MAGAZIN SLAJDER

MARKO VLAHOVIĆ U OGLEDALU: Za pravu ljubav vrlo je bitno da ponos i JA nisu ispred MI

26.11.2017. u 7:15

Kvalitet današnjeg gosta rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu“, pjevača Marka Vlahovića, publika je prepoznala prije deset godina, kada je bio učesnik muzičkog takmičenja ,,Intro karaoke“. Od tada prate ga uspjesi sa sastavima ,,Nuclear mama“ (četvrto mjesto u regionalnom takmičenju ,,Ratovi bendova“, u konkurenciji 260 grupa), ,,Toć“, ,,Crveno i crno“, za koje potpisuje tekst pjesme ,,Udahni svijet“, ,,Pop star“, ,,Acoustic therapy“, ,,Soul kitchen“ i drugima.
Nakon singla „Zavisan od tebe“ koji je nekoliko nedjelja bio u top 3 pjesme na MTV Adria Domaćici, sa ,,MaraQYom“ je prije dvije sedmice objavljen novi singl i spot „Biti s tobom“. Kao i za prethodnu pjesmu, muziku i tekst potpisuje njihov klavijaturista Andrej Martinović, a aranžman su radili zajedno kao bend. Vlahović za naš portal ističe da je jako zadovoljan reakcijama na spot, te da je Dragan Jereminov uradio sjajan posao, kao i glumci Tamara Radovanović i Nemanja Mutić.

Rade, dodao je, na tome da ih uskoro čuje i uživo publika u Crnoj Gori, a dotad najavljuje drugi spektakl. U sklopu adventa u Tivtu, 28. decembra će nastupiti sa ,,James Brown Tribute bendom“ na šetalištu Pine. Biće to, kako kaže, zagrijavanje za novogodišnje praznike, prava funky žurka.
Ljetos su, podsjeća, nastupali na festivalu AJ CHA u Splitu, posvećenom Dinu Dvorniku. Bilo je, prenosi Vlahović utiske za naš portal, fenomenalno, puno lijepe energije, pa je siguran da će tako biti i u Tivtu.
U našoj rubrici ,,U ogledalu” govori o djetinjstvu, poslu, ljubavi, putovanjima, stvarima koje voli i pjesmi svog života.

Na šta Vas asocira djetinjstvo?

– Asocira me na dvije i dan-danas omiljene riječi: igra i mašta. Stalno sam izmišljao nove igre i jako sam volio da čitam, stalno nešto zapitkivao roditelje, a mašta je ponekad znala da me „uvali“ u nevolje. Najčešće bih na časovima u mislima odlutao negdje daleko, jer mi je u školi bilo strašno dosadno i nisam volio što stalno nešto moram. U vrtiću bih, dok su sva djeca spavala, jedini bio budan jer je spavanje preko dana za mene predstavljalo gubljenje vremena, bilo je toliko toga što može da se uradi i vidi dok oni tamo „kao nešto spavaju“. Ništa drugačiji nisam ni sad, stalno sam negdje tu na pola puta između zemlje i neba, samo taj dio kad se prizemljim nikako ne volim, to je pogubno za muzičare i uopšte umjetnike.

Asocira me i na veliku ljubav između mojih roditelja, toliko veliku da i sad sebe uhvatim da se uopšte ne povezujem sa ljudima, muzikom, filmovima koji govore o porodičnim problemima. Pretpostavljam da sam imao veliku sreću u životu da odrastam u skladu i ljubavi.

Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?

– Sjećam se, honorar je naravno bio od muzike iako tad nisam imao pojma da ću biti muzičar. Imao sam možda 4-5 godina i putovao sam sa majkom gradskim prevozom i pjevušio neke pjesme koje sam čuo na radiju.
Jedan djedica me je zamolio da mu nešto otpjevam, a ja sam izabrao „Lasciate mi cantare“ od Toto Cutugna i dobio čokoladu kao honorar.
Nisam znao šta znači nijedna jedina riječ pjesme, ali sam je otpjevao sa savršenim italijanskim naglaskom, vjerovatno zbog prilično dobrog sluha, što je velika ironija prirode jer od djetinjstva zbog operacije na desno uvo čujem svega 20 odsto.

Na čemu insistirate u poslu?

– Često se šalim da se bavim muzikom, jer nikad nisam volio čak ni riječ posao. Imam veliku privilegiju da živim za i od onoga što volim, pa se tako ponašam, a očekujem to od ljudi sa kojima dijelim binu.

Od muzičara sa kojima pjevam očekujem samo osmijeh, polet i razigranost na bini. Više volim muzičara skromnih sviračkih mogućnosti koji se smije i uživa dok svira nego namrgođenog virtuoza, koji muziku shvata preozbiljno. Muzika je umjetnost koja traži da budeš jako ozbiljan u svojoj neozbiljnosti.

Naravno, da me neko pogrešno ne shvati, to ne znači da mrzim probe i da podržavam neposvećenost glasu ili instrumentu. Veoma me iznerviraju kašnjenja na probu, svirku, nespremnost i odrađivanje „posla“ tek onoliko koliko se mora. Ne zato što sam previše vrijedan, nego zato što to ubija volju i opuštenost, skrnavi muziku. Koncerti pred više hiljada i svirke pred 50 ljudi su za mene isto, slavljenje muzike i života.

Koju knjigu/film biste preporučili?

– Knjiga koju već nekoliko godina pokušavam da pronađem u štampanom obliku i koja me fascinirala je „Ispovijedi nekarakternog čovjeka“ Iva Brešana. Savršeno opisan mentalitet ex jugoslovenskog čovjeka u raznoraznim situacijama i dogodovštinama. Ako je ne nađete u štampanom obliku, kao što je ja uzaludno tražim jer volim taj zaboravljeni miris knjige, kao što volim i pucketanje ploče mnogo više nego mp3, naći ćete je na internetu sigurno, vrijedi pročitati, vrlo potcijenjena knjiga.

Što se filmova tiče, od novijih mi se jako svidio „A Dog's Purpose“, koji prati život iz perspektive jednog psa, odnosno njegovih života kroz reinkarnacije i odnosa sa ljudima. Možda sam malo subjektivan jer obožavam pse, ali ubijeđen sam da je baš tako kako je prikazano u filmu, da nas oni tako vide, shvataju i obožavaju.

Ako vam se gleda nešto „ozbiljnije“, onda sa Christopher Nolanovim filmovima ne možete pogriješiti, čovjek je u rangu velikana filma, potpuni genijalac. Čak me ubijedio da zavolim Betmena od kog sam potpuno odustao zbog prilično „tankih“ filmova o njemu koji su pravljeni devedesetih. Jedino što priznajem tim starim Betmenima je prilično dobra muzika, među ostalima i sjajna Sealova pjesma „Kiss from a rose“.
Koje jelo najviše volite?

– Sva, što se da vidjeti po mojoj savršeno zaobljenoj figuri. Šalu na stranu, u posljednjih godinu sam prilično promijenio ishranu, odnosno smanjio „proždiranje“ tijesta, pašte i slatkog i počeo mnogo više da se bavim svojim zdravljem. Skinuo sam skoro 25 kilograma, kao da imam džak cementa manje na leđima i osjećam se mnogo bolje.

Ipak, najmilija jela i dalje ostaju špageti sa ćuftama i čuvena dalmatinska pašticada. Ja sam vrlo jednostavan čovjek, dajte mi tjesteninu i neko meso u sosu uz nju i srećan sam kao beba kad joj date cuclu.

Šta je potrebno za pravu ljubav?

– Ljubav je vrlo jednostavna, ali je ljudi komplikuju. Lako je meni sad da filozofiram kad sam je našao, ali upravo je tako. Jako je bitno da ponos i JA nisu ispred MI. Ako stavljate ego ispred ljubavi cijeli život, nemojte da kukate nad sudbom kletom i svojom nesrećom u ljubavi. Dati cijelog sebe, a u isto vrijeme dopustiti slobodu drugome. Kako to kaže Sting „If you love somebody, set them free“.

Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?

– Vrlo teško pitanje, oni su svi sad tamo gdje treba da budu, jer to je krug života.
David Bowie, Leonard Cohen, Ray Charles… lista je predugačka. Vjerujem u reinkarnaciju, jer ako gledate i sa strogo naučne strane, fizika kaže da se energija ne može uništiti nego samo preći u drugi oblik, kao što voda ispari od sunca i vrati nam se kao ljetnja kiša, led ili snijeg. Tako sam uvjeren i da je duša neuništiva, jer je najčistiji mogući oblik energije.
Ako moram baš da biram, neka nam se vrati James Brown. Oduvijek sam ga volio, ali kad sam počeo da ga pjevam sa ,,James Brown Tribute bendom“ uvidio sam kolika je to veličina i šta je sve potrebno da to donekle zazvuči kako treba. U isto vrijeme ogromna energija, ali i sviranje i pjevanje baš onoliko koliko treba, bez suvišnog, bez pretjerivanja.

Putovanje koje pamtite?

– Neću birati neku egzotičnu lokaciju, nego skoro pa komšiluk. Budimpešta je jedan od najupečatljivijih gradova u kome sam bio. Dovoljan je jedan dan da se zaljubite i divite savršeno sređenoj i očuvanoj arhitekturi još iz doba Austrougarske. Svaka fasada i spomenik prosto blistaju i natjeraju vas da se zamislite zašto to nije tako kod nas. Uvijek se nekako pravdamo siromaštvom i time da su nam gradovi bili porušeni do temelja u svakom ratu, ali ipak mislim da se nedovoljno vodi računa o tome. Istoriju vrlo često volimo da potežemo u raspravama, međutim, na djelu ne pokazujemo poštovanje prema njoj. Budimpešta me „kupila“ i nekim mirom među ljudima, u saobraćaju i ophođenju. Volim toplu južnjačku krv i nije mi problem kad su ljudi malo glasniji, ali ovaj mir i kultura su mi baš prijali. Ah da…i gulaš je imao uticaja da mi se Budimpešta baš ovoliko svidi.

Pjesma Vašeg života je?

– Pjesma mog života je definitivno „Samo muzika“ Petra Ugrina za koju je tekst napisao Arsen Dedić. Tekst i atmosfera me uvijek naježe, kao da je napisana za mene.

Žao mi je što je Petar Ugrin nekako zaboravljen, iako je najmanje poznat kao pjevač, a više kao sjajan instrumentalista na nekoliko instrumenata. Potrudiću se da je nekad otpjevam i snimim sa prijateljem pjevačem koji znam da je voli isto koliko ja.

Bilo bi lijepo da približimo mlađim generacijama jednog sjajnog i nepravedno zapostavljenog muzičara.

Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva