MAGAZIN PREPORUKA

VASPITANJE: Zašto fantastični roditelji podižu depresivnu djecu?

17.01.2018. u 20:04

Jedna psihološkinja, koja je bila tek na početku karijere, primala je veliki broj pacijenata od 20-30 godina koji su patili od anksioznosti i depresije. I skoro svi do jednog govorili su da njihove mame i tate sa tim nemaju nikakve veze, ili su čak navodili koliko obožavaju svoje roditelje. U opširnoj analizi ona je ponudila izvore problema svojih pacijenata.

-Kao novopečena mama sa malim sinom, znajući za sva ona istraživanja koja govore o tome koliko lako možete upropastiti svoje dijete, vratila sam se školovanju i stekla diplomu kliničkog psihologa – započinje svoju ispovijest Lori Gotlib u američkom magazinu Atlantik, prenosi.

Svoj posao prihoterapeuta započela je u uvjerenju da je glavni posao psihoterapije da se pacijentima nadomjesti nedostatak razumijevanja i empatije njihovih roditelja.  A onda je dobila prve pacijente.

Poslije par “školskih” slučajeva kakve je i očekivala, naletjela je na pacijentkinju koja je bila sve osim osobe sa nedostatkom roditeljskog razumjevanja. Zapravo, imala je “sjajne” roditelje, izvanredno obrazovanje, super posao, divan stan i svi oko nje su je razumjeli i podržavali. A ona jednostavno nije bila srećna.

Dok je pokušavala da shvati svoju pacijentkinju izvan ustaljenih šablona, piše Lori, nešto čudno se dešavalo. Počela je da dobija sve više i više takvih slučajeva. Na njenom kauču ređali su se 20/30-godišnjaci koji su patili od depresije i anksioznosti, imali teškoća da se posvete bilo kakvom cilju ili karijeri, mučili u vezama i uopšte patili od osjećaja praznine i nedostatka svrhe. A njihove mame i tate kao da su sa svim tim imali vrlo malo veze.

Štaviše, svi oni su pričali o tome koliko “obožavaju” svoje roditelje. Mnogi su ih nazivali svojim najboljim prijateljima i hvalili se kako su oni uvijek tu za njih. Nekima su roditelji čak i plaćali psihoterapiju.

U početku, Lori je sumnjala u njihove hvalospjeve roditeljima – svi znaju kako se ispod površine svašta valja, pa zašto to ne bi bio slučaj i ovdje? Međutim, sve je ukazivalo na to da oni zaista imaju roditelje pune ljubavi.

-Ukratko, njihovi roditelji bili su potpuno usklađeni sa svojom djecom i postarali su se da ih provedu kroz sva iskušenja odrastanja. Prosto sam im zavidjela kako su uspjevali da budu tako fantastični – opisuje ona.

-A onda mi je jednog dana sinulo: Da li je moguće da su njihovi roditelji činili previše? Bila sam tu i gledala rezultate upravo onakvog roditeljstva kakvo smo moji vršnjaci i ja pokušavali da primjenjujemo baš zato da naša djeca ne bi jednog dana završila na kauču terapeuta. Tokom školovanja, fokus je uvijek bio na nedostatku roditeljsog razumjevanja. Niko se nije zapitao, šta ako su roditelji suviše dobro usklađeni sa svojom djecom. Moderno društvo je opsednuto srećom i roditeljima je glavni cilj da njihova djeca budu srećna. Posmatrajući ovaj fenomen, moje kolege i ja zapitali smo se, da li briga roditelja da njihova djeca nikada ne budu nesrećna tokom djetinjstva vodi tome da oni kada odrastu nikada ne budu srećni – objasnila je ona.

Getlibova navodi primjer iz svog roditeljskog iskustva, kada je razmišljala da svom četvorogodišnjem sinu izbjegne da kaže kako je njena prijateljica umrla od raka, nadajući se da neće ni primetiti da je više nema. Ipak, odlučila je da mu kaže i naravno, sačekalo ju je puno ao savjetnik u školama širom Amerike. Mogel je primjetila da poslednjih godina na koledže pristiže sve više studenata koje žargonski nazivaju “šoljice za čaj” jer su toliko krhki da doživljavaju slom čim bilo šta nije po njihovom.

Ona citira dječijeg psihologa Dena Kindlona koji upozorava da deca bez bolnih iskustava poput neprijatnosti, neuspjeha i napora ne mogu da razvju “psihološki imunitet”, kao i Vendi Mogel, kliničkog psihologa i autorku knjige “Blagoslov odranog koljena” koja radi kao savjetnik u školama širom Amerike. Mogel je primjetila da poslednjih godina na koledže pristiže sve više studenata koje žargonski nazivaju “šoljice za čaj” jer su toliko krhki da doživljavaju slom čim bilo šta nije po njihovom.

Navedeni psiholozi smatraju da roditelji ne žele da njihova djeca budu samostalna, jer sami pate od straha od odvajanja. Djeca im služe da popune emotivne rupe u  životima, i zbog toga nastavljaju da se upliću u živote svoje djece rješavajući njihove probleme i kada su ona uveliko zagazila u zrelost.

-Danas roditelji ne mogu svoju usamljenost da rješavaju u okviru zajednice, jer je ona oslabljena, sve više je razvedenih, pa se u bijegu od izolacije oni okreću svojoj djeci – objašnjava Den Kindlon. U nedostatku prijatelja, žele da im djeca budu najbolji drugari.  Takođe, oni imaju manje djece nego prethodne generacije roditelja, pa svako dijete smatraju dragocenijim. Samim tim, od djece očekuju da im posvećuju više vremena, da više postignu, da ih više usreće.

Getlibova je razgovarala i sa Džin Tvendž, autorkom knjige “Epidemija narcizma” koja se intenzivno bavila fenomenom “inflacije” samopouzdanja.

-Ono što počinje kao zdravo samopouzdanje vrlo brzo prerasta u nerealnu sliku o sebi i narcizam – objašnjava Tvedž.

A sa narcisoidnim samopouzdanjem raste i depresivnost i anksioznost.

-Narcisi su srećni kad su mlađi, jer se osjećaju kao centar univezuma. Roditelji izigravaju njihove sluge koje ih vode sa aktivnosti na aktivnost i ispunjavaju im svaku želju. Neprestano im govore kako su specijalni i talentovani dok ovi ne povjeruju da su bolji od svih ostalih – objašnjava ona.

Međutim, kad odrastu, to postaje problem. Nijesu u stanju da sarađuju sa drugima ili da se suočavaju sa ograničenjma. Na poslu očekuju da im sve vrijeme bude zanimljivo, jer su tako navikli. Ne sviđa im se da ih šef kritikuje niti da ne dobijaju stalne pohvale.

Getlibova navodi kao primjer razgovor sa jednom učiteljicom koja je tražila da ostane anonimna jer roditelji očekuju da ona podržava njihovu vaspitnu filozofiju. Učiteljica svakog dana mora da se izbori sa roditeljima koji žele da se upliću u svaku razmiricu između djece, ne dozvoljavajući da ona bilo šta riješe sama, pa čak ni to ko će sljedeći da se igra sa autićem. Iako bi najradije djeci koja krše pravila – svađaju se, gađaj… jednostavno rekla “Prestanite odmah!” ona to ne smije jer bi dobila otkaz. Umjesto toga, ona mora da razgovara sa njima, istraži kako se osjećaju, objasni im šta drugo mogu da učine sa tim osjećanjima i pomogne da zajednički iznađu rješenje.

Djeca ne pristaju na postavljena pravila, a roditelji pod izgovorom “uvažavanja djetetovog mišljenja” odustaju od postavljenih granica.

-Svake godine, roditelji mi dolaze da se žale: “Zašto moje dijete neće da me sluša? Zašto ne prihvata ne kao odgovor? A  ja im kažem: “Vaše dijete ne prihvata NE kao odgovor, zato što NE nikad nije vaš odgovor” – kaže ona.

Beri Švarc, autor knjige “Paradoks izbora” smatra da roditelji djeci svakog dana daju toliko mogućnosti izbora, da djeca ne samo da postaju razmažena, već i paralisana.

U studiji koju je sproveo sa svojim timom, djecu je podjelio na dvije grupe i tražio od njih da nacrtaju sliku. Jednoj grupi je ponudio da izaberu između 3 flomastera, a drugoj između 24. Crteži koje su crtala djeca iz druge grupe ocjenjeni su kao lošiji, što Švarc objašnjava time da su umjesto na crtanje, djeca sa više izbora bila fokusirana na biranje među mnoštvom boja.

Poenta je da se djeca osjećaju sigurnije kada je pred njima manje izbora, kaže Švarc, jer onda lakše mogu da se posvete određenim stvarima i ne misle na ostalo, što je vještina koja će im biti potrebna u životu.

-Ne kažem da djeca ne treba da isprobaju razne stvari, već da im ponudite razuman izbor. Većina roditelja kaže: “Možeš se baviti sa čim god želiš, možeš odustati kad god hoćeš, možeš probati nešto drugo ako nisi sasvim zadovoljan ovim”. Nije ni čudo što kasnije tako žive svoje živote, stalno tražeći savršenstvo, ne shvatajući da je “dovoljno dobro” najbliže savršenstvu što se može dobiti – objašnjava.

Psiholog Den Kindlton misli slično.

-Poruka koju šaljemo djeci sa svim tim izborima koje im pružamo jeste da imaju puno pravo na savršen život – kaže on.

Getlibova poredi svoje djetinjstvo u kome nije mogla baš mnogo da bira šta je za večeru ili šta će se raditi preko vikenda sa onim svog sina, pred koga uvijek stavlja više mogućnosti.

-Mi nijesmo ni očekivali da možemo mnogo da biramo, pa smo bili zadovoljni onim što bismo dobili. Kad bismo malo poodrasli, imali bismo više mogućnosti izbora i dorasli im – kaže ona.

Sada, kako primećuje Džin Tvendž, “djecu tretiramo kao odrasle kada su mali, a kada napune 18 ponašamo se kao da su djeca”.

Svoj osvrt na savremeno vaspitanje i njegove posljedice, Getlibova završava jednom anegdotom iz svoje ordinacije. Naime, pošto je primjetila dozu nelagodnosti kod jednog od pacijenata i pitala ga u čemu je problem, ispostavilo se da on ima konfliktna osjećanja povodom dolaska na terapiju.

-Moji roditelji bi se osjećali promašeno kada bi znali da sam ovdje – objasnio je.

-S druge strane, možda bi im bilo i drago, zato što toliko žele da budem srećan. Zato nijesam siguran da li bi bili zadovoljni što sam došao ovdje da bi bio srećniji ili razočarani što već nijesam srećan – dodao je on.

Izvor: Detinjarije/noizz.rs