ART SLAJDER
RAJKO GRLIĆ ZA MNE MAGAZIN: Igra ne trpi saglasnost
Sin filosofa i spisateljice i novinarke, hrvatski režiser Rajko Grlić zatvorio je večeras gostovanjem sa piscem Antom Tomićem šesti dan Međunarodnog podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja. Govorili su o novom zajedničkom poduhvatu, filmu ,,Ustav Republike Hrvatske“.
Student čuvene praške škole, Grlić je jugoslovenskoj i hrvatskoj kinematografiji ostavio značajna filmska, pozorišna, televizijska i scenaristička djela poput ,,Karaule“, ,,Neka ostane među nama“, ,,Novo novo vrijeme“, ,,Čaruga“, ,,Samo jednom se ljubi“, ,,U raljama života“, ,,Kud puklo da puklo“, ,,Ljubavni život Budimira Trajkovića“, ,,Petrijin venac“, ,,Grlom u jagode“, ,,Bravo Maestro”, te dosta kratkih filmova na kojima radi od svoje 15. godine.
Ono što karakteriše sve ove filmove jeste da nikoga ne ostavljaju ravnodušnim.
Sa Rajkom Grlićem razgovarali smo prije same promocije unutar štanda ,,Nove knjige”, u garažnom dijelu ,,Delta city”-ja, gdje se Sajam do utorka i održava. Bio je, očekivano, vrlo inspirativan sagovornik.
Kažete: ,,A ta mržnja koju političari tako olako troše taloži se u ljudima kao pijesak… O tome smo htjeli da pravimo film, priču o ljudima koji nesvjesno nose taj talog mržnje.” Kako se to talog mržnje nesvjesno nosi?
– Nosi se kao kad ste na pješčanoj plaži, pa vam uđe pijesak u cipele. Očistite cipelu, pa za tri dana nađete da još uvijek ima pijeska, da se tog pijeska ne možete riješiti, da vam je ušao u kožu, u pantalone. Tako ja mislim da u dušu ulazi taj imaginarni pijesak, ta prljavština koja se izgovara olako. To je ješka, što kažu ribari, to je ono što se stavlja na udicu, pomoću čega oni navlače narod. Mržnja je najlakša ješka. S mržnjom se najlakše vadi narod na izbore i ima se protiv nečega nešto. I onda prođu izbori, i onda je sve u redu, onda su svi dobri, svi su normalni, ali to što su izgovorili ne nestane. To ostane u vazduhu, to ljudi udišu i to ostane u njima. I onda kad sam ja na vas bijesan i kad ne mogu drukčije, ne znam šta bih, onda kažem da ste vi četnik, ustaša, ne znam šta vam izgovorim, mislim da ću vas tako najlakše povrijediti, jer ta prašina mi to govori. Oni su zagadili moj prostor i ja jednostavno sam pristao na tu igru. Mislim da su narodi na ovim prostorima, unutar svojih država, strašno laka meta mržnje i da su ti trećerazredni političari koji nas okružuju svugdje, ne samo na ovim područjima, nego u cijelom svijetu, jednostavno naučili taj jeftin alhemijski trik, da upotrebe i da s tim nas navuku. Vi mi kažete: ,,Ovaj čovjek je razlog naše nesreće.” i ja ću tog čovjeka mrzjeti, a da se neću ni pitati da li taj čovjek možda nema ništa što meni smeta. To je objašnjenje toga što smo rekli. Htjeli smo pokazati ljudima šta njima radi ta neprimjetna prašina nesreće, jer nismo htjeli da se bavimo politikom i političarima, to je uzaludno trošenje vremena i energije. Htjeli smo se baviti ljudima i šta to u njima ostane kad ovi prođu. A ovim prostorima je prošlo, pogotovo zadnjih 25 godina, neizmjerna količina jeftinih političara.
Tako ,,Ustav” zaista pogađa u stav?
– Da. Onda smo uzeli ,,Ustav”, jer je to toliko različito od života. Jedan papir o idili, o skladu, o poštenju, o tome da se svi ponašamo isto, da se tretiramo isto, da smo svi jednako važni u životu. A to nije tako izvana.
Kako ostati dobar u rđavom društvu?
– Jednostavno ne povjerovati, ne dat se navuć’ na webove, novine, televizije, ne dat se navuć’ na tu jednostavnu patologiju koja se stalno širi. Imati na umu da političari žive samo ako imaju neprijatelje. Da njegov neprijatelj ne mora biti moj neprijatelj, jer je to za njegovu profesiju važno, za moj život nije. Ja mogu živjeti bez tog njegovog neprijatelja. On treba neprijatelja ne bi li mene navukao da ja vjerujem njemu. Ono što nikad na ovim prostorima nije pretjerano cvalo ni u socijalizmu ni u nacionalizmu, to je da ljudi imaju odstup od onoga što primjete. Da probaju da misle svojom glavom, da ne budu masa koja kreće tako lako. Nema tu recepta, nema tu načina. Ljudi stotinama godina pokušavaju da saznaju kako se oduprijeti toj jeftinoj popularizaciji, ali svakih pedesetak godina, kako se iz istorije pokazuje, dolaze ti jeftini proroci. Evo, Amerika ga sad ima. Danas ćemo znati da li je Francuska preživjela svoju proročicu. Dolaze ti veliki anđeli smrti koji žele da nas uvjere da moramo svakoga mrzjeti.
Slogan ovoga sajma je ,,Imamo svijet za tebe”. Koliko Vam je značila i koliko Vam još znači knjiga u životu?
– Puno. Ja sam odrastao uz nju. Moj otac je imao veliku biblioteku. Ja sad živim u njoj. Desetine hiljada knjiga. Odrastao sam u toj biblioteci, znam te knjige. On je bio filosof. Knjige su od mog djetinjstva nešto što je taktilno. Moja kćerka radi u izdavaštvu u Njujorku, prema tome, imamo kontinuitet, familijarni, knjiga. Knjiga je puno u životu. Knjiga je svijet zapakovan koji ostaje zauvijek, trenutak nečijeg razmišljanja. I to treba uzeti, podijeliti, vratiti. Ta taktilnost knjige je meni strašno važna. Sve te knjige koje smo čitali na ajpadima i tako dalje, stala je njihova prodaja, ne napreduju više. U jednom trenutku se činilo da će digitalizacija preuzeti knjigu. Nije se to dogodilo. U Americi, papirnati dio se vraća i ide vrlo dobro, tako da je to neka nada da taktilnost, taj odnos ostavljene knjige na noćnom ormariću još nešto ljudima znači.
Citirali ste Aristotela koji kaže: ,,Djela, a ne riječi su znak junaka.” Da li dok radite razmišljate kakva ćete djela ostaviti iza sebe ili je to ipak samo stvar inspiracije, trenutka?
– Kad čovjek jede, ne razmišlja o viljušci s kojom unosi hranu. Kad radite film, vi želite nekome da ispričate priču, to je suština. Pokušavate da ta priča bude dovoljno jasna da je neko u Indiji ili Kini, koji ne zna ništa o vašem životu, o vašim ulicama, o vašoj odjeći, vašoj hrani, vašem načinu, razumije. Da bi bilo shvatljivo mora da bude ukorijenjeno duboko u neki prostor i vrijeme. Onda neko u Danskoj može na tu hranu reći: ,,U, ovo je moj susret, ovo sam ja ili neko probao.”. Pričamo jezik koji mora da bude shvatljiv van lokacije na kojoj pričamo, a, s druge strane, ne smijemo povrijediti lokaciju, moramo o njoj pričati. Čovjek ne brine što će se s tim dogodit’, kuda će ići. Njemu je na kraju važno da je to nešto što će na kraju njegova tri prijatelja voljeti. Ali, prije svega, da je to nešto gdje se on dobro osjeća. Ja kad se dobro osjećam s filmom, taj film vole. Ako se ne osjećam dobro s filmom, onda je tu nešto krivo. Čovjek je sam sebi mjerilo. Završio sam 12 filmova. Mogu da tvrdim da imam neko malo iskustvo s tim, tako da kad sam ja miran i kad to nekako ide, onda je to film koji će komunicirati. Ne brine čovjeka koje će mjesto u njegovoj istoriji imati, da li će preživjeti sjutra ili ne. To su stvari na koje čovjek ne utiče. Film kad se napravi u jednom trenutku se otrgne od autora, živi svoj život koji je nepredvidiv, ne znate gdje i šta će mu se dogoditi.
Ove godine je 40 godina otkako ste bili dio ,,Jadran filma”. U Hrvatskoj su se snimali ,,Star wars”, ,,Robin Hood”, ,,Game of thrones”, to su takozvani blokbasteri. Kako ocjenjujete današnju kinematografiju?
– Mislim da se Hrvatska uspjela znatno pomaknuti od devedesetih godina kad je bila upotrebna crno-bijela propagandna mašinerija, gdje je film upotrebljavan kao toaletni papir za lokalni nacionalizam. Nažalost, Hrvatska je sada dosta vraćena. Sad ćemo vidjeti. Oni su zaustavili razvoj kinematografije putem HAVC-a na vrlo ružan način i politika je opet stavila svoje šape na film. Ne znam koliko će trajati to, da li će to opet početi proizvoditi proizvode kao devedesetih kad je publika masovno bježala iz kino dvorana i kad filmovi nisu mogli skupiti iste gledaoce ili će neko biti dovoljno pametan da to ne uradi. Momentalna situacija meni ne daje puno nade. Čini mi se da se rodila sjajna generacija klinaca i klinki koji su počeli da rade vrlo zanimljive filmove. E sad je ogromno pitanje da li će ih oni zaustaviti i da li će početi da ih kontrolišu, disciplinuju. Bez obzira što većina njih se nije bavila političkim temama, ali ako uđe bilo koja samocenzura u ljude, tu nema više igre. Igra ne trpi saglasnost. Ne znam. Srbija prolazi kroz bolja i lošija razdoblja, nekad veoma dobra, Bosna je, takoreći, u stanci, koliko ja vidim. Vrlo malo, gotovo ništa se ne pravi u Bosni. Slovenija zna da napravi dobar film. Makedonija još ulaže i pokušava raditi filmove. Crna Gora malo proizvodi, ništa ne proizvodi, bude svako malo neki film, ali to je malo. Ja sam imao neke studente iz Crne Gore u Americi, pa znam koliko su to kvalitetni apsolutno bili filmovi. Ne vidim da ima mogućnosti da krene. Šta će biti, teško je odgovoriti, ali, ja mislim da danas kad tehnologija omogućuje svakom da snimi iz tog ogromnog mnoštva se uvijek nešto dogodi. Mislim da će neko progovoriti uprkos svemu, ako ima šta kazati.
Bojana Radonjić
Foto: Dejan Kalezić
