MAGAZIN SLAJDER
ANA KLEPIĆ U OGLEDALU: Priželjkivala sam da živim u Parizu u vrijeme impresionizma
Dirigentkinja hora ,,Zvjezdice”, kompozitorka i tekstopisac mnogih nagrađivanih numera poput ,,Kačamaka”, ,,Bontona”, ,,Zujalice”, Ana Klepić današnja je gošća Rubrike MNE magazina ,,U ogledalu”. Naša sagovornica kaže da je u djetinjstvu bila pomalo povučena i da je živjela u svom svijetu, a njen najveći prijatelj bile su knjige. Najljepše uspomene vezane su za druženje sa horom ,,Zvjezdice” koji je vodio njen otac. Srećna je što kroz posao koji radi iznova proživljava djetinjstvo i svakodnevno se raduje sa djecom.
Vjeruje da u poslu ne treba preskakati stepenice, već ići pravim putem ,,koji je možda sporiji ali sigurniji”. U ljubavi su joj bitni iskrenost i međusobno razumijevanje. Kaže da je više privlači atmosfera jednog vremena nego umjetnici pojedinačno.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Jako sam vezana za taj period života i mnogo mi nedostaju mnoge stvari i ljudi iz tog vremena. Moje djetinjstvo bilo je lijepo i bezbrižno, ispunjeno igrom i naravno pjesmom i muzikom. Uvijek se sa sjetom prisjetim igara sa mojom sestrom Ivonom i drugarima ispred zgrade. Jako važna osoba u mom djetinjstvu bila je i moja starija sestra Lidija čiji su mi savjeti mnogo značili. Moram da priznam da sam bila pomalo povučena i živjela u svom svijetu – to mi je prijalo, a moj najveći prijatelj bile su knjige. Mislim da nikada kasnije nisam čitala kao u tom ranom uzrastu. Knjige su mi pružale mnogo mogućnosti za maštanje i pomagale mi da makar privremeno zadovoljim moju urođenu radoznalost. Ipak, najljepše uspomene vezane su za druženje sa horom ,,Zvjezdice” koji je moj otac vodio. Mnošto nezaboravnih festivala, snimanja, putovanja, upoznavanje sa važnim i poznatim ljudima, iskustva koje nije svako dijete imalo priliku da doživi i tek sada sam svjesna koliko je to vrijedno. Nije slučajno što sam danas u ulozi koju je nekada obavljao moj otac, jer je ljubav prema dječijoj muzici u našoj porodici bila stalno prisutna. Srećna sam što kroz posao koji radim iznova proživljavam djetinjstvo i svakodnevno se radujem sa djecom. Mislim da je to privilegija.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– To je bilo kad sam imala 17 godina, ako ne i malo ranije. Radila sam nekoliko dana kao prevodilac engleskog jezika i honorar je bio pozamašan za to vrijeme, a i za moje godine. Dobar dio novca sam potrošila sa društvom, a ostalo čini mi se na garderobu.
Na čemu insistirate u poslu?
– Neizmjerno cijenim profesionalnost i timski rad, što naravno uključuje odgovornost, tačnost i stručnost. Ne preskakati stepenice, ići pravim putem koji je možda sporiji, ali sigurniji. Poštovati druge, naročito one koje prepoznate kao auoritet. To je moja formula uspjeha i trajanja.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Ima mnogo dobrih knjiga, uvijek mi je teško da izdvojim samo jednu. Kako ćete doživjeti neko djelo, bilo da je film, knjiga ili nešto treće, zavisi mnogo od trenutaka u kojem se srećete sa njim, odnosno kada vas je ,,pronašlo”. Ako bih baš morala da izdvojim knjigu, to bi bila ,,Idi kuda te srce vodi” Suzane Tamaro koju sam čitala u tinejdžerskim godinama, jer je beskrajno topla, jednostavna i puna ljubavi, a nosi divne životne poruke.
Koje jelo najviše volite?
– Volim ukuse Mediterana. Riba, povrće,voće i naravno maslinovo ulje.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ne postoji nikakva formula, ljudi su različiti. Za mene bi to bila iskrenost i međusobno razumijevanje. Mnogo je važno da vas partner razumije, u svim segmentima života. To je mnogo lakše ukoliko imate slična interesovanja. Ne vjerujem u to da se suprotnosti privlače. Mislim da je neophodan minimum sličnosti i minimum razlike.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Nisam nikada razmišljala o tome, mislim da je svaki umjetnik imao svoje vrijeme. Izmjestiti ga iz okruženja i ambijenta u kojem je stvarao možda bi bilo interesantno, ali sigurno i mnogo drugačije. Prije bih mogla da kažem u koje vrijeme sam priželjkivala da živim i to je možda najviše Pariz u vrijeme impresionizma kada su stvarali veliki slikari poput: Monea, Renoara, Van Goga, Tuluz Lotreka, Degaa…Više me privlači atmosfera jednog vremena nego umjetnici pojedinačno.
Putovanje koje pamtite?
– Ne mogu da se odlučim samo za jedno. Prvo je putovanje u San Francisko gdje sam provela četiri vrlo inspirativna mjeseca i primila mnogo pozitivne energije. Iz njega nosim i lijepe uspomene na divne i ljubazne ljude. Voljela bih da mi se ukaže prilika da ga ponovo posjetim i oživim lijepe uspomene.
Drugo je putovanje u Andaluziju, postojbinu tapasa, flamenka i kulturne tradicije koja je karakteristična za cijelu Španiju. Beskrajno lijepa i romantična, sa prijestonicom Seviljom, koja je pored Alhambre, na mene ostavila najjači utisak.
Pjesma Vašeg života je?
– To ću tek saznati, za sad se samo nazire.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
