Današnji gost Rubrike MNE magazina ,,U ogledalu” Miroslav Minić profesor je književnosti u Gimnaziji ,,Petar I Petrović Njegoš” u Danilovgradu. Dugogodišnji je novinar, jedan je od reditelja predstave ,,O ćutanju i drugim imitacijama sreće” koju je režirao zajedno sa koleginicom, profesoricom psihologije Anđelom Novaković i učenicom Bojanom Šolajom, autor je dvije izložbe – ,,Dnevnik čitanja” i ,,Novi Dnevnik čitanja” koje je realizovao sa svojim učenicima. Za izložbu ,,Dnevnik čitanja” dobitnik je nagrade za Najbolje primjere dobre prakse koji podstiču i promovišu preduzetničko učenje u okviru Konkursa u organizaciji Nacionalnog partnerstva za preduzetničko učenje Crne Gore. Od maja 2011. PR je Međunarodnog festivala dugometražnog dokumentarnog filma „Underhill Fest“. Učesnik je u dokumentarnoj drami ,,Sedam”, koja je bazirana na životnim pričama sedam aktivistkinja za ženska prava iz različitih dijelova svijeta, koju je režirao Danilo Marunović.
Naš sagovornik je još u osnovnoj školi koncipirao časopis. Prvi honorar je zaradio ,,fizikališući”, a trenutno radi, kako kaže, ,,nekoliko poslova”. Pitanje: Koju knjigu i film bi preporučili, okarakterisao je kao ,,preteško”.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Prva asocijacija mi je škola – i zamislite, sjećam se koliko sam bio tužan kad dođe raspust. Naravno – ne zbog nastavnika i učenja, već zbog prelijepih trenutaka sa društvom iz odjeljenja. Život bez tenzije, bez zabrinutosti roditelja jer je sve bezbjedno, bez mobilnih. Mnogo igre. Odlasci sa bratom u kino ,,Kultura” i gledanje filma ,,Footloose”. Ne sjećam se radnje filma, ali se sjećam da nismo uspjeli da kupimo kartu, pa smo je kupili kod nekog momka. Kasnije sam ukapirao da je to bio ,,tapkaroš”. Sjećam se jednog mačeta, koje me je probudilo. Majka nakon dežurstva u operacionom bloku i povratka kući, našla ga na ulici, unijela u stan i stavila ga u krevet. Sjećam se i jedne iznenadne kiše i tog povratka iz vrtića. Tata je skinuo košulju, obmotao me da ne pokisnem i držao u naručju. Odlaska u muzičku. Babe i njenih riječi kad je bila u ozbiljnim godinama – ne zaboravi me. Svakodnevno druženje sa Anom, prvom komšinicom, s kojom se i sad družim – prijateljstvo najdragocjenije… Druženje sa Ratkom, drugom iz odjeljenja, i pravljenje sa njim časopisa. Danima i danima ukucavali smo razne tekstove iz književnosti, tekstove o filmu, i osmišljavali nagradne igre za najpametnije čitaoce. Časopis nikad nije objavljen, a toliko smo bili ambiciozni i predano ga pripremali… Na Lenu i njene roditelje – Korneliju i Vojkana i njihovu biblioteku, razgovore koje su me mijenjali i uticali na moj senzibilitet. Na Natašu i Miška i njihovo sviranje gitare. I prve važne grupe The Doors, The Rolling Stones, Led Zeppelin. Maštanja o Woodstocku. Podjele na hipike i pankere. I taj nezaboravni koncert Ekatarine Velike, a još sam u osnovnoj.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Bio sam prvi ili drugi gimnazije. Nas tri druga i stara kuća u centru Podgorice jednog od njih. Otac ga angažovao da izbaci sve stvari iz kuće, dotrajale, pohabane i da pozove drugare pa će nam dati džeparac. Cijeli dan to iznosili i bili veoma ponosni što ,,fizikališemo”. A šta sam kupio? Par kaseta na pijaci. Znam da je bio neki album grupe Sonic Youth i knjiga Američka molitva od Jima Morrisona.
Na čemu insistirate u poslu?
– Na posvećenosti, ali i na uživanju i radosti jer radim nekoliko poslova. Časovi, pripremanje predavanja, iščitavanje po ko zna koji put iste knjige – razgovori sa najzanimljivijim ljudima – mojim učenicima. Ponekad i odglumim strogoću, čisto da se ne ulijene. Godinama radim intervjue sa umjetnicima za Monitor. Prelijepa poznanstva. Nedavno je bila premijera predstave ,,O ćutanju i drugim imitacijama sreće” …Pedeset učenika glumi i statira – kakav ansambl!!! A najveća muka – sve ih dovesti na probu!!! Prije dvije sedmice bilo je otvaranje izložbe ,,Novi Dnevnik čitanja” u Dvorcu Petrovića – radovi nastali na časovima, grupni rad sa učenicima… U srijedu, 7. juna počinje UnderhillFest. Osmi po redu. Osam godina sa najboljom ekipom! Najbolji filmovi! Stranci – gosti misle da nas je minimum dvadesetoro u organizaciji. Saradnja na projektima Knjižare Karver i Centra za ženska prava…Previše posla, ali i radosti!
Koju knjigu/film biste preporučili?
– A preteško pitanje. Znam da ću zaboraviti neku važnu knjigu, koju bih svima preporučio! Neka bude nekoliko knjiga – Kunderina ,,Nepodnošljiva lakoća postojanja”, ,,Mulej” Erlenda Lua, Begbedeov ,,Francuski roman”, Šlinkov ,,Čitač”, Uelbekove ,,Elementarne čestice”, Karverova zbirka ,,Odakle zovem”. Da, naravno – ,,Lovac u žitu”. A sad film… Nema šanse jedan – Fon Trirov ,,Kroz talase”, ali i ,,Dogvil”, Almodovarov ,,Sve o mojoj majci”, Bergmanova ,,Persona”, naravno ,,Sati” i ,,Kazablanka”… Ma preteško je odlučiti. Eto posljednja knjiga koju sam pročitao, a preporučio bih je ,,Čovjek po imenu Uve” Fredrika Bakmana, a film ,,To je samo kraj svijeta” Xaviera Dolana.
Koje jelo najviše volite?
– E to stvarno ne znam! Nemam omiljeno. Jedino što znam je da ne volim sam da jedem! Možda pitu, ali kad je jedem s Polinom i Aleksom, kćerkama moga brata. Prezabavno je za stolom. Možda mi je najljepše jelo ono što sam jeo prošle subote sa Ivanovićima i Perovićima, mojim prijateljima. Ali nije to zbog hrane toliko, više što smo bili zajedno u tom restoranu blizu Skadra. Ili ona čorba od spanaća ili kolači s jagodama u Plovdivu – ali opet to je zbog ljudi s kojima sam jeo i tih trenutaka.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Prava ljubav!
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– E ovo je najteže pitanje – do sad! Čini mi se da bih sve umjetnike oživio. Odmah sam pomislio na Davida Bowia. I Georga Michaela. Volio bih da su mnogi duže živjeli kako bi stvorili još fascinantnih djela – Janis Joplin, Jim Morrison, Kurt Cobain, Amy Winehouse, Rembo, James Dean, Frida Kahlo, Andy Warhol, Branko Miljković, Milan Mladenović…
Putovanje koje pamtite?
– Sva putovanja pamtim i sva mi mnogo znače. Sa svakog sam se vratio bogatiji, jer su me mijenjala. Mnogo mi znače tih deset dana avgusta u Grčkoj sa Markom, Majom, Jelenom, Milicom i još jednim Markom. Ne pamtim da sam tako odmorio i uživao. Hotel po mojim mjerilima – mali, prijatan, bez ikakvog luksuza, sa bazenom. Ja kao ranoranilac, jedini od svih nas, na ležaljci, čitam knjigu i pijem kafu. Pa svaki dan druga plaža, boja mora, druga priča… Uveče provod i priče na terasi. Ali isto tako sjećam se Venecije sa Žarkom i Vukom i šetnje po paviljonima, Tunisa sa Jovankom i Zorkom, otkrivanja dugoiščekivanog Londona sa Sanjom. Ili gradova uz Loaru s Lenom. Pariza sa Sanjom, Ivanom pa opet s Majom. Anđelovo i Almino pokazivanje Rima. Tri dana u Barseloni. Ma sva putovanja su mi podjednako dragocjena. Nikad neću zaboraviti putovanje u Bugarsku, sad u aprilu, s koleginicom Tinom i deset učenika. Školsko takmičenje! Otkrivanje Plovdiva i Sofije s takvom ekipom – pametni, obrazovani, duhoviti. Ali isto tako mi je važno i cijelog života ću ga pamtiti kao jedan od najlješpih dana – put do Budve sa Svetlanom i Žarkom.
Pjesma vašeg života je?
– A sigurno sam najgori Vaš sagovornik do sada. Ne umijem da izaberem jednu knjigu, film, jelo. Pjesme su se smjenjivale godinama. Preko ,,Riders on the storm” Doorsa, ,,Piece Of My Heart” Janis Joplin, ,,Paint It Black” Rolling Stonsa, ,,Love Will Tear Us Apart” Joy Division, ,,Where is my mind” Pixies, ,,Glory Box” Portished, ,,Protection” Massive Attack…
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva