MAGAZIN PREPORUKA
DRUGI PIŠU: Moji su razmaženi do bola
Moji su razmaženi do bola.
Mazim ih za doručak, ručak, večeru, užine, pred spavanje, a bogami i kad spavaju. Ona još uživa u tome, a on je kao nešto porastao pa počeo da se femka i otima i okreće glavu kad krenem da ga poljubim. E, ja to odmah sasječem u korijenu i primijenim čuvenu balkansku: „Alo bre! Dok si pod mojim krovom i dok te ‘lebom ‘ranim ima da trpiš moje poljupce i zagrljaje i maženja i štipanje i ujedanje za dupence i sve…”
Tako da ja tu razmaženost ne sankcionišem, no je rasplamsavam k’o kampersku vatru. Dapače.
I trudim se da što više budem dio njihovih života, iako su porasli i ne traže me tako često i imaju svoje društvo i svoje telefonske razgovore i pidžama-žurke i zanimljivije teme za razgovor… Ali i dalje imamo naš mali ritual ćakulanja pred spavanje i jutarnje češkanje leđa nakon buđenja, pa me redovno informišu o dešavanjima na svim poljima i frontovima.
I po meni, razmaženost je nešto najsasvimpotpunosasvim najbolja stvar koju roditelj može da pruži svom djetetu.
Foto: ABP World Group
Zato ja moje volim, ljubim, grlim, mazim, pazim do kraja svijeta i nazad, čisto da znaju da ne pristaju na manje od toga kad se u njihovim životima pojave tamo neke kuce, cice, mace i ostali darlinzi.
Zapuštenost. To je problem.
Ti pogani roditelji. Te nemaju vremena, te uvijek imaju nešto bitnije da rade, te preče im je da odu u šoping nego da posvete vrijeme djeci…
I svjesni su toga i onda pokušavaju da nadoknade propušteno kupovinom računara, telefona i svega toga što je sestra baba nabrojala.
Na djetetova pitanja odgovaraju sa „Ne znam… e nemam sad vremena…” ili modernije „Nemam pojma, izguglaj…”. Pa onda u njima ipak proradi kao neka griža savjesti te počaste dijete novim komadom spejs šatl tehnike, čisto da kupe ljubav kad su već nesposobni da je pruže.
Foto: Ten to Twenty Parenting
Zapuštena djeca, nevaspitana djeca, djeca prepuštena sebi, djeca koja se informišu o svemu putem interneta, djeca koju roditelji pošalju u školu i misle da su time završili posao očekujući da im prosvjetni radnici izvode djecu na put… e to je problem drugovi i drugarice, pioniri i pionirke.
Nisu djeca kriva. Krivi su roditelji.
I uvijek se sjetim jedne budale od žene koja ubije boga u djetetu zbog neke banalnosti tipa prosula je sok na tepih. A onda kad mala toliko vrišti da ti mozak zatiltuje, mama joj umilnim glasom kaže: Idemo u prodavnicu da ti mama kupi šta god poželiš.
Eto. Svakakvi budu povlašćeni da nose titulu roditelja.
Izvor: zelenaucionica.com
