NAŠE PRIČE
DIEGO DE BREA ZA MNE MAGAZIN: Najveće zlo je što zaboravljamo na čovjeka
Foto: A. Kuburović
Slovenački režiser Diego de Brea ponovo se našao na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta. Sinoć je u njegovoj režiji, adaptaciji Šekspirovog teksta i scenografiji odigran ,,Kralj Lir” Narodnog pozorišta Sarajeva. Publika je glumce ispratila sa dva bisa, a mi smo nakon predstave razgovarali sa De Breom. Bilo je riječi i o Njegoševom ,,Gorskom vijencu” koji je postavio na daske CNP-a, o zlu, kraju i novcu.
Moto ,,Maštanija” je izdvojen iz Njegoševog ,,Gorskog vijenca”. Vi ste postavili ,,Gorski vijenac” ovdje. Kako je bilo raditi ga u Crnoj Gori, sa crnogorskom glumačkom ekipom i šta znače ,,Gorski vijenac” i Njegoš za Vas?
– Bilo je fenomenalno. ,,Gorski vijenac” je civilizacijska otvorena tema koja je aktuelna danas kao što je bila i tada. Najviše me je zanimalo Njegoševo vizionarstvo, da je osjetio neke stvari koje se kasnije i danas događaju. To znači da kao neki magični realizam je unutra i to kako iz neke lunarne pozicije dolazi do toga da pokrene sve ove kategorije, kako treba jedan narod da se zaštiti i kako dovede neke ljude u krajnju situaciju gdje treba odlučiti o tome da li jesmo ili nismo, da li ćemo biti ili ne. Predstava se još igra. Veliki ep.
Mašta nije da je ,,zemlja postala grobnica”. Gdje vidite to svijetlo, odakle će doći?
– Svijetlo može doći baš iz naše identifikacije da vidimo sve ove probleme, da sebe ispitujemo oko toga. Teatar nije samo zabava nego teatar nosi u sebi neku higijenu, nosi pitanja etike, morala…Znamo da ne živimo u bajci danas. Maštovito još ne znači nešto lijepo, nego znači da teatar rađa i stvara neke svjetove, prostore koji su mogući, ali ne postoje. To je paralelnost sa životom, ne može biti teatar samo realizam nečega što se događa. To živimo, ne treba još u teatru da se repetiraju te stvari. Maštovito znači više interpretacija nekih problema koje doneseš na scenu. Ako je sad ovdje zemlja, u zemlji svi završavamo, tako da to neće izbjeći niko, i ako je maštovit i ako nije. To je kraj, a ovaj tekst govori baš o tome kako čovjek koji silazi sa pozicije moći se snalazi u situaciji da je brzo zaboravljen, da niko više ne brine oko njega. Mi znamo što se dešava sa ljudima koji nemaju više moći, mi znamo da je ovaj svijet užasno oportunističan. To znači gdje nema više koristi, to se sve odbaci i baš se to desi s ljudima koji su vodili svijet, koji su imali tu moć u rukama. Na kraju od sve te funkcije dolazi taj čovjek, zemlja i gotovo. Tako da to je u stvari realnost.
Foto: Opera Slovakia
Da li je kraj, bilo da je kraj svijeta ili kraj života, najveće pročišćenje i oslobođenje?
– Mislim da jeste. U hrišćanstvu je to tako, zar ne? Hrišćanska nota ili moto jeste to da treba ovdje da se trpi i da se istrpi da bi onda u sljedećem životu, na kraju, došlo do rješenja. Ali, kraj nikad nije jednostavan. Odrješenje i mir uvijek dolaze poslije toga. Baš ova priča (,,Kralj Lir”) govori o tome da sve ono što nije riješeno u životu se na kraju nekako mora riješiti i da za sve ono za šta si kriv i što nisi dobro uradio, gdje nisi bio čovjek, nekako ti se vraća, nekom položiš račun na kraju, što god si bio, što god si radio. Tu se vidi kod Lira kolika muka postoji unutra i kolika težina je u tome da bi došao do tog krajnjeg pročišćenja ili katarzičnosti. Pokaže se još nešto, da u stvari, ta civilizacijska sredina ima probleme, da ti na kraju si uvijek sam.
Da li je novac najveće zlo?
– Najveće zlo je u stvari danas to da zaboravljamo na čovjeka i da taj individualizam nema više pravu cijenu, nego je važno da si kao ostali. Novac? To je strah što nam politično usađuju, to je manipulacija, non-stop strah, strah, strah i iz tog straha dolazi do svih tih problema i pristajemo na male stvari zbog toga što nemamo više ni snage ni moći ni drskosti da bi izašli iz toga. Kod Lira nije to u pitanju zbog toga što nije bilo toliko pitanje para nego te njegove uspješnosti, od koje su svi zavisili. Ali hvaljenja, sažaljenja nikakvog poslije svega toga nije bilo. Svima trebaju te pare, samo zavisi šta sve u životu ide mimo tebe ako se baviš samo tim elementom. To je samo cilj, a put je ovdje važan i to što on odradi je baš to, putovanje života.
Bojana Radonjić
