ART SLAJDER

DINO MUSTAFIĆ UOČI PREMIJERE ,,ZIMSKE BAJKE“ U CNP-U: Istina uvijek uznemiruje

Bosanskohercegovački reditelj Dino Mustafić vratio se u Crnogorsko narodno pozorište gdje ,,na daske koje život znače“ postavlja Šekspirov komad ,,Zimska bajka“.
Premijera je 22. decembra na Velikoj sceni CNP-a, pa je to bio i povod da  razgovaramo o Šekspiru, o predstavi i umjetnosti.

Kakav je osjećaj ponovo postavljati komad na scenu Crnogorskog narodnog pozorišta i raditi sa ovim ansamblom?
– Meni je ovo drugi put da sam gost u CNP-u. Prvi put je to bilo na izuzetno dragocjenom modernom klasiku kakav je Olbi sa predstavom ,,Ko se boji Virdžinije Vulf“ i nosim vrlo lijepa sjećanja na taj pozorišni proces, ne samo zato što sam imao priliku da sarađujem sa izvrsnim umjetnicima, glumcima na toj predstavi, nego i na cjelokupan autorski tim. Tom piscu vratio sam se iz studentskih dana ponovo u profesionalnim okolnostima, impresioniran koliko je taj tekst svevremen, kako složeno objašnjava naše emotivne relacije u odnosu između muškarca i žene o onome što se zove institucija braka. Predstava je imala svoj vrlo lijep život i odjek i bio sam vrlo ponosan na nju . Sada sam tu drugim povodom, ne manje važnim za mene i sa velikim ushićenjem da imam priliku postaviti Šekspira na scenu i to jedan vrlo zanimljiv tekst kao što je ,,Zimska bajka“ koja nije često igrana na eks-jugoslovenskim pozornicama. Radi se o manje poznatom Šekspirovom komadu, iz njegove zadnje životne faze kada je on već i sa dosta melanholije i generacijske sjete pisao o svijetu. Vjerovao je u energiju mladosti, regeneracije i rekonstrukcije, u njihovu nevinost, čistoću, bjelinu i to se vidi u njegovim replikama, sa koliko taloga iskustva se obraća posebno mladim ljudima.

Kako ste doživjeli Šekspirovu ,,Zimsku bajku”?

– Taj tekst je iz ove naše perspektive vrlo zanimljiva studija o iskupljenju, o tome koliko se može, u ovom slučaju protagonista ove drame, sicilijanski kralj Leont, kojeg tumači Zoran Vujović, pokajati za svoju pogrešnu odluku, a ta odluka je isprovocirana njegovom sumnjom u preljubu supruge Hermione sa najboljim prijateljem, bohemskim vladarom Poliksenom. Naravno da je to u njegovoj glavi, imaginaciji, snovima. Taj  bijes ljubomore koja pokazuje svu slabost njegovog karaktera otvara tragički iskorak u toj predstavi koja strmoglavo juri ka svojoj katastrofičnosti. To je i priča o makroplanu kada jedan vladar napravi grešku koja ne samo da košta njegovu porodicu nego košta cijele generacije, zajednicu. Zapravo, to je odnos prema vremenu koje se ne cijeni i koje je pogrešna odluka koja može da bude fatalistička, može da u istorijskom smislu potroši vrijeme u ništa. Mislim da nam je to vrlo blisko osjećanje koje mene ne napušta pojedinačno i mislio sam da je vrlo intimno, da je to samo moje osjećanje poraza, težine, gubitaka nakon svega onoga što se dogodilo u mojoj biografiji 22-godišnjaka koji je preživio kataklizmu nasilja, destrukcije i rata. Vjerovao sam da je to isključivo moja intimna sudbina, percepcija možda i moje generacije, ali se, evo, uvjeravam da i nakon dvije decenije od tog osjećaja se nisam mogao pomaći, potisnuti ta osjećanja, nego uviđam koliko su konsekvence takvih pogrešnih odluka duboke…Stoga se mi vrlo bitno odmičemo u epilogu ove predstave od Šekspirovog originala, jer govorimo o tom jednom uzalud bačenom vremenu, potrošenom. Ono što sociolozi često nazivaju crnom epohom, a to je kada se ni u jednom novom danu evidentno ne dogodi bilo kakav progres. Iz tog rezervisanog stava prema takvom vremenu, kojeg trenutno živimo i uz dozu skepticizma ova predstava nas želi upozoriti, a i osvijestiti koliko morate biti pažljivi, odgovorni u izboru svojih akcija, svog htjenja, namjera i koliko one moraju biti bazirane na pozitivnom, konstruktivnom odnosu prema svijetu i prema samom sebi. Šekspir je u tom smislu tako univerzalan i genijalan pisac, što bi rekao Jan Kot, iz bilo koje vremenske i prostorne vizure kada ga čitate i postavljate na sceni, vi uvijek dobrim dijelom utopite neki pozorišni sunđer. Svi zapravo njegovi književni sokovi, ta zgusnutost, taj kondens izvrsnih šekspirovskih dramskih situacija napune vašu nutrinu, imaginaciju i to pokušavate da zajedno sa ansamblom transponirate na sceni.
Komad je napisan 1611. godine. Kako objašnjavate taj fenomen da su te teme aktuelne i dandanas?
– Zato što je Šekspir bio veliki pisac koji je počinjao od toga da naši karakteri se određuju prema situaciji. On, za razliku od starih antičkih pisaca koji su vjerovali da svako od nas sa sobom nosi određeni determinirani fatum i da je naša tragička krivica u tome kada iskoračimo iz tog fatuma, kada želimo da preskočimo na neki način naš egzistencijalni put, kaže da situacija određuje naš karakter. Da li smo se ponijeli dostojanstveno, ponosito i hrabro ili smo zapravo ispali kukavice, hulje, bezočnici i zločinci naposlijetku. Otud je Šekspir tako provokativan, intrigantan, svevremen, jer priča i mikro i makro priče. I priče koje su govorile o univerzalnim temama, kao što je ljubav, ljubomora, strast, uspjeh, osveta. Govorio je i preko svojih istorijskih rodnika, bazirano na nekim istinitim događajima, ali je govorio iz imaginacije, iz iskustva, iz refleksija, krvavih, iz krvavog stoljeća kojem su posljedice ostavile dubokog traga u onome što je on pisao. Šekspir je otvarao sudbine koje prepoznajemo u našoj neposrednoj stvarnosti i kojima se uvijek možemo vraćati. Poput drugih velikih pisaca u dramskoj literaturi, koja je zato tako složena jer je vrlo bliska realitetu i to da pozorište nije nikada isto što i život, nego je supstanca života, kondenzovana stvarnost, zgusnuto vrijeme života. Šekspir je bio maestralan, jer je uspijevao da u jednom detalju, jednoj dramskoj tačci koja postaje poenta, metafora, objasni nam naše bivstvovanje.
Kažete da je peti čin predstave ,,Zimska bajka“ otklon. Kakav i na koji način?
– Otklon od originalne intencije autora koji je iz svoje vizure vjerovao da je moguć ponovni početak nakon pokajanja. Ovu predstavu završavamo u vrlo složenim političkim i istorijskim okolnostima na Balkanu kada shvatimo da i one evidentne greške koje su činjene i bile su tako brutalne i drastične, kao što su zločini, nisu ostavili nikakve sumnje kod većine da su rađene nečasne, prljave, nemoralne stvari nego se preko kulture laži i poricanja, negacije grade nove platforme, nove rečenice od kojih nas opet može zaboljeti glava i koji mogu ponovo pokrenuti zlo. To je ono što je Šekspir na neki način u svojim pričama oblikovao, a to je da nije vjerovao u istoriju kao neki linearni progresivni put, u kojem se neće ponoviti upravo greške iz prošlosti nego nekako će se ciklički i vratiti tamo gdje su i počele. To je i prokletstvo naše sredine, da se istorijske greške repetativno vrate kao refren uvijek u naše živote i zato mi jesmo tragičan prostor u kojem skoro svaka generacija pamti velika zla. Naravno da teatar ima misiju i obavezu i namjeru da gledaoca za jedan trenutak dovede u pitanje, dilemu, sumnju i u ona pitanja koja će potresati stvari jer su istinita. Istina ne umiruje, istina uvijek uznemiruje. U tom smislu igrati Šekspira znači uznemiriti svoju sredinu, suočiti je sa stvarima koje nisu nekada ni prijatne, a kod Šekspira se uz te stvari možete ponekad i rasplakati, osjećati gorčinu, a nekad se i od srca nasmijati. Zato je on veliki. Zato što je uspijevao da spoji na prvi pogled nespojive stvari, da na neki način anticipira moderne stvari, moderne žanrove ili modernu literaturu u kojoj je danas vrlo teško razaznati tu žanrovsku čistoću ili granicu između tragičnog i komičnog. Tako kod Šekspira možete pronaći elemente i groteske i satire, a u isto vrijeme i vrlo dramske i melodramske momente.
Da li je umjetnost onda iskupljenje i katarza?
– Umjetnost je značajna jer je katarzična i za mene je taj pojam bio vrlo stran, suviše teorijski kada sam kao student ga izučavao iz udžbenika u akademskim klupama do trenutka kada nisam to osjetio u teatru, u vanrednim okolnostima mog profesionalnog sazrijevanja kada je pozorište u opsjednutom Sarajevu bilo svojevrsni sociološki, antropološki, kulturološki fenomen, vrsta urbanog rituala protiv nasilja i destrukcije. Kada sam kroz određene predstave se identifikovao sa novim paralelnim estetskim entitetom koji nam je nudio nadu i utopiju od realnosti koja je bila tako destruktivna, krvoločna. Onda ste mogli da gledate predstave u kojima, na primjer, sarajevski Hamlet iz tih ratnih godina nije rekao do kraja čuvenu frazu ,,Biti ili”, pa je bila tišina, nije imao pravo da ne bude, tražilo se od tog Hamleta, u režiji Petra Večeka, u Kamernom teatru, kojeg je igrao Senad Bašić, da bude čovjek od akcije, a Fortinbras su u tom momentu bili grobari. Ili Suzan Zontag koja je u antologijskoj predstavi ,,Čekajući Godoa” ’93. u Sarajevu igrala samo prvi čin. Drugi čin je bio poziv na vojnu intervenciju jer je bila osvješćena intelektualka koja nije mogla biti pacificirana. Smatrala je da moraju postojati mehanizmi svjetske solidarnosti kada se vojnom intervencijom mora zaustaviti nasilje. Da je neko odgledao tu predstavu ’93, spaslo bi se na desetine hiljada žrtava koje su se dogodile u periodu do intervencije NATO saveza. Teatar je i tada za mene  duboko postao neodvojiva sinteza između estetskog i etičkog u kojem sam uvijek želio da imam velike autorske razloge, ljudske razloge zašto nešto postavljam na scenu. Nikada nisam mogao da radim neku predstavu ako nisam imao vrlo jasnu rediteljsku ideju šta želim sa tom predstavom podijeliti sa svojom publikom.

Koliko je u pristupu radu na predstavi, sagledavanju samog djela ,,pomogloto što ste diplomirali na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek Opća književnost i bibliotekarstvo?
– Puno mi je pomoglo zato što me je književnost naučila da analiziram strukturu djela i što me je disciplinovala da shvatim da strukturu oblikujete iz kombinacije određenih elemenata i korelacije tih elemenata koje trebaju da tvore nova značenja. Na neki način književnost me je provela kroz rediteljski lavirint ka određenoj logici režije. Ona jeste podsticaj koji dolazi iz unutrašnjih impulsa, imaginacije, emotivne filtracije literarnog štiva, ali mora da bude vrlo jasno scenski otpredmećena, konkretizovana, materijalizovana kao rediteljska cjelina, misao koja mora do publike da dopre jer je teatar svojevrsna kibernetička mašina, što bi rekao Rolan Bart.
Diego de Brea rekao je da iz glumaca želi da izvuče istinitost. Što ste Vi željeli da izvučete iz glumaca radeći na predstavi ,,Zimska bajka“ i da li smatrate da ste uspjeli u tome?

– Diego je u pravu, to je moj dragi kolega čiji rad beskrajno cijenim i on se veoma angažuje i daje se glumcima. Ne postoji rediteljski rad bez saradničke sprege između glumca i reditelja. To je misterija umjetničkih odnosa, skoro pa neizreciva, da se dogode energetske, misaone, emotivne razmjene. To je svojevrsni proces zaljubljivanja u vaše aktere koji su više od instrumenta na kojem se izražavate zato što sve ono što vi želite, osjećate i zamišljate mora da prođe kroz glumca kao organski proces. To glumac ,,provuče kroz sebe”, da  udahne sopstvenost u likove koji ne smiju ostati papirnati nego moraju biti uvjerljivi. Ta istinitost ima veze sa tom uvjerljivošću, bliskošću tih karaktera sa životom. U tom smislu, kad imate ovako ogroman zadatak, a to je da radite sa skoro 30 glumaca, trudite se da nametnete osjećaj kolektivne partnerske igre, upućenosti jedni na druge, discipline, koncentracije, fokusa na određene scenske sadržaje, teme. To nije lagan zadatak, to je uvijek više od pozorišnog procesa i biću srećan ako će glumci nešto da ponesu iz ovog rada sa mnom jer odavno me je prestao zanimati finalni proizvod. Ne potcjenjujem premijeru, ona je samo za mene završetak jednog procesa s kojim u tom momentu postaje upoznata javnost. Predstava ima svoj život i nakon premijere i nije nikakva retorička figura ako kažem da me recepcija djela kojeg smo napravili manje zanima, u smislu uspješnosti, od onoga što smo mi kroz taj proces otkrili i otvorili u sebi. Neke nove spoznaje, neke nove horizonte, neka nova poznanstva koja mogu kvalitativno preobraziti naš život. Ako se to dogodilo u pozorišnom procesu, publika će to da prepozna taj intenzivni dvomjesečni rad, povjerenje koje ugradite u vaše glumce i fidbek koji vam oni daju. Ako je to bilo vibrantno, potentno, vehementno, onda će to da djeluje na publiku. Ako je to bilo pogrešno, mlako, promašeno, to, takođe, publika osjeti i tu bude prostor dosade koja nije estetska kategorija, a koje se ja vrlo pribojavam u pozorištu.

Šta je cilj Vaše umjetnosti?
– Ja sad ulazim u srednjovječne rediteljske i životne godine kada shvatam koliko je oholo i drsko biti perfekcionista u mom poslu i kada uviđam koliko je najveće bogatstvo moje profesije svaki živi saradnik, akter koji čini dio mog umjetničkog procesa. U tom smislu, vrlo sam usredsrijeđen na ljude s kojima razgovaram, sarađujem, dijelim svoje stavove, uvjerenja i emocije. Duboko vjerujem da iz kvaliteta tih razgovora može da izađe neko intrigantno, provokativno umjetničko djelo koje, ako nekoga za određeni trenutak učini srećnijim, boljim, plemenitijim, promijeni neko osjećanje i otvori neku dilemu, sumnju je već ispunilo svoju namjenu. Imao sam prilike, i to su mi najsrećniji trenuci, da mimo oficijalnih nagrada, priznanja, festivala i ugleda, imam razgovore sa pojedinim gledaocima koji su mi znali reći nekada stvari koje me iznenade, za koje nisam vjerovao da su na tom načinu iskomunicirali neku moju predstavu ili film. To me je učvrstilo u uvjerenju da svako djelo koje izađe ima nezavisan život od mene, da je ono poput neke polifone kompozicije u kojoj svako može da prepozna neki ton koji će da im znači nešto što ja kada sam stvarao nisam mogao ni pretpostaviti. U tom smislu, zaista vjerujem da predstave koje napravim odu od mene i žive svoj život sa svim usponima i padovima, što je sastavni dio umjetničkog života.
Bojana Radonjić
Foto:
B. Šekularac

Facebooktwittergoogle_pluspinterest