MAGAZIN SLAJDER

VJERA MUJOVIĆ U OGLEDALU: Ironija i samoironija nas uče koliko smo mali i nevažni

Današnja gošća rubrike ,,U ogledalu” poznata je crnogorska pozorišna i filmska glumica Vjera Mujović. Rođena je u Podgorici za koju je, kako kaže, vezuju topla i ušuškana sjećanja na djetinjstvo. U Beograd je otišla da studira glumu i diplomirala u klasi profesora Predraga Bajčetića. Prvim honorarom obezbijedila je sebi kartu do Amerike.
Ističe da voli da radi sa ljudima kojima se divi.  Nedavno je sa svojom koleginicom i prijateljicom Radom Đuričin gostovala s predstavom ,,Mala crna haljina” u Kotoru.
Njena kreativnost nije ostala samo u sferi glume. Autorka  je i dvije knjige.  Osim na daskama beogradskog pozorišta, te u domaćim filmskim i televizijskim ulogama, imala je angažmane i u inostranstvu-Moskvi, Sankt Peterburgu, Parizu..,. Na jednom od brojnih poslovnih puteva, koji, kako kaže, igrom slučaja samo što nije otkazala, srela je budućeg supruga, njemačkog doktora Stefana Prajsa. Bračnu ceremoniju obavili su godinu kasnije, i to u avionu.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?

– Djetinjstvo je za mene Crna Gora, more zimi, tišina, usporenost života, popodnevna fjaka u Titogradu, čitanje…,. Ne znam zašto se sjećam mora najviše zimi. Čudno. Nijesam voljela školu, ali sam bila dobar đak i voljela školske priredbe. Sjećam se reda, rada, posvećenosti ljudi jednih drugima, slušanju, neke duboke jednakosti, skromnosti. To sve izgleda još ljepše i dirljivije sa ove distance kada smo se razmazili na svakojake načine, a život se i dalje žestoko živi.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

– Naravno. To je bilo za Nušićev ,,Svet”, moju prvu ulogu na televiziji. Kupila sam kartu za Ameriku!

 Na čemu insistirate u poslu?

– Na ozbiljnoj literaturi, na dobroj priči i zapletu, na saradnicima sa kojima imam slične stavove ili poštovanje za njihov rad, talenat i različitost. Bavim se luksuznim zanimanjem koje nosi veliki rizik uspjeha, a zahtijeva posvećenost, prilježnost, pokornost. Odgovorna sam i radna, a neke stvari se lako dogode, dok se oko nekih moram pomučiti. Lijepo je kada se divite ljudima sa kojima radite. Primjera radi, na najnovijem projektu, predstavi ,,I, Coco Chanel”, svi smo izgarali, mislili smo – isto. Ja sam se plašila, jer sam bila i autorka teksta. Moja je odgovornost time bila još veća. Ali, bila je divna podrška mojih kolega, Rade Đuričin, kompozitora Radeta Radivojevića, scenografa Aleksandra Veljanovića, kreatora Igora Todorovića… Najljepše je kada ste sa ljudima sa kojima radite postali prijatelji i kada vam je njihova kritika podstrek da budete bolji.

Koje jelo najviše volite?

– Jao, ja sam velika izjelica. Jedem mnogo i često. Omiljene kuhinje su mi gruzijska i libanska, a i tajlandska. Ne jedem meso četvrtinu vijeka. Ima mnogo jela koje volim i teško mi je da izdvojim jedno. Ako bih ipak morala, to bi bio dimljeni krap ,,po podgorički”, sa suvim šljivama. Kada ja pravim, dodam i drugo suvo voće. Izdvojila bih i istanbulski pirjan koji me je naučila da pravim Vide Đurić, jedna od najboljih svjetskih kuvarica!

Šta je potrebno za pravu ljubav?

– Osluškivanje i ćutanje. Ludilo i strast. Strpljenje i juriš… Fatalizam i fantazija, mašta, snovi… Prepoznavanje.
Nema recepta, nema pravila, nema definicije. Svi smo različiti, a, opet, svi tako jednostavni i isti. Svako za sebe mora da osjeti i da zna šta je ona iskra, luča koja ga je pogodila i ogrijala. Svako za sebe mora da duboko prepozna pravu ljubav. Možda o ljubavi ipak najbolje govori poslanica apostola Pavla. Uvijek se treba podsjetiti te tako jednostavne istine.
Igrala sam razne heroine koje su čeznule za pravom ljubavlju. Scena je jedno, scena je sažet život i u njoj se uvijek zalažem za ludilo, bezumlje i strast. U životu, čovjek mora mnogo toga da prihvati, pogotovo ponavljanja i banalnosti svakodnevice. Ali, rutina života je važna za normalnost. Mjera prave ljubavi smo mi sami – ogoljeni i iskreni. To je ono što dajemo, što možemo dobiti, što nam se događa i što nas čeka.

 Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?

– Antona Pavloviča Čehova. Njegov duh i duhovitost su za mene tako moderni i neponovljivi, da čeznem za takvom gospodom danas. Ironija i samoironija nas uče koliko smo mali i nevažni. Mnogo je grozno kad sebe shvatamo ozbiljno. Tad smo najsmješniji drugima i svijetu. Mislim da su Čehovljeve kratke priče ono najviše u književnosti – razumiju ih i pastir i akademik.
Dovoljno je navesti dvije njegove misli da bih ilustrovala ovo o čemu mislim: ,,Drveće ovog ljeta nije dobilo ni kap kiše – tako je i sa ljudima – neko čitavog života ne dobije ni kap sreće”.
Ili: ,,Divan dan danas – ne znam da li da popijem čaj ili da se objesim?!”.

 Putovanje koje pamtite?

– Pamtim mnogo divnih putovanja i predivnih susreta sa našim ljudima i strancima – kolegama i publikom. Ti susreti ostaju hrana za dušu i sjećanja u amanet ljepoti druženja. Ipak, najvažnije putovanje u mom životu je put na festival Sainte Muse u Mongoliji. Godinu ranije nijesam otišla na festival zbog obaveza u Narodnom pozorištu u Beogradu. Iako sam se tek bila vratila iz Kanade i nije mi bilo do tako dalekog puta, bilo me je sramota da i drugi put otkažem učešće na festivalu. Tako sam, preumorna, krenula u daleku Ulan Bator. Ni slutila nisam da će u avionu pored mene sjediti čovjek za koga ću se, godinu kasnije, vjenčati, takođe u avionu!  

 Pjesma Vašeg života je?

– Dalida ,,Beng Beng”, sigurno. Obožavam tu pjesmu!!!!
Ali, svakog jutra me gospodin Preis budi nekom novom pjesmom za koju sam sklopi riječi – na neku poznatu melodiju. To su pjesme mog jutra i mog života. Osjećam se zaista privilegovanom. Dok traje, divno je. Kad se bude umorio ili mu bude dosadilo, sjećaću se ovih pjesama do kraja mog svijeta.

M.S.
Foto: Srđa Mirković