Bliži se rođendan moje ćerke, deseti, i mislila sam da ona želi da ga proslavi nekako drugačije, jer je prvi sa dvije brojke. Uhvatila me panika da li će poželjeti nešto što nećemo moći da organizujemo jer smo u potragu prostora, iliti igraonice krenuli kasno. Da napomenem, njen rođendan je tek za mjesec dana! Njena želja bila je jednostavna, samo najbolji drugari, sendviči, i torta! Ali nije uvijek bilo tako…
Dok je bila u vrtiću, slavili smo rođendane u igraonici. Za kraj maja, kada joj je rođendan, igraonica se rezerviše krajem februara, najkasnije u martu. Jer u obzir dolaze samo dvije-tri igraonice u koje idu njeni drugari iz kraja. I tu cirklušemo svi, s rođendana na rođendan. Svaki put bih sebi rekla da ćemo pozvati drugare iz vrtića i užu rodbinu – svaki put na rođendanu je bilo tridesetak mališana i četrdesetak odraslih.
Torta? Koji crtani junak? Kakve svećice? Svake godine pratili smo njene želje, Mala sirena, Mačak u čizmama, Štrumpfovi, Hrabra Merida… I to naravno ona od pet kilograma da bismo namirili sve goste.
Realno, ja to uz svoje obaveze nikad ne bih stigla da napravim. I ono najvažnije, ne umijem to tako ukrasim da bude po njenoj želji.
Onda posluženje: nekad sam pravila sendviče za sve goste, salate, i to je značilo nervni slom.
Jer trebalo je na silnim tacnama napraviti bar 300 sendviča, tri činije salate…
Zato smo to zamjenili keteringom.
I kad stavite sve na papir, zakup igraonice, piće, hrana, torta, fotografisanje (ne mora) sve zajedno košta između 400 i 500 eura!
U igraonici sačekujete goste, čavrljate, brinete da se neko dijete ne povrijedi iako imate animatore, ipak je to vaš rođendan i nekako ste odgovrni za cjelokupnu atmosferu. Dakle, pali ste s nogu!
Ali vi se samo nasmješite kada vidite svoje dijete okruženo silnim poklonima i trči od kese do kese i vadi poklone. O onim eurima ne razmišljate do pred prvi u mjesecu, kada presušite načisto zbog rođendana.
Ovi naši rođendani još su smijurija za one na kojima smo bili. Ima mama koje vole sve da zadive i prevaziđu i same želje mezimaca. Tako smo prisutvovali gašenju svećina na petospratnoj zamak torti koja je bila veća i od samog djeteta koje je jedva ugasilo svećice na njoj.
Igraonica kao prostor nije bila dovoljna, pa su stigli i animatori sa golubovima, šeširima, kartama.
A kada je i to prošlo, krenula i diskoteka sa dimom. I za kraj, svakom djetetu poklon!
Čitav rođendan oko 1.000 evra. Ima se, može se!
Sljedeći rođendan kod jednog dječaka bio je skromniji. Samo torta na tri sprata, roštilja u izobilju, djeca su bila u manjini u odnosu na odrasle. U jednom trenutku čini mi se da su se više čuli stariji od same djece.
Ali samo u jednom trenutku. Krenuli su narodnjaci. A djevojčice počeše da se izvijaju i da pjevaju sve te lako pamtljive nazovi ljubavne pjesmice! Moja ćerka je pokušavala da se uključi nekako jer većinu tih pjesama nije ni čula! Kakav provod za djecu! Ili je to bilo malo i zbog odraslih?
Ovo je koštalo oko 500 eura, čak je i mama dječaka konstatovala velike troškove.
A tek onaj rođendan gdje su sestre slavile rođendan zajedno? Pa sva silna djeca i odrasli… sve puta dva! Dvije torte, dva animatora, dupli pokloni… Pa to ne smijem ni da kažem koliko je izašlo. Pretpostavljate i sami!
I zašto ja ovo sve pričam? Pitam se, može li to jednostavnije? Ono, kao nekad, dođu ti drugari pojedete sendviče, duvate svećice na torti i idete napolje da se igrate?
Razmišljajući tako, pošto imamo mali stan, suprug i ja smo pretprošle godine došli na ideju da umjesto igraonice to bude proslava u prirodi uz roštilj i druženje, da klinci ponesu igračke, malo dječje muzike i eto veselja.
Pitanja mama bila su sljedeća: “A hoće li doći neki animator, biće im dosadno? A šta ako padne kiša? A gdje je tu toalet? Ima insekata, komaraca”… milion razloga da vam ukažu da ste na pogrešnom putu u organizaciji rođendana.
Moja ćerka se uplašila da joj niko neće doći. I odustali smo! Nijesmo ni mi imali petlju da izađemo iz začaranog kruga!
I shvatila sam nešto tada. Nijesu djeca kriva, već mi roditelji koji smo upali u šablon iz kojeg nećemo ili ne želimo da izađemo. I to sve zbog nazovi komfora! Koji prilično skupo plaćamo. Zamislite, da smo svi samo dio tog novca ostavljali za dječje školovanje, koliko bismo skupili za desetak godina? Nije li sve to pomalo bahato?
Neću da morališem niti da vrijeđam bilo koga, samo naglas razmišljam, svi koji i dalje misle da to tako treba, neka izvole da i dalje tako rade! Ali da li djecu to čini boljim ljudima, da li će biti srećniji zbog toga? Ne bismo li to postigli i onim lijepim druženjem uz sendviče i torte i loptu napolju? Ma može i bioskop! Samo da ne liči na svadbu ili slavu! Divim se svima koji to već tako rade.
Djeci je potrebna samo igra, nama je izgleda potrebna pompa!
Izvor: zena.blic.rs