ART PREPORUKA
MEĐUNARODNI PODGORIČKI SAJAM KNJIGA I OBRAZOVANJA: Mirjana Bobić- Mojsilović predstavila roman ,,Tvoj anđeo čuvar”
Mirjana Bobić – Mojsilović gostovala je sinoć na 12. Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga i obrazovanja gdje je predstavila roman ,,Tvoj anđeo čuvar“.
– Mirjana Bobić – Mojsilović, spisateljica, slikarka, kazala je svojevremeno da je sve što radi pokušaj da zabavi sebe. Kako je kazala, crta da bi docrtala sopstveni život i učinila ga svestranijim, slika ono što želi da gleda i njene slike su njena autobiografija, inspiraciju nalazi u sebi i svuda unaokolo, vjeruje da je sve pozorište… Ukratko, jedan život pun života – kazao je na početku moderator promocije urednik rubrike za kulturu ,,Pobjede” Vlatko Simunović.
Bobić -Mojsilović istakla je da se među knjigama, u Podgorici, osjeća fantastično ,,kao i junaci svih mojih romana“.
– O čemu god da pišem i kakva god da je priča mojeg romana, svi moji likovi oduvijek se vrzmaju oko nekih biblioteka, oko nekih knjiga, u potrazi za knjigom koja im je promijenila život ili koja će im promijeniti život, u potrazi za rečenicom koja će da im vratiti smisao, u potrazi za piscem koji je nešto napisao, a ponekad moji junci i sami postaju pisci. Zato što ja duboko vjerujem da je knjiga najljepši, najbolji, najkreativniji i najdjelotvorniji način da popravimo vlastite živote, bez obzira da li ih samo čitamo ili ih i dišemo – smatra Mirjana Bobić – Mojsilović.
Radi, kaže, da bi zabavila sebe.
– U međuvremenu sam smislila novu maksimu svog života, a ona glasi: stvarnost je nedovoljna. Onima kojima je stvarnost dovoljna mogu samo da kažem ovo: faktografija života ista je za sve ljude koji se oslanjaju na stvarnost, bez obzira na godine, pol, obrazovanje, njegovu istoriju i geografiju, i izgleda ovako: rođenje, škola, posao, brak, dijete, penzija, smrt. Kome je to dovoljno – u redu, ali meni nije. Očigledno i mnogima od vas. Knjige nam pomažu da razvijamo sopstvenu maštu. Ljudi koji čitaju imaju veću maštu i više šanse da docrtaju, dograde i dopišu u svojim životima ono čega nema – ističe Bobić – Mojsilović.
Dodaje je da je, kao i svaki čovjek, pogođena usudom zapadne civilizacije, ,,a to je svijest da je naša egzistencija konačna i da mi ne idemo ka nečem boljem, nego idemo ka tom svjetlancetu koje je sve manje i manje.
– Samo uz umjetnost, samo uz njegovanje lijepog, plemenitog i uzvišenog, mi možemo da zadržimo to svjetlance, odnosno taj smisao. I to je najvažnija vrijednost. Moja neprestana svakodnevna borba da odagnam melanholiju i očaj čovjeka zapadne civilizacije što ćemo umrijeti i što svakog novog dana nismo ni ljepši ni mlađi ni puniji poleta. Možda smo samo puniji mudrosti. Stvarnost nas spušta, umjetnost nas diže – kazala je Bobić – Mojsilović.
Dodaje da je strah vrsta izazova, te da kada neko kao ona toliko voli slobodu i spreman je da za tu svoju slobodu plati cijenu koja se zove ,,nikad neću biti bogata“ i zato što je potpuno nezavisna, nikada neće dobiti priznanje koje zaslužuje od establišmenta koji dijeli priznanja, nagrade ili aplauze kao nadnicu za nešto drugo.
– Ta sloboda podrazumijeva mnogo teških trenutaka ali ako ste kreativni, te trenutke na kraju gledate kao nešto dragocjeno. Prošlost je, takođe, pisanje priče. Ona isključivo i samo zavisi od toga kakav pogled joj upućujemo – istakla je Bobić Mojsilović.
Svoj mali krst, koji je i težak i zabavan, i pun aplauza i pun usamljenosti i pun melanholije nosim kako znam i umijem, kaže. Za sebe ističe da je srećna osoba jer je razvila dar da napravi bolju priču od onoga što se desilo.
Živimo, vjeruje ona, u kulturi koja je vrlo konvencionalna i u kojoj se ne podnosi da se bez dozvole, usudite da radite nešto što nije u primarnom opisu posla.
– Neko ko voli slobodu ne može da podnese takva ograničenja i granice. Sama godinama finansiram svoje knjige. Ja sam prvi samostalni izdavač. Lično sam moje knjige nosila po knjižarama i stigla sam dotle da imam 12 naslova u inostranstvu. Nije nijedan izdavač došao iz inostranstva kod mene zato što me je preporučila neka partija, nevladina organizacija ili bogati rođak, tajkun i ne znam ni ja ko. Moj roman u Sloveniji je proglašen za jedno od deset najboljih izdanja godine. Poenta je da nijedne i nijedan medij u Srbiji o tome nije objavio niti jednu riječ – rekla je ona.
Tako je bilo, dodaje, i kada je prije pet godina imala dvije knjige objavljene u Francuskoj.
– Pomirite se s tim i idete dalje, jer novine traju jedan dan, a knjige, pogotovo one dobre, mnogo duže – smatra Bobić Mojsilović.
Najvažnije joj je da je svoj put prokrčila sama.
Dobra književnost uvijek ima moć da poduči, vjeruje ona.
– Najvažnija stvar koju može da uradi bilo koja knjiga jeste da vas inspiriše da ponovite priču, da ličite na junake, da razmišljate o dilemama kroz koje prolaze junaci u rumanu, ili da vas potakne da i sami počnete da pišete. I literatura jeste danas najveća i najbolja terapija – rekla je Bobić – Mojsilović koja otkriva da u njenim romanima junaci spasavaju svoje života tako što počnu da pišu.
Ne samo da upoznajemo svijet kroz knjige, smatra ona, nego da upoznajemo svijet u sebi: to je najvažnije.
Došlo se i do toga da se progovori o važnosti tema romana koji je promovisala, ,,Tvoj anđeo čuvar“.
– Ovo je roman koji se bavi jednom temom koja je sveprisutna danas a o kojoj se vrlo malo govori – to je psihičko zlostavljanje. O tome se malo govori jer to zlostavljanje ne ostavlja nikakve posljedice, nema modrica, nema batina i tome se uglavnom ne vjeruje. Mnogi od nas su u nekom trenutku u svom životu imali toksičnu vezu, uključujući i mene i naravno da me je inspirisalo da počnem da se bavim ovom temom. Došla sam do nevjerovatnog zaključka da je psihičko zlostavljanje apsolutni isti model ponašanja, bez obzira da li se događa u Australiji, Crnoj Gori, Srbiji ili Americi. To jeste, između ostalog, problem savremene zapadne civilizacije – tvrdi Bobić- Mojsilović.
S jedne stane, kaže, imamo ,,ja“ kulturu, a s druge bezbrojne svakodnevne poruke sa svih medija o našoj vlastitoj nedovoljnosti. Stvoren je koncept nezadovoljnih ljudi.
– Ovo je priča o psihičkom zlostavljanju ali takođe i o strahu, jer strah je dominantna emocija zapadne kulture, nešto s čim barataju svi. To je emocija kojom se najlakše vlada. Cio zapadni svijet živi u strahu, ako nije strah od ajkule, epidemije ili rata, smisliće vam. Mediji tome služi, oni prodaju strah, jer preko straha se najviše vlada. To isto se može transponovati na politički nivo, kako naše vođe maltretiraju nas i kako Veliki brat maltretira čitave narode – rekla je ona.
Ova priča je, kaže, psihološki triler.
– Jednog dana će sigurno ovaj roman biti uziman kao udžbenik za brzo shvatanje metode vladanja strahom, metode kojom se pokušava nečiji život staviti pod vlastitu kontrolu i o tome kako se zapravo gubi sloboda… Mi živimo u epidemiji usamljenosti ali o tome je sramotno govoriti jer Veliki brat i mediji apsolutno forsiraju koncept pobjednika, nekog ko je nedodirljiv. Društvene mreže prave privid da se družimo, imamo puno prijatelja, da nismo sami, a u stvari smo neviđeno usamljeni – vjeruje Bobić – Mojsilović.
Njena junakinja u ovoj priči je kao bilo ko danas, užasno usamljena i zbog te svoje usamljenosti lakši plijen za ovoga ko će doći da joj razvali život i potpuno joj uzme slobodu.
Bobić – Mojsilović je zatim opisala zlostavljača.
– Metaforički je kao da vam priđe sekta koja vam prvo ispriča neke bajke. Naravno, svako želi da čuje bajku, svako želi da pronađe nekoga ko će da ga razumije. Zlostavljač je inače uvijek visokointeligentna osoba koja nepogrešivo prouči svoju žrtvu i otkrije gdje su joj slabe tačke i na to ,,puca“. Onog trenutka kada potencijalna žrtva i najmanje spusti gard kreće se sa jednom strašnom metodom kao u sekti, a to je nikad ne stavlja primjedbe žrtvi, ali stavlja primjedbe u vezi sa svim onima koji čine život te žrtve. Inače, taj poremećaj se zove narcisoidni poremećaj ličnosti – objasnila je ona.
Slogan njene junakinje-feministkinje je „snaga je ženskog roda“.
– Međutim, moram da vam kažem i slabost je ženskog roda. To treba djecu da učimo u školi: Mi uvijek dajemo snagu onome čega se plašimo. Kad shvatimo da mi dajemo snagu objektu vlastitog straha, onda mi tu snagu možemo i da oduzmemo – kazala je Bobić -Mojsilović.
Moneta, dodaje, kojim se dobija mnogo toga jeste laskanje.
– Psihopata uvijek pravi scenu svojoj partnerki onda kada ta osoba ne može da reaguje – upozorava ona.
Suština je, ističe, da je zlostavljač nezadovoljan sopstvenim životom.
– S jedne strane, imamo slabog muškarca koji više ne može da bude vitez i samodovoljnu ženu, s druge strane. Druga strana medalje je da imamo nikad grđi položaj žena koja je otpisana poslije 30. godine, imamo ono što se u literaturi 19. vijeka smatralo tragedijom glavne junakinje, da je daju mlada za stara, danas je vrhunski domet egzistencije. Roditelji vaspitavaju svoje ćerke, radije će da im kupe silikonske grudi da bi maznule matorca nego da im kupe biblioteku ili kartu da vide svijeta – podvlači Bobić Mojsilović.
Svojoj je junakinji dala spas i hepi end.
Za kraj je odrecitovala ,,Ljubavnu pesmu“ i dobila dug aplauz.
B.R.
Foto: Dejan Kalezić
