MAGAZIN PREPORUKA
DRUGI PIŠU: ,,Svaki dan započinjali su i završavali pjesmom, sad znam što je ljubav”
Maja Šokčević Lovrić/Zivim.hr
Iako smo svakodnevno uglavnom svjedoci onih manje lijepih priča, ponekad nam život priušti epizode po kojima bi se mogla snimiti bar jedna dobra edukativna emisija. Ova je o ljubavi, koja nas može mnogočemu naučiti, piše Maja Šokčević Lovrić za portal Zivim.hr.
Gluvo je doba noći, surfam netom, pregledavam službene račune, odgovaram na mailove koji vrište: ,,I mi smo još tu!” i, kao ,,šećer na kraju” još jednog dana kojemu se ne daju izbrojati radni sati, otvorim Facebook. Prijateljica je komentarisala nečiju objavu. Zainteresujem se, kliknem i rastopim se od miline. Vidim fotografiju para u trećoj dobi kako zajedno leže u krevetu pod ćebetom pogleda djece ulovljene s rukama u pekmezu. A uz tu fotografiju dirljiv tekst Dubravke Jocić: ,,On je 26. oktobra napunio 100 godina, ona 16. decembra 92. U braku su 72 godine. To je mnogo više nego što ja imam života. Njihovo svako jutro počinjalo je pjesmom, a svako veče završavalo se pjesmom. Kada njen suprug ima bolove, ona ga drži za ruku i moli se. Kada sam se prije neki dan vratila iz šetnje zatekla sam ih u jednom krevetu kako zajedno pjevaju i smiju se … Ne moram vam reći kako je izgledala ta scena. Sada je gospodin Gerhard u jako lošem zdravstvenom stanju i jedino što je danas uspio reći svojoj supruzi je: ,,Margareta, oprosti, ne mogu više da ti pjevam.” Pišem vam ovo i suze mi teku jer imam tu privilegiju da svaki dan učim što je LJUBAV! ”
Ne mogu odoljeti, pošaljem joj poruku i tako krene naš razgovor o paru na fotografiji.
Privatni album/Zivim.hr
Dubravka je 51-godišnjakinja iz Bečeja, nedaleko Novog Sada. Majka je dvoje odrasle djece, 26-godišnje Jasmine i godinu starijeg Marka. Poput mnogih žena naših krajeva, i ona je na dobronamjerni savjet svoje kume posao potražila daleko od svog doma i zemlje. Snašla se u Njemačkoj gdje je sa Srednjom hemijskom školom uspjela da pronađe posao njegovateljice. U godinu, koliko je tamo, promijenila je četiri porodice. U posljednjoj, u kojoj je i trenutno, snimila je fotografiju koju sam vam spomenula. Nastala je pred kraj 2016. godine, u vrijeme kada je Gerharda i Margeret, par na fotografiji, još koliko-toliko služilo zdravlje.
Više od hiljadu lajkova Dubravki poznatih i nepoznatih ljudi prikupila je ta fotografija u nekoliko sati otkako je objavljena na Facebooku.
– Početkom decembra počela sam da njegujem jedan za mene nesvakidašnji bračni par. Prije svega jer nikada nisam imala priliku upoznati osobe u toj starosnoj dobi, gospodina od 100 i gospođu od 92 godine. Upravo su se vratili iz bolnice vrlo lošeg zdravstvenog stanja. Oboje su veći dio dana bili vezani za postelju. Obavljajući svoje svakodnevne obaveze posmatrala sam kako pričaju u bračnom krevetu držeći se za ruke. S koliko ljubavi je ona njemu svako veče čitala, a on njoj pjevao – kaže Dubravka koja je njihovom fotografijom poželjela da ispriča priču o pravoj ljubavi.
I onda se ukazala prilika
– Svakako sam imala namjeru da podijelim priču o njima s mojim Face prijateljima, no onda je Ana Bučević (motivacioni govornik, op.a.) krajem decembra objavila da poklanja knjigu. Uslov je bio da svako ko želi da učestvuje napiše svoju ljubavnu priču. Ja sam odlučila ispričati priču o ovom divnom paru.
Ali, nažalost, svaka priča ima kraj, pa tako i ova, kaže mi Dubravka: ,,Gospodin Gerhard je na prvi dan ove godine preminuo od starosti, više nego od bolesti, i ,,otišao da pjeva” anđelima.
– Margareta je vrlo teško primila njegov odlazak. Svaki dan u večernjim satima, dok sjedimo u dnevnom boravku, rodi se po neka pričica iz njihovog zajedničkog života. I svaki put se, naravno, završi suzama. Teško je ne spomenuti ga jer je kuća prepuna malih remek djela koji podsjećaju na njega. Margareti nedostaju dugi razgovori koje su vodili. Nedostaje joj i njegov smijeh, šale, i neko koga će čvrsto držati za ruku kada krene na počinak. Znate, Gerhard je bio dobar, veseo, talentovan i iznad svega strpljiv čovjek za razliku od gospođe Margarete, koja je pomalo ,,teška”. Ali on je uvijek uspjevao svojim šarmom i veselom naravi da je nasmije, oraspoloži i probudi svu onu dobrotu koju ona ima u sebi – priča mi Dubravka.
Posebno zanimljivo mi je da je ovaj stogodišnjak do zadnjeg dana pjevao ženi.
– Obožavao je da pjevati ženi. Izgledalo je kao da se prvi put vide i da treba osvojiti njeno srce, a ona se samo smješkala i treptala. Bio je pravi užitak posmatrati ih,
Iako ih je poznavala tek nekoliko nedjelja, Dubravka je svakim danom od Gerharda i Margarete učila pravim životnim vrijednostima. Onima koje ne pišu u knjigama, nego se uče od dobrih ljudi.
Po čemu ću ih pamtiti
Privatni album/Zivim.hr
Po tome što su razbili dosta mojih predrasuda o životu, a jedna je sasvim sigurno ta da se u svakoj životnoj dobi može živjeti dobro, kvalitetno i srećno. I da svaka dob ima svoje čari. Zapamtiću i da su godine velika privilegija ako se fokusirate na sve lijepo što donose i uživate u njima. Da se ne opterećujemo i ne žalimo za slabljenjem nekih životnih funkcija, jer je to potpuno normalno.
Iako bi i sama zbog svojih godina i iskustava mogla dijeliti savjete mlađima od sebe, Dubravka ne skriva kako ju je susret sa ovim ljudima u mnogočemu oplemenio i mnogo toga naučio.
Ovo su samo neka od njenih učenja:
– nikada ne treba žuriti
– sve što radite, radite polako i s puno ljubavi
– nikada nemojte počinjati više poslova, jer se tada ni jednom u potpunosti ne možete posvetiti
– njegujte svoje talente bar kao hobi
– uživajte u svakom satu, u svakom danu svog života
Svjedočiti jednoj takvoj vezi, ljubavi koja je trajala duge 72 godine braka, ne možeš, a da ne pokušaš doznati tajnu njihovog uspjeha.
– Istina. Pa, kada se priča o ljubavi mnogi misle da je to odnos dvoje ljudi, ljubav između momka i djevojke, roditelja i djece ili muža i žene. Što i jeste, ali zaboravljaju da je ljubav KAD VOLITE SEBE i sve oko vas. Pa tu je i ljubav prema životinjama, pjesmi, plesu, sportu… Da upravo ona pomjera granice i nemoguće čini mogućim, slabe čini jakim, neuspjeh pretvara u uspjeh, nesrećne čini srećnima. Ljubav je i zrak sunca, i cvrkut ptica, i žuborenje potoka, i dječji smijeh. Pomalo nesiguran i trapav hod djeteta koje samo što nije prohodalo, zagrljaj, podrška, lijepa riječ, davanje i razumijevanje. Ljubav je iskren i širok osmijeh koji može svakom popraviti raspoloženje. Iz ljubavi nastaje sve dobro u životu i zato je treba njegovati, hraniti, dijeliti. LJUBAV JE NAJVAŽNIJA STVAR U ŽIVOTU! – Kaže Dubravka.
Kakva su to vremena došla
Dubravka Joci (Privatni album/Zivim.hr)
Pod utiskom priče prijatelja koji mi je nedavno govorio kako u Osijeku više nema s kime popiti kafu jer se naša generacija masovno seli iz zemlje, pitam i gospođu Dubravku kako se odlučila baviti ovim teškim poslom i to još daleko od svog doma, baš kako to čini sve više ljudi.
– Ovaj posao je u neku ruku ostvarenje moje davne želje. Uvijek sam željela jednog dana, kada ću moći, otići da radim u inostranstvo i to se dogodilo baš u trenutku kada sam ne razmišljajući mogla dati otkaz na dotadašnjem poslu. Krenula sam u novu avanturu zajedno sa mojom ćerkom koja je par mjeseci prije toga uspješno uz noćni rad i u roku završila master studije. Za taj posao sam se odlučila prvenstveno iz finansijskih razloga, ali sam ga ujedno doživljavala kao avanturu, novo iskustvo, mogućnost da upoznam druge kulture i mentalitete. Željela sam i da otkrijem gdje su mi granice. I, na moju sreću, otkrila sam da ih nemam ni u jednom segmentu života i shvatila da za mene ne postoji nemoguće.
Ipak, priroda ovog posla donosi i neke ne baš lake trenutke, pitam je.
– Prednosti ovog posla su što upoznajete nove ljude, njihove običaje, svakim novim poznanstvom otvaraju se vrata novim mogućnostima. Druga strana, manje čarobna, je što ste cio dan u kući dok obavljate kućne poslove za porodicu kojoj pomažete. Meni je to malo teško jer obožavam prirodu, duge šetnje, druženje, sport. No jasno mi je da, dokle god sam tu, živim zapravo tuđi život, život osobe koju njegujem. I fizički je to težak posao, ali mnoge žene odustaju i vraćaju se kućama jer ga ne mogu podnijeti psihički. Hoće li vam posao biti dobar i vrijedan novca koji za njega dobijate u mnogome zavisi o tome u kakvu ćete porodicu doći. Znate, i u Njemačkoj, ma zapravo, gdje god otišli, postoje ljudi koji vam postavljaju uslove i ograničenja (ne dozvoljavaju vam da se tuširate svaki dan, štede na hrani i ponižavaju vas …).
Iako se sama nikada nije našla u takvoj situaciji, Dubravka kaže da ne treba pristajati na takve uslove, već bi, jednostavno, trebalo potražiti drugu porodicu.
– Nikada ne treba da pristajete na manje od onoga što očekujete i što sami pružate. Postoje dvije vrste njegovateljica, one koje rade ono što se od njih traži, za platu, bez emocija, bez želje da unesu sebe u taj posao, i mi koji radimo taj posao iz srca i unosimo u njega sve emocije i pružamo tim osobama ono što je njima možda i potrebnije od svega ostalog, a to su pažnja i ljubav. Za njih je to najveća sreća, ali ne i za nas. Naime, najčešće su to vrlo stare osobe, a njihov ,,odlazak” tada doživljavate kao lični gubitak. A to boli, znate i sami.
No, to nije najveće razočarenje s kojim se ova žena susrela u životu na privremenom radu. Više od rastanka od osoba koje zavoliš, za nju je spoznaja da sve više ljudi čini upravo ono što ona radi, ali ne iz avanturizma kakav je nju doveo u Njemačku, već iz potrebe da prežive. Više ne odlaze, sada bježe.
– Mnogo žena napušta svoje porodice. Neke imaju malu djecu, a svejedno odlaze na rad u inostranstvo, kako se ranije govorilo – ,,trbuhom za kruhom”. Nadala sam se da se to vrijeme nikada neće vratiti, a ono ne da se vratilo, nego sada ljudi umjesto da odlaze, doslovno bježe. Na tom mom putu upoznala sam mnogo žena iz Srbije, Bosne, ali i iz Hrvatske što samo govori da socijalne prilike u našim krajevima nisu nimalo lijepe. Njemačka, koja je u našim krajevima uvijek glasila za ,,obećanu zemlju”, može prihvati sve nas koji želimo da radimo. Mnogi misle da su to prazne priče, međutim, istina je da, na sreću ili na žalost, u Njemačkoj ima posla. Kada ljudi shvate da ne moraju da trpe poniženja i omalovažavanja u našim firmama gdje se radi i po 12 sati sa pauzom od 20 do 30 minuta, gdje ih šefovi nazivaju budala jer znaju da su ljudi zbog cijena režija, hrane i drugih životnih troškova primorani da rade za mizerne plate, naše će zemlje imati problem masovnog iseljavanja. A bojim se da će tada biti prekasno.
Protekla godina ni za Dubravku nije bila lagana. Naime, iako je napokon bolje plaćena za posao kojim se bavi, u 12 mjeseci kod kuće je bila svega tri mjeseca.
– Želim više vremena da provodim sa svojom djecom i prijateljima, putujem i uživam. Eto to mi je želja – zaključuje na kraju.
A s obzirom na to da i sama kaže kako je naučila da za nju ne postoji nemoguće, sigurni smo da će joj se i to ostvariti.
Izvor: Maja Šokčević Lovrić za portal Živim.hr
