoće zubi oslabili i da je pukao kad je zagrizla jabuku. Nakon drugog ćeš je tjerati da ode na stomatološki pregled, a nakon trećeg nećeš sebi priznati da znaš pravi razlog.
Tada sam naučila da ćeš zapravo čekati da prođu očigledni tragovi nasilja i nećeš je viđati kao prije. Naprasno će početi duže raditi.
Tada sam naučila da ćeš čekati dugo da se ponovo rodi i ogoli tu pred tobom i kad to vrijeme konačno dođe, vidjećeš sve masnice ovog svijeta koje mirišu na strah, i na sram, i na želju da krene ispočetka, ali potreban joj je garantni list da je od svega sada sigurna, pa i od tvog osuđivanja.
Tada sam naučila da je tetka samo jedna. Ona će brinuti imaš li novca, je li bila plata ili će opsovati pitajući -Šta će ti ove cigare? A uvijek će ti u kaput gurnuti kutiju koju ćeš naći petog u mjesecu.
Ono nematerijalno što se dobija od nje nikada se ne mjeri jer je nesagledivo.
Tada sam naučila da se o nasilju razgovara kada žrtva smogne posljednje razbijene atome snage i tada će potražiti pomoć.
Kažem tetki danas uz kafu:
-Je*eš, tetka, zavjese. Kad učađe, one se promijene.
Tetka je promijenila učađene zavjese.
Izvor: lolamagazin.com/Piše: Dženeta Rovčanin