KOLUMNE
DRUGI PIŠU: Nije lako biti dobar
Foto: Shutterstock
Teško je biti dobar. I većina ljudi to osjeća – rijetko su dobri, ali kad to nekim čudom i uspiju, onda moraju da ispričaju svima. Neko pomogne starici da pređe preko ulice, neko kupi mimoze koje neće niko, neko uplati SMS, a neko ne uradi ama baš ništa.
Brat mi je jednom ispričao kako ga je kod crkve Svetog Marka zagrlila nepoznata baka i, dok ju je grlio, osjetio je kao da grli našu baku čak i poslije njene smrti i tad je oprostio sebi što to nije učinio onda kad je još mogao, iz ovog ili onog besmislenog razloga. Tada mi se zavrtjelo. I počela sam da gledam na te male gestove, na ta svakodnevna dirljiva dobročinstva kao na beskonačan proces opraštanja sebi za to što u našim prekomplikovanim životima vičemo, svađamo se, povrjeđujemo ili samo zaboravljamo one koje zaista volimo.
Teško je oprostiti mami što mi je preturala po stvarima da sazna ko sam ja u stvari, teško je oprostiti bratu što nije došao na ručak koji sam dugo spremala, a još teže je reći drugarici, drugu, simpatiji da ih volimo i da je naš život bez njih skoro pa besmislen. Nije lako jer su oni živi, zdravi i bezobrazni i otimaju se idealizovanju, umiju da me izbace iz takta, da ih mrzim i otrujem strašću škorpije i da učine da mrzim sebe i plačem što sam ih iznervirala, povrijedila i pretvorim se u puževu slinu ako samo na trenutak pomislim na svoj život bez njih.
Nasuprot tome, bebe ili slatki kučići, siroti djedovi i bake sa ljubičicama, musava djeca sa ulice ili umiruća žirafa u udaljenom zoološkom vrtu u kom nikad nijesam bila izazivaju samo ono najbolje u meni – čistu ljubav i dobrotu nepomućenu svakodnevnim netrepeljivostima. Te nepoznate bespomoćne ljude i životinje želim da prigrlim, zaštitim i neometano volim kao što bih voljela one koje stvarno volim samo kada me oni ne bi u tome sprečavali. I sred tog romatičnog svjetskog bola, ljubavi za sve što postoji, koje sam puna kao lubenica, shvatim da je sve to sranje, da izvinete. Sranje je voljeti sa odstojanja, voljeti skoro sve, a u stvari ne voljeti nikoga potpuno trajno i bezgranično.
Juče sam prvi put svojoj mami rekla koliko je lijepa. Rekla sam joj da je toliko lijepa da me sramota da je stalno gledam pred drugima. Onda sam se otkačila, drugarici sam odnijela šerpu supe preko pola grada i ustala ujutro pospana da odem u krevet u kom želim da se probudim. Odrekla sam se svoje džangrizavosti i dlake u jajetu. Odlučila sam vježbam ljubav kao što vježbam zgibove – prvo skroz neuspješno, a onda malo bolje, još daleko od savršenog. Uvela sam malo reda u život i počela zaista da budem dobra, i to prema ovim nepodnošljivim bližnjim ljudima koji su mi toliko blizu da ne mogu ni da vidim koliko su ponekad tužni, gladni ili sami, skoro kao oni nepoznati ostavljeni ljudi sa ulice ili interneta kojima svi vole da pomažu da preguraju dan i izbore svoje životne borbe.
Da se razumijemo, ne mislim ja da mačke treba ostviti na ulici ili odgurnuti svaku slučajnu priliku da za jeftine pare ispadnemo heroji, ali to je ponekad isuviše jednostavno. Stoga, ne dajmo se prevariti, nije lako biti dobar, pogotovo ne svaki dan, pogotovo ne kad nas svi koje volimo i koji stalno nešto traže, optužuju i kukaju, u tome ometaju. Ali, vjerujem da sam jaka i da ću se malo – pomalo izboriti da istrajno i nepokolebljivo volim svakog dana sve više – i ove što su moji, a ne samo divne nepoznate ljude koje je tako lako lijepo voljeti.
Autor: Marija Ratković
Izvor: Cosmopolitan
