DRUŠTVO SLAJDER

MILICA MARKOVIĆ O POBJEDI NAD KARCINOMOM: Doktori su mi davali šest odsto šansi za izlječenje

 

Milica Marković, prepoznatljivo lice sa malih ekrana, povodom sve učestalijih apela za pomoć djeci koja su oboljela od kancera i prvog Teletona koji će biti organizovan 15. februara za prikupljanje novca za oboljelu djecu, prvi put za MNE magazin javno govori o svom iskustvu i borbi protiv te opake bolesti.

Milica je diplomirala na Fakultetu političkih nauka u Podgorici i majka je šestogodišnje djevojčice Mile sa kojom hrabro korača kroz život, ne osvrćući se na prošlost, ali s jakom vjerom u srećnu budućnost. Njena priča, iako jako teška za nju, njenu porodicu i prijatelje, danas može biti nada svima koji se nalaze u sličnim situacijama i potvrda da “svijetlo na kraju tunela postoji”.

Lijepa Mojkovčanka je do polaska u osnovnu školu imala djetinjstvo koje se nije razlikovalo od onog koje imaju druga zdrava djeca. Bezbrižna, okružena ljubavlju i toplinom porodičnog doma pred sam polazak u školu biva suočena sa pravim problemom i teškom životnom situacijom.

-Pred polazak u školu osjetila sam promjene u organizmu. Počela sam da mokrim krv, da povraćam i osjećam jake i nepodnošljive bolove. Iz mojkovačkog Doma zdravlja dobila sam hitan uput za Podgoricu gdje me je na odjeljenje primio najbolji čovjek i doktor, gospodin Trifun Mujović. U podgoričkoj bolnici sam ostala do okrivanja raka – počinje svoju priču Milica.

Dijagnoza

S obzirom da u njenoj porodici do tada nije bilo “susreta” sa težim oboljenjima,  nikome, kako kaže, nije padalo na pamet da je u pitanju možda neka ozbiljnija dijagnoza.

-Zahvaljujući doktoru koji je vrlo brzo po prijemu dao dijagnozu ispred mene i moje porodice je bio period borbe protiv kancera koji imitira zdravo tkivo. Maligni Vilmsov tumor se javlja u pedijatrijskoj populaciji kao tumor bubrega koji pokazuje tendenciju ka udaljenim metastazama naročito ka jetri, mozgu i plućima – kazala je Milica prisjećajujući se tog 25.maja kada je ostavila tri godine mlađeg brata, porodicu i svoju Crnu Goru da bi nastavila liječenje u Institutu za majku i dijete u Beogradu.

Sjećajući se sa sjetom teških momenata izdvaja trenutak kada je dr Mujović, mada, kako kaže, nije morao, došao u Beograd da bi bio pored nje.

-Zbog tog i mnogo drugih divnih gestova koje je uradio za mene i moju porodicu zavoljela sam ga kao roditelja i biću zahvalna dok god sam živa – istakla je Milica.

Iako  je od Ministarstva zdravlja, zbog ozbiljnosti bolesti imala pravo na pratioca, njena majka nije mogla da bude stalno pored nje usljed prebukiranosti na Odjeljenju dječije hematologije.

-Zaista je bilo teško i njoj i meni, pa smo situaciju riješili tako što je sedmično plaćala akontaciju da bi preko dana mogla da presjedi pored kreveta u kojem sam ja brzo gubila svaku boju života. Mjeseci borbe koji su uslijedili teško da se mogu opisati – prepričava Milica trenutke u bolnici, ne sakrivajući tugu u očima zbog bola koji su svi kao porodica i ona sama pretrpjeli.

Milica potiče  iz  ugledne, radne i poštene porodice.

-U našoj porodici se nikada nije razgovaralo o religiji i Bogu, ni dobro ni loše. Da Bog možda postoji, prvi put sam čula u bolnici, a to mi je postalo potpuno jasno kada sam nakon godinu dana izašla iz nje. Dugo nisam znala da li je taj stav mojih najbližih bio nešto što bih trebala da im zamjeram ili možda zahvalim jer sam sama, korak po korak, spoznavala Gospoda i kasnije našla odgovore na sva potrebna pitanja. Između ostalih i na ono „zašto se sve ovo baš meni dešava“- otkriva ova mlada žena „borac“.

U moru tužnih i teških trenutaka ona izdvaja onaj u kojem se po prvi put, kako kaže, sukobila sa majkom jer je prlijepu dugu kosu trebalo skratiti zbog terapije koja je slijedila.

-Bojala sam se da ću sa kratkom kosom izgledati kao dječak, ali izbora nije bilo. Sjećam se da sam zamolila da iz sobe u kojoj sam ležala izbace ogledalo jer sam i tu novu “frizuru” uz trepavice i obrve izgubila za nedjelju dana. Na tom spratu “otpisanih” jednostavno svi smo počeli da ličimo jedni na druge – priča Milica i dodaje da je sve što je vidjela na tom odjeljenju bilo teže od fizičkog bola koji je osjećala, istovremeno ističući ljubav i brigu koju su pokazivali tamošnji ljekari i medicinski radnici.

Šta se dešavalo u glavi sedmogodišnje djevojčice koja je imala poražavajuću dijagnozu teško je dočarati, ali ono čega se kako kaže i danas „živo“ sjeća je strah od noći.

-Uveče me je jako bilo strah da legnem da spavam jer nikad nisam znala hoću li se probuditi, pa sam imala običaj da sjedim u crnim pohabanim foteljama na kraju hodnika  dok me neka medicinska sestra ne bi vratila u krevet. Jednom sam iz straha majci rekla „umrijeću ako me noćas ostaviš“ i to kasnije nikada nisam mogla sebi da oprostim – prepričava Milica.

Na pitanje koliko je bilo teško njenoj porodici da se organizuje oko liječenja i da li su imali pomoć države, Milica kaže da je tadašnje Ministarstvo zdravlja refundiralo sve troškove do momenta dok nije nestalo terapije.

-Mojoj mami su kazali da terapiju moramo naći u inostranstvu i da je takav slučaj i sa ostalim pacijentima. Iako je to bilo teško vrijeme inflacije i sankcija u državi kada je malo ko imao novac, naša porodica je dobila nesebičnu pomoć cijele šire familije  koji su dali i više nego što su mogli. I pored svega toga sjećam se da su tata i mama išli u šumu da spremaju drva i prodaju…Tataje  jednom morao da pozajmi jaknu od komšije Slavka da bi mogao da dođe kod mene u posjetu. I tada kao i danas siromaštvo i bolest ne mogu se sakriti. Kada bi me pitali šta želim da mi kupe i donesu, ja sam samo tražila vodu iz Crne Gore jer sam bila žedna. Pokojni deda mi je stalno donosio ili slao sa nekog obližnjeg izvora koji se ulivao u Taru, a ja sam mislila i vjerovala da ima neku čudnu moć- prisjeća se Milica sa bolnom grimasom na prelijepom licu.

Operacija

Kada se završio period liječenja koji je podrazumijevao hemoterapiju uslijedila je pauza nakon koje se Milica morala podvrgnuti operaciji za čiji ishod ljekari nisu bili optimistični jer po statističkim podacima samo jedan od hiljadu pacijenata preživi.

– Ja sam ipak nekako osjećala da će sve biti dobro. Došla je cijela porodica, a ja sam dobila slobodan vikend u Beogradu da vidim brata i bukvalno se oprostim sa svima. Deda mi je kupio čak i garderobu za izlazak ili šta će mi obući ako ne pobijedimo tu opaku bolest jer mu je bilo važno da mi se svidi…Tata je snimao svaki moj pokret i osmijeh sa onom ogromnom starom kamerom da im ostane uspomena. Svjesna svega našla sam snagu da sakrijem i bol i strah i dam nadu njima da će sve biti u redu. I bilo je…Iako borba još nije bila gotova taj korak dalje mi je davao veliku nadu – kazala je Milica sjećajujući se i perioda nakon operacije.

Bila je u veoma lošem stanju, iznemogla i sa organom manje jer su joj odstranili bubreg, ali ogromna želja za životom joj nije dala da „padne“.

-Soba u kojoj sam boravila u bolnici bila je pregrađena samo staklom pa sam često gledala kako djeca umiru, a roditelji vrište i plaču i to me je užasavalo i plašilo…Umrli su oni sa kojima sam se družila. Mali Nikola sa rakom na želucu i jednjaku i djevojčica iz sobe do mene kojoj su amputirali nogu zbog raka kostiju su izgubili svoje bitke što me  činilo malom i usamljenom u svojoj priči u tim bolesničkim danima – priča ona.

Po povratku iz bolnice kući nije imala problem sa tim što nema kosu i nije brinula šta će joj druga djeca reći.

-Iako sam bila mala čini mi se da sam se naučila pravim vrijednostima života. Hrabro i ponosno, sa svojom porodicom sam se borila za neki ljepši i bolji život. I evo me danas. Srećna sam i Bogu zahvalna na cijelom životnom putu koji sam imala i na ovome kojim sad koračam isto tako smjela, hrabra i ponosna kao mama najdivnijeg zdravog i lijepog djeteta, kao mama životne nagrade i lijeka za svaki mogući bol – kaže Milica uz osmijeh.

Ponavlja da dugo ni sa kim nije mogla da govori o svom iskustvu, kao ni njeni roditelji danas, ali da zbog ljudi oko sebe koji prolaze kroz slične trenutke više nije „sebična“ po tom pitanju.

 – Nije mi teško da podijelim to iskustvo sada jer želim da dam bar malo snage i nade da može i da će sve biti u redu. Meni su doktori davali šest odsto nade da ću da preživim i cijeli put je bio težak i mnogo bolan, ali danas kao roditelj tvrdim da je mojim roditeljima bilo mnogo, mnogo teže. Ogromnu zahvalnost nosim u svom srcu i ljubav i ta bolest nije uspjela da me uplaši i napravi sebičnom i samoljubivom već naprotiv jako saosjećajnom i borcem. Vjerujte i borite se, život je lijep – poručila je Milica na kraju razgovora.

I.Milović

Foto: Privatna arhiva

NAPOMENA: 

Prenošenje sadržaja portala MNE magazin dozvoljeno je uz prethodno pribavljeno odobrenje vlasnika prava, uz obavezno navođenje izvora i linkovanje izvornog sadržaja portala.Zabranjeno je svako modifikovanje, kopiranje, štampanje, javno prikazivanje i reprodukovanje, distribuiranje ili na drugi način javno objavljivanje informacija sa  portala MNE magazin u komercijalne svrhe, bez pisane saglasnosti vlasnika prava.

 

Facebooktwittergoogle_pluspinterest

4 Responses to MILICA MARKOVIĆ O POBJEDI NAD KARCINOMOM: Doktori su mi davali šest odsto šansi za izlječenje

  1. Ljubinka

    13.02.2017 u 08:53

    Milica hrabra i prelijepa Iskusenje je proslost. Bog te je darivao ko rijetko koga a ti si se istrgla iz kandzi djavola.Bravo!

  2. Dragica

    13.02.2017 u 10:18

    Predivna I draga Milica!

  3. Jelena

    13.02.2017 u 15:15

    Samo glavu gore i sve cestitke.
    Ja sam imala slicno iskustvo jos kao beba a i 23 godine kasnije.. Dr Mujovic je vrhunski ljekar bio i gdje cemo tesko u danasnje vrijeme imati takvog ljekara..

  4. ruru

    14.02.2017 u 12:17

    Svaka čast milice!
    Jedino mi smeta nacin na koji je oblikovan tekst..kao da je školski sastav.