MAGAZIN SLAJDER
MILICA LEKIĆ U OGLEDALU: Iskrenost i poštovanje novinarske profesije kao imperativ
Naša današnja gošća u rubrici ,,U ogledalu” je Milica Lekić, savjetnica za odnose s javnošću u Ministarstvu prosvjete. Rođena je u Podgorici. Nakon osnovne škole upisala je gimnaziju ,,Slobodan Škerović”, a zatim i Fakultet političkih nauka u Podgorici koji je završila kao jedan od najboljih studenata. Nakon toga završava i magistarske studije na Ekonomskom fakultetu.
Radila je u Ministarstvu ekonomije, Ministarstvu održivog razvoja i turizma na poslovima vezanim za odnose sa javnošću, ali i na brojnim projektima. Udata je i ima trogodišnjeg sina Ognjena.
Kaže da iz djetinjstva pamti šetnje sa djedom, bakinu kuhinju i -tri loma ruke. Prvi honorar zaradila je prevodeći. U poslu cijeni iskrenost i smatra da se u građenju povjerenja polazi od sitnica.
Sa djedom i majkom
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Na šetnje Skalinama sa dedom, najboljim na svijetu, koji je svu svoju djecu i unučad usrećio i zadužio, jer nas je na sopstvenom primjeru naučio šta znači biti dobar čovjek. Igru sa društvom iz zgrade. Česta seljenja sa majkom, koja su za mene doduše bila iščekivana avantura zbog koje i dan danas postajem nervozna ako više od godinu-dvije živim u istom prostoru. Prekopavanje špajza godinama i, prosto nevjerovatno, pronalaženje nove interesantne stvari svakog puta. Takmičenja sa sestrom u čemu god, samo da nađemo izgovor za prepirku :-). Penjanja sa ujakom i zabjelskom djecom stranama Ljubovića i ljutnje jer sam uglavnom stizala posljednja. Na mirise babinih ručkova. Tri loma ruke. I na još milion takvih izolovanih slika, mirisa i ukusa koji samo onome čiji su prave cjelinu.
Iako to već nije djetinjstvo, ne mogu da ne pomenem Gimnaziju ,,Slobodan Škerović” kao mjesto gdje sam provela divne godine, i koja je čitavo naše B odjeljenje dodatno oplemenila rijetko dobrom atmosferom i usmjerila baš u onim pravcima u kojima smo mogli da razvijamo svoje afinitete.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Uvijek sam bila srećna kad sam imala priliku da zaradim platu. Sezonski poslovi već od kraja srednje škole nijesu mi strani.
Ipak, prvim pravim honorarom smatram onaj od nekadašnjeg komšije, gospodina Kovača, kome sam prevela neki materijal sa engleskog jezika. Majki sam rekla da ću novčanicu da sačuvam kao simbol početka svog radnog vijeka. Simbol je potrajao možda nedjelju dana :-), a otišao je na neku hitnu obavezu. Uostalom, šta će nam podsjetnici ako se sami sjećamo?
Na čemu insistirate u poslu?
– U poslu nerijetko pravim greške, baš kao i svi koji rade puno i entuzijastično. Ali ono gdje imam velika očekivanja od sebe i drugih, jeste iskrenost i poštovanje novinarske profesije.
Kad govorimo o iskrenosti, znam da sve može da se prevaziđe osim kontinuirane namjere da neiskrenošću sebi pribavite korist, a drugome načinite štetu. I ovdje mislim kako na odnose sa medijima, tako i sa kolegama. Zato nemam problem da novinarima, u situacijama kad zaboravim da ispoštujem dogovor na vrijeme, kažem baš to: ,,Potpuno sam zaboravila.” i to zna svako ko komunicira sa mnom. Od takvih sitnica, pa do većih stvari, gradi se povjerenje.
Isto važi i za kolege. Artikulisana otvorenost u vezi sa poslom na kome zajednički radimo, nepreuzimanje tuđih zasluga, nepripisivanje sopstvenih grešaka, apsolutno se podrazumijevaju i jedini su način da budete dio tima.
Poštovanje novinarske profesije je takođe, za nekoga ko ima namjeru da se bavi odnosima sa javnošću, osnovni preduslov. To znači razumijevanje da pružanje informacija, posebno u javnoj upravi, nije ničija dobra volja već obaveza prema medijima i svim građanima, a da je novinarstvo korektivni faktor u svakom društvu, pa i našem.
Takvim stavom svakako ne možete potpuno zaobići povremena profesionalna neslaganja, ali najčešće možete spriječiti da postanu ozbiljan problem.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Tibetansku knjigu života i smrti – daje potpuno novu, širu perspektivu u odnosu na ono što sad smatrate strašnim i važnim. Kafkin Proces je već lektira, ali eto, možda za one koji su je preskočili.
Od filmova Bunjuelov Diskretni šarm buržoazije i Kjubrikovo Isijavanje. Mada ne mogu da preskočim ni Džarmušov Coffee and Cigarettes. Moje znanje iz kinematografije je ipak preskromno da bih obrazlagala genijalnost ovih remek-djela.
Koje jelo najviše volite?
– Babin raštan i majkinu pitu sa višnjama.
Sa sinom
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ništa osim sopstvene spremnosti na nju.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Bez razmišljanja – Stenlija Kjubrika. Zato što se njegov opus gleda iznova i iznova, čitavog života, što ga i čini čistom umjetnošću, a nikako razonodom. Zato što je svijet ostao uskraćen za neko njegovo novosavršenstvo u tehničkom, i svakom drugom smislu.
Putovanje koje pamtite?
– Putovanje kroz evropske zemlje na koje je otišlo nas pet kolega sa studija. Putešestvije u ranim dvadesetim, sa vršnjacima i bez obaveza, garant je dobrih uspomena.
Shvatanje da je Strazbur mnogo više od sjedišta evropskih instutucija: kulturno blago, mjesto u cvijeću i sa prijatnim ljudima. Momenat u kome, u šali, na vrhu Ajfelovog tornja kažemo: ,,Ovdje sigurno nema Crnogoraca”, da bi nakon sekunde tri mašuće ruke neočekivano krenule prema nama: ,,Bogami imamo mi!”. Neprospavana noć u jednom gradiću u Njemačkoj zbog pogrešnih informacija o redu vožnje. Bečki muzeji. I Prag sa najromantičnijim mjestom na planeti – Karlovim mostom, Kafkin muzej…
Doduše, odlazak u Španiju sa crnogorskim novinarima u okviru jednog projekta, imao je svojih sjajnih momenata.
Svako putovanje je čitava jedna priča ako znate da cijenite mogućnosti koje vam otvara.
Pjesma Vašeg života je?
– Pjesma života je možda teška riječ. Ali jedna od onih koje volim: Rundek – Grane smo na vjetru. Jer to i jesmo.
