KOLUMNE

VEDRANA RUDAN: Led u mom srcu

foto: Rino Gropuzzo

Godinama bolujem od atrijalne fibrilacije. Ležiš u krevetu, potpuno opuštena, a onda ti srce krene u grlo, loviš dah, uzalud, jasno ti je da umireš, znaš da ne umireš, a više od svega želiš umrijeti. U tri ujutro u usta ubaciš šaku tableta i moliš boga da prođe. Ako prođe, satima se treseš od užasa. Ako ne prođe, noć provedeš na hitnom traktu. Zoru dočekaš prebijena, u ušima ti zvoni rečenica koju si prije deset godina čula u Klagenfurtu od jednog od najboljih evropskih ritmologa: ,,Sve je ovo tek početak. Fibrilacija atrija je progresivna bolest kojoj nema lijeka. Antiaritmici ublažavaju posljedice, nuspojave znaju biti teške, lijekovi protiv zgrušavanja krvi sprečavaju moždani udar koji je pet puta češći nego kod običnih ljudi, ali mogu izazvati krvarenje… Sve te tablete moraćete piti do kraja života.”

Bila sam na startu, a već mi je bilo previše. Moja mi je bolest činila ono što mi je bilo obećano. Postajala je sve opakija. Noći su mi bile isprekidane jezivom borbom za dah, dani užasom da ću dobiti napad onda kad ne bih smjela. Kao da sam mogla išta kontrolisati? U trenucima straha od mogućeg napada u sebe sam ubacivala sve veće količine antiaritmika, betablokatora, tableta za smirenje…

A onda sam čula za ablaciju srca. Postupak je jednostavan. U preponi ti naprave rupu, u žilu, ne znam koju, uvale tanku žicu, zagriju je, dovedu do srca, u srcu namjerno izazovu aritmije pa ti onda izvore aritmija ,,sprže”. Postupak traje satima, nema anestezije, rezultati mogu biti odlični ili nikakvi. Rizici su…Moždani udar za vrijeme zahvata, pucanje srca, krvarenje, smrt u zanemarivom postotku.

Neću, rekla sam sebi kad sam čula kako neki ljudi u zlatu plaćaju ablaciju u Milanu da bi nakon nekoliko mjeseci krenuli put Milana opet, opet i opet. Čemu to? Bolje popiti tabletu za uspavljivanje pasa, veterinar je sa mnom išao u gimnaziju, nego uzalud prolaziti kroz paklene muke. A i ko će mi dati dvadeset ili trideset hiljada eura?

Prošle godine saznala sam da u Rijeci postoji tim, inžinjer Boris, sestre Marina i Ivana i neki doktor Brusich. Ljudi čuda rade. Upoznala sam doktora Brusicha. Razočarao me čovjek onako kako starije ljude uvijek, na neki način, razočaraju ,,klinci”. Može li se vjerovati čovjeku koji je do juče nosio kratke pantalone? Jedno je kad ti ,,klinac” popravlja auto, sasvim drugo kad ti ,,klinac” govori o ablaciji.

Detaljno mi je objasnio da ne postoji samo ,,spaljivanje” nego i ,,smrzavanje”. Predložio mi je uvlačenje žice, nije baš rekao ,,žica”, do srca, na njoj će biti balon, balon će napuvati kad dođu do plućnih vena, a onda ih zalediti na -50C, ili -60C ili -70C… Pojma nisam imala, nemam ni danas, što su plućne vene ni čemu služe. Zapamtila sam samo kako on misli da bi mi moglo biti bolje. Gotovo je siguran.

Ha, ha, pomislila sam, dečko želi da mu ja budem prastara pokusna kunica. Više nisam mogla zamisliti da može biti bolje, nisam mogla zamisliti da ću u svom životu doživjeti jedan, ne dva, jedan dan bez sulude lupnjave u grudima.

Na riječkoj kardiologiji čekalo je nas četvoro. Dvije cure, jedan dečko i ja. Nijedno od nas nije se bojalo zahvata jer nam je svega bilo dosta. Doktor Brusich došao je u četiri popodne. Pogledao nas je i rekao: ,,Nevjerovatno, u samo jednoj Noći vještica spaliću tri vještice.” Nasmijale smo se.

Doktor Brusich i ekipa ,,spalili” su troje, mene su ,,zaledili”. U dva ujutro već smo bili u sobama. U tri ujutro doktor Brusich nas je posjetio, svi smo bili odlično, u osam ujutro provjerio je kako smo. Meni je rečeno da sam bila ,,dobar kandidat”, da ću još neko vrijeme imati aritmije, osjećati pritisak u grudima… NEMAM ARITMIJE! Nemam ni pritiska u grudima. Prvi put nakon deset godina živim onako kako sam živjela prije sto godina. Ne mogu k sebi doći. Ne borim se za dah, ne osjećam kao da sam stalno priključena na struju, ne znam da imam srce. NEMAM ARITMIJE!

I ne, nisam ni bijesna ni ljuta što imamo ministra zdravlja, najveću hrvatsku sramotu, koji se usuđuje pljuvati po našim ljekarima i govoriti kako više vrijedi jedan pop nego dvadeset ljekara. Moje srce već danima tiho lupa i baš ga briga što duševni bolesnici izjavljuju. Srećna sam što u ovoj zemlji ima i časnih ljudi koji pacijentima žele dobro i samo dobro, koji ne broje koliko sati provedu uz bolesnika i koje naša sreća raduje jednako kao i nas. Šteta što niko za njih nije čuo.

Hvala doktoru Brusichu, sestrama Marini i Ivani i inžinjeru Borisu. Hvala svim sestrama i spremačicama koje su se ubile da bi od nas sakrile paklene uslove u kojima rade i pomogle nam da zaboravimo na noćne ormariće iz vremena Marije Terezije i krevete lošije od onih u zatvorima na kojima spavaju ubice sitne djece.

Vratili su mi vjeru u ljude i nadu da će jednoga dana, za godinu, dvije ili deset, kad sa trona siđu ekipe pokvarenjaka, lažljivaca, lopova i neznalica, mnogim ljudima u Hrvatskoj srce kucati mirnije nego što to kuca danas.

Tekst i foto: rudan.info

Facebooktwittergoogle_pluspinterest

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *