MAGAZIN PREPORUKA
RODITELJSTVO: Podsjetite se da ste partneri koji zajedno odgajaju djecu
Jedan od najpoznatijih porodičnih teoretičara današnjice, čije se knjige o vaspitanju i roditeljstvu masovno prevode i prodaju u svim djelovima svijeta, osim knjiga i predavanja objavljuje i članke u renomiranim časopisima. Članci su skraćene teze koje iznosi u svojim knjigama, a jedan je od čitanijih autora na ovu roditelji/djeca temu. Vjerujemo da ste čuli za Jespera Jula koji, među svojim mnogim tezama, kaže i ovo:
“Djeci su potrebna oba normalna roditelja! Djeca ne smiju da budu prepuštena brizi samo majke, jer to što otac brine o poslu da bi zaradio za svoju porodicu, djetetu ne znači mnogo, s obzirom na to da još nema pojam o važnosti rada, ali zna da mu u odrastanju stalno nedostaje otac”. Slažete li se s ovim komentarom? Vjerovjatno da, jer jednostrano odgajanje nije od juče, a koliko god mi govorili da naša djeca imaju oba roditelja, mnogi od nas vjerojatno lažu i sebe i druge jer čim se povede razgovor o tome koliko očevi učestvuju u organizaciji cjelokupnog domaćinstva, na vidjelo izlazi prava istina. Njihov udio u tome je, u odnosu na sve ono što svakodnevno čini žena i majka, jako mali.
Takav odnos snaga u brizi oko domaćinstva relativno je nedavno postao očigledan. Muškarci su i prije dolaska bebe preuzeli ulogu oca porodice, onog ko se brine za velike stvari, barem je tako u većini porodica, ali te velike stvari za dijete su zapravo poprilično beznačajne. Ono ih tako ne doživljava.
Žena je s druge strane, već s prvim danima trudnoće počela da mijenja sebe i pretvara se iz žene u majku, a to su dvije sasvim različite uloge. Sa dolaskom bebe žena je postala samo majka te je gotovo u potpunosti isključila onu nezavisnu ženu u sebi kakva je bila prije trudnoće.
Muškarci su postali hranitelji, a žene majke
I nije to ništa novo, niti išta neobično. To se događa u cijelom svijetu i počelo je da se događa mnogo prije nego što smo počeli da dobijamo knjige, skripte i mudre savjete kako biti dobar roditelj.
To je sasvim prirodno, kaže Jesper Jul, jer već od trenutka začeća, muž i žena počinju da planiraju kako da budu majka i otac te se s vremenom toliko užive u uloge da smetnu s uma kako su više od 20 godina prije toga bili nešto drugo. To se jako dobro vidi po jednom učestalom primjeru – muž i žena sebe više ni ne nazivaju pravim imenima, nego se zovu Mama i Tata. E tu je jako vidljivo upravo to da s dolaskom djeteta, odnosno s činjenicom da partneri postaju roditelji, mnoge naredne godine sami sebe vide isključivo kao roditelje, a ne više kao muža i ženu, partnera, prijatelja i ljubav svog života.
Vidljivo je to i kroz njihovu komunikaciju koja se počinje vrtjeti isključivo oko djece, s tim da i ta komunikacija s vremenom uglavnom postaje negativna. Ne zato što su mama i tata frustrirani, nego zato što se u porodici, kako dijete raste, sve više komentarišu one neke negativne strane – šta je dijete uradilo, šta dijete mora da uradi, pohvale idu isključivo u smjeru djeteta te se rijetko kad nadugačko i naširoko o tome priča porodično. S vremenom mame i tate, iako su na početku roditeljstva svečano obećali da će o vaspitanju odlučivati zajedno, počinju da se razilaze u mišljenjima i stiže sve više frustracija koje ispoljavaju pred djecom. A to je ono što dijete ne bi smjelo da gleda, odnosno to je ono što muž i žena sebi ne bi smjeli da dozvole jer će te frustracije početi jako da utiču na njihov partnerski odnos – muža i žene.
I tu je osnovni problem – roditelji s vremenom prestaju da budu partneri, prestaju biti prijatelji i ljubavnici, jedino na što se koncentrišu je – biti roditelj!
I to roditelj koji više nije u stanju da bude prijatelj i ljubavnik jer je između njih nastao jaz prepun roditeljske brige i frustracija.
Partneri moraju prije svega biti dobri prijatelji
Prijateljstvo između partnera nešto je što vrlo brzo počinje da se gubi, i to početkom roditeljstva, a posebno u kasnijim godinama roditeljstva. Mame i tate zaborave da razgovaraju kao prijatelji, kao ljudi koji imaju svoj identitet koji mora biti odvojen od identiteta isključivo roditelja.
Ako se žena, recimo, ne slaže sa načinom kako muž pokazuje djetetu kako da riješi domaći zadatak, žena bi trebalo da mužu tada pristupi kao prijatelju, a ne kao majka tom djetetu.
Ili ako se žena previše brine oko ćerke tinejdžerke koja previše izlazi i ona ne zna šta sve radi, tada bi otac sa ženom trebalo da razgovara, čuje njena mišljenja i strahove, ne kao otac te kćeri, nego kao ženin prijatelj i partner. Onako kako bi razgovarali da se neka druga žena, prijateljica, žali vašem mužu na ponašanje njene kćeri.
Zato ja važno da roditelji ponovo nauče da komuniciraju kao što su komunicirali prije djeteta. Tako će uspjeti da zadrže visok nivo prijateljstva među njima, frustracije oko djece neće uticati na zadovoljstvo u spavaćoj sobi pa će, iako možda zvuči paradoksalno – tako nastaviti da se razvijaju kao ljudska bića. A to je ono što naša djeca treba da vide.
Kada mama i tata razgovaraju pred djecom, to su najčešće razgovori koji su vezani uz to dijete. Zar ne? Zašto se onda čudimo što djeca misle da su centar roditeljskog svijeta – oni jednostavno roditelje ni ne vide kao bića koja su nezavisna, kao individue koje su nekada bile muž, žena, djevojka, muškarac, intelektualac, hobista, osoba s milion specifičnih stavova i životnih težnji, osobe s različitim emocijama, snovima – ne , oni roditelje vide isključivo kao roditelje koji se bave samo djetetom.
Zato dragi roditelji, savjetuje Jesper Jul, uzmite vrijeme za sebe da se ponovo podsjetite kako je to biti samo partner – idite s vremena na vrijeme sami u bioskop, izađite bez djece, pođite na večeru, na vikend i dajte djeci do znanja da su sada mama i tata jedan drugome centar svijeta.
I pritom djeci najotvorenije dajte do znanja da je to vrijeme za vas – da je to vrijeme koje roditelji uzimaju da dožive neko novo iskustvo nevezano uz djecu. Da bi bili bolji roditelj, da bi mogli da odgojite kompetentno dijete, odmaknite se od uloge roditelja i postanite partneri koji zajedno odgajaju dijete.
Izvor: detinjarije.com
