KOLUMNE

DRUGI PIŠU: Ne brinite o ličnosti djeteta, nego kakav mu je karakter

Foto: Facebook

Izgleda da su svi opsjednuti ličnošću. Ličnost je presudna je za to koliko ste poželjni: on je čudan, ona previše priča, on je očajan, ona je uvrnuta. Djeluje kao da je posjedovanje prijatne, kul, nonšalantne ličnosti ključ za uspeh u životu. Svi žele da budu baš pravi tip ličnosti i budu sa drugima koji pripadaju baš pravom tipu ličnosti.

Zbog toga roditelji padaju u iskušenje da oblikuju ličnost svog djeteta tako da se dopadne ,,svijetu”. Kaži ovo, obuci ono, bavi se tim sportom, ovim hobijima, voli ovo ali ne i ono. Budi otvoren, ali ne previše. Samouvjeren i zabavan. Međutim, ličnost je u suštini površna zbirka osobina koje nemaju veze sa pravim karakterom osobe. Neko može imati sjajnu ličnost ali užasan karakter, i obrnuto. Svi mi znamo šarmantne ljude koji su sebični i neiskreni, kao i ljude koje je teško provaliti ali koji su dobri i pažljivi.

Filozofski pravac stoicizam usredsređen je na karakter a ne na ličnost. Ličnost nije važna kada su u pitanju vrlina i blagostanje. Biti šarmantan i zabavan je u redu ali nije presudno, kao što nije presudno ni biti privlačan i inteligentan. Ništa od toga nije presudno za sreću. To znači da neko može biti nesnalažljiv u društvu a ipak voditi častan i srećan život.

Zbog toga bi roditelji trebalo da pažnju posvete izgradnji djetetovog karaktera a ne ličnosti. To ne znači da ih ne treba učiti društvenim vještinama, treba, ali samo u kontekstu postajanja dobrom osobom. Na primer, biti veseo i druželjubiv dobro je zarad vrline same, a ne zato što tako postajete dobra ličnost. Ako vas karakterne osobine čine i dopadljivijom ličnošću, tim bolje. Međutim, u nekoj meri dobar karakter stvara se na uštrb dobre ličnosti – kada se ponašate u suprotnošću sa društvenim konvencijama zato što je to ispravno. Sokrat i Diogen nisu bili najpopularniji momci u kraju, ali su vjerovatno bili nazadovoljniji svojim životima.

Foto: SWNS

Stavljanje naglaska na djetetov karakter ima više dobrih strana:

Šalje poruku šta je zaista važno u životu. Djeca će naučiti da je vrlina važna sama po sebi, a ne zato što vas čini popularnim. U životu će druge više cijeniti na osnovu njihovog karaktera, pa će mudrije birati prijatelje i partnere. Dobro procjenjivanje karaktera je izuzetno važna vještina koju treba razviti kod djece.

Djeca će posjedovati unutrašnje samopouzdanje koje ne zavisi od odobravanja okoline. Crte ličnosti obično zavise od tuđih mišljenja. Ako je neko ,,šarmantan”, to je zato što ga drugi takvim smatraju. Ako neko važi za ,,čudnog” ili ,,stidljivog” ili ,,otvorenog”, to su procjene drugih ljudi, za druge ljude. Nasuprot tome, karakterne crte zavise od naše unutrašnje procene. Ne treba vam tuđa potvrda.

Kao roditelj, nećete neprestano pokušavati da promijenite nešto što je izvan vaše kontrole: ličnost djeteta. Svi se rađamo sa određenim temperamentom. Neki su tihi, drugi bučni. Ako uporno pokušavate da obuzdate detetov temperament, oboma će vam dozlogrditi. Vas će preplaviti razočaranje, a dijete će stalno biti napeto ili buntovno (ili oboje).

Što je najvažnije, dobar karakter vodi eudaimoniji (blaženstvu). To je jedan od osnovnih principa stoičke filozofije i važno je to imati na umu kada vaspitavate djecu. Ako želite da živite u skladu sa prirodom, ličnost je nevažna. Samo se karakter računa.

Karakteru se dijete može učiti, ali ličnost je nešto drugo. Ako pokušavate da napravite sportistu od djeteta koje ne voli sport, osuđeni ste na neuspjeh. Kad vi želite da vam ćerka postane ljekar a ona želi da bude glumica, neko će morati da popusti. Moramo naučiti da prihvatimo interesovanja svoje djece umjesto što pokušavamo da kontrolišemo njihovu ličnost.

Može vam se činiti da je oblikovanje ličnosti djeteta nešto što je za njegovo dobro. Recimo, željećete da svoju tihu i osjetljivu ćerku naučite da se zauzme za sebe, i to je plemenita namjera. Ali, ako zaista želite da vaša stidljiva ćerka nauči da odbrusi, morate joj pomoći da stekne samopouzdanje. Govorite joj stalno da treba da bude otvorenija, i poslaćete joj jasnu poruku da nije dovoljno dobra, da to što je stidljiva znači da sa njom nešto nije u redu. Ako je, međutim, prihvatite kao tihu osobu, naučiće da bude samouvjerena i zauzme se za sebe kad je neophodno. Ako nije sigurna u vrijednost svoje ličnosti, izgubiće i to malo samopouzdanja i postati još stidljivija.

Naša djeca dobijaju dovoljno poruka od svijeta – prijatelja, vršnjaka, iz TV emisija – o tome kakve ličnosti bi trebalo da budu. Od nas roditelja treba da nauče kakav treba da im bude karakter. Svaka vrsta ličnosti može biti srećna, što znači da ličnost nije važna. Ali samo jedan tip karaktera, onaj pun vrlina, može dostići sreću. Kada ovako posmatrate stvari, jasno je da je dobar karakter za život važan onoliko koliko to dobra ličnost nije. Koje od ovo dvoje želite svom djetetu?

Prevela za Detinjarije.com: Jovana Papan

Izvor: Apparentstoic /Detinjarije.com

Facebooktwittergoogle_pluspinterest

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *