Dobitnici na lutriji, prema brojnim istraživanjima, nijesu srećni, godinu dana kasnije oni osjećaju zadovoljstvo isto koliko i oni koji su nedavno doživjeli ozbiljnu povredu. Da vam je neko rekao u srednjoj školi da ćete biti menadžer, bili biste presrećni. Ali sada, iako ste srećni na mnogo načina, imate dosta starih nesigurnosti i zabrinutosti o budućnosti. To je univerzalna stvar. Zapravo, što je neko uspješniji na poslu, često je nesrećniji u životu.
Zar nije to paradoks – da oni koji najviše postignu u životu ne znaju da načine izbore koji će ih učiniti zadovoljnijima u životu?
Ta zagonetka posebno je zanimala Radža Ragunatana, profesora marketinga na Univerzitetu Teksas u Ostinu, u Mekombs školi biznisa, koji je pokušao da nam pruži smisao u knjizi Ako si tako pametan, zašto onda nijesi srećan.
Jedna od premisa knjige jeste da ljudi možda imaju osjećaj šta bi moglo da ih usreći, ali tim stvarima prilaze tako da ne maksimalizuju svoju sreću. Šta to znači? On to objašnjava kroz više koraka.
Recimo da se koncept sreće posmatra kroz uspijeh i kompetenciju. Neko, na primjer, želi da postane najbolji u nečemu. Kako to procijeniti, koja su mjerila za najboljeg — nagrade, ocjene studenata, prisustvo na času, njihova uspješnost na ispitima, po visini plate koju dobijaju ili vrsti škole na kojoj predaju? Za mnoge je najlogičniji pristup procjene na osnovu nagrada ili prema visini plate. Ali on smatra da je u poređenju problem.
“Ako dobijete ogromnu povišicu ovog mjeseca, možda ćete biti srećni mjesec-dva, ili možda šest mjeseci. Ali poslije toga, navići ćete se na to i željećete još jedan veliki ‘skok’. I željećete da to stalno pristiže, kako biste održali svoj nivo sreće na istom nivou. Kod većine ljudi to nije baš održiv izvor sreće.”
Radž preporučuje alternativni pristup – postati malo više svjestan toga da znamo u čemu smo stvarno veoma dobri i u čemu uživamo da radimo. “Kad nemate potrebu da se poredite sa drugima, gravitiraćete stvarima u kojima instinktivno uživate da radite i u kojima ste dobri, i ako se samo fokusirate na to dovoljno dugo vremena, onda su šanse veoma, veoma visoke da ćete napredovati u svakom slučaju te će slava i moć, i novac, i sve ostalo doći kao nusproizvod, a ne nešto što direktno jurite u pokušaju da postanete superiorni.”
Radž kaže da je i sam predugo bio fokusiran na novac, i da je njegov djed govorio da je novac ono što novac čini.” U prevodu, novac donosi onoliko sreće koliko je moguće ostvariti želja pomoću njega. Ali da li baš svako ispunjenje želje može da donese sreću?
Ljudi koji su spriječeni da zadovolje svoje bazične potrebe za hranom, skloništem i odjećom, novac posmatraju kao nešto što uvećava sreću na životnoj skali. Kad nemate za osnovne potrebe, počnete da razmišljate da ste bili srećniji kad ste imali više novca. Tako to postaje pravilo zauvjek: što više novca budem imao, biću srećniji. Istraživanja pokazuju da kad jednom počnete da sebe mjerite novcem na bankovnom računu, to će zaista postati pravilo u vašem umu. Novac neće više predstavljati slobodu i mogućnost da obezbjedimo stvari koje želimo, već će postati cilj po sebi.
“Kupovao sam naočare i pronašao sam par za 120 dolara. Onda sam saznao da mogu da dobijem još jedan par upola cijene. Tražio sam koje bi to bile i pronašao jedne koje su mi se veoma dopale, ali bile su – 70 dolara. Trebalo je da budem srećan. Umjesto toga, proveo sam najmanje deset minuta u potrazi za drugim parom koji bi koštao skoro 120 dolara, jer je to bio ‘najbolji posao’, prije nego što sam uhvatio sebe. Ono što je bilo zaista važno jeste koliko su naočare bile dobre za mene, a ne koliko su koštale. Skoro da sam žrtvovao sopstvenu sreću.” To saznanje da može da ućari i šezdeset dolara ako pronađe neke po cijeni prvih, učinile su da Radž zanemari one od sedamdeset dolara — jer za njih bi uštedio svega 35 dolara.
Radž kaže da je veoma važno znati koliko smo srećni, čak i kada taj koncept sreće izgleda prilično maglovit. Ljudi intuitivno osjećaju da li su srećni i šta je sreća – samo nekad ne umiju da objasne sebi šta je to što bi moglo da ih usreći. Šta je sreća za nas lično?
Ako se vratimo na tri stvari koje ljudima trebaju – biti majstor u nečemu, pripadnost i autonomija, Radž dodaje i četvrti, pod uslovom da su mu osnovne potrebe ispunjene. To je stav ili pogled na svijet koji imate u životu. I taj pogled na svijet može da se opiše na dva načina: jedna krajnost je princip nedostatka – da moja pobjeda znači nečiji gubitak, što čini da se poredite. Drugi princip je nešto komotniji i vezuje se za obilje: a to je da ima mjesta za svačiji rast.
“Postoje očekivanja da ćete, ako ostvarite neku datost, biti srećni. Međutim, ispostavlja se da to nije tačno. Veliki dio toga leži u adaptaciji, ali veliki deo je i da li vidite ovu planinu ispred sebe i da li želite da je preskočite. A kada to učinite, ispostavi se da ima više planina da se popnete.”
Zbog čega je ljudskom umu jednostavnije da razmišlja o nedostacima? Radž kaže da je sve u evoluciji i u čovjekovoj borbi za opstanak. “Bila je oskudica hrane, oskudica resursa, plodnog tla i tako dalje. Dakle, mi imamo orijentaciju da se usredsredimo na nedostatak. Ali mislim da ono što se s vremenom dogodilo jeste da ne moramo da se borimo bukvalno za opstanak svaki dan. Mislim da kao inteligentna bića treba da priznamo da su neki od ostataka evolucije ono što nas koči. Ako sam zaposlen u reklamnoj agenciji ili u softverskom dizajnu, kako se pokazalo u priličnom broju studija, rezultat će biti bolji učinak ukoliko razmišljamo kroz princip oskudice, ako ne brinemo o rezultatima, već uživamo u procesu rada prije nego u samom cilju.”
Istovremeno, iako smo evoluciono više fokusirani na negativne stvari, takođe imamo usađenu potrebu da tragamo za srećom i smislom, pokrenuti željom da uspijemo, da budemo najbolji što možemo. Na kraju krajeva, ono što je potrebno da bismo bili srećni na nekom nivou je prilično jednostavno. Zahtijeva da radimo nešto što ima smisla za nas.
“Kada posmatrate djecu, ona su veoma dobra u tome. Ona idu za stvarima koje im donose potpuno uživanje”, kaže Radž i dodaje da je to vidio na primjeru svog trogodišnjeg sina. “On je dobio mali mehanički auto jer ga je vidio kod komšije. Držao mu je pažnju oko tri dana. Poslije toga je želio da se igra sa kutijom u kojoj je automobil stigao. Bila je to obična kutija. Nije imao pojma da autić košta više, da je vrijedniji ili da je tehnološki savremeniji. On je bio opsednut kutijom jer je na TV-u vidio da je njegov junak prase Hamilton živjelo u kutiji. Želio je da ponovi taj život za sebe.”
Zbog toga su njegovi saradnici i on obavili studiju u kojoj su učesnici svakodnevno dobijali mejlove sa stalnim podsjetnikom o tome šta je sreća za njih. Zaključak studije obavljene na zaposlenima u najuspješnijim kompanijama na Forbsovoj listi – a pokazala je da su ti koji su dobijali mejlove bili srećniji od onih koji nijesu – bio je da one naizgled male odluke, čak trivijalne, dodaju sreću životu u cjelosti. Ovakav jednostavan podsjetnik na svakodnevnoj osnovi je neka vrsta provjere stvarnosti, što stavlja stvari u drugačiju perspektivu, objašnjava Radž.
“Jedna stvar koja mi je zaista pomogla jeste koncept koji nazivam ‘nepristrasna težnja strasti’ i u osnovi se svodi na to da ne povezujete sreću sa onim što ste postigli. Razlog zbog čega je važno ne vezivati sreću sa rezultatima je što oni sami po sebi nemaju zaista nedvosmisleno pozitivan ili negativan uticaj na vašu sreću. Da, postoje neki ishodi koji utiču na sreću, u terminalnim bolestima ili kad dijete umre, što je prilično ekstremno, ali ne govorimo o tome. Ako razmislimo o svemu, raskid sa djevojkom iz djetinjstva, ili prelom ruke, ili boravak u bolnici od dva mjeseca čini da se možda osjećamo da je to kraj svijeta i da se nikada nećemo oporaviti od toga. Ali ispostavi se da smo veoma dobri u oporavku i ne samo to, već da ono što smo mislili da će biti izuzetno negativno jeste zapravo ključna stvar u tome šta ćemo naučiti i kako ćemo rasti.”
Autor: Zorica Marković
Izvor: nedeljnik.rs