ART SLAJDER
JELISAVETA SEKA SABLIĆ: Proslavljam svaki dan što sam dobro, što volim ovaj posao i on voli mene
Glumica Jelisaveta Seka Sablić juče je boravila u Podgorici gdje je sa Banetom Vidakovićem igrala u predstavi ,,Nobelovac i ja” koju je režirao njen sin Stefan. Došli smo u dogovoreno vrijeme na intervju u ,,Dodest”, gdje je komad kasnije te večeri i odigran u punoj sali i ispraćen dugim aplauzom. Dočekala nas je ljubazna, nasmijana, raspoložena glumica.
Po čemu je specifična saradnja sa sinom?
– Ni po čemu, zaista. Meni je lako da radim sa njim. Nekad se bojim malo predrasuda drugih i tako dalje, ali već su se svi navikli. Ja sam veliki broj predstava uradila sa Stefanom i ja sam krenula od toga da ja njemu pomažem. On je prvo to baš odbijao, a poslije je shvatio da nema razloga da se ja ne nađem u podjeli ako ima mjesta, jer ja sa svojim, ipak nekim statusom, privučem dobre glumce i on napravi dobru podlogu i dobro radi. Pritom, da ne bude lažna skromnost, mnogo reditelja se bori da me uzima u podjele još uvijek, iako sam dobro zašla u godine. Krenula sam njemu da pomažem, a kasnije je ispalo da sam mnogo divnih uloga, uključujući i ovaj tekst, ,,Nobelovac i ja”, uradila. Kroz život sam nalazila divne tekstove, ali, kako reditelji teško ponekad nalaze glumce, tako i glumac teško nađe reditelja. Ovo je divan tekstić, dva lica, mobilna predstava. Bili smo u Americi proljetos, divno smo igrali. Sad idemo u Kanadu. To je prilika da ljudi u dijaspori gledaju naše predstave. Jer kad ćeš ti da dovučeš jednu predstavu opterećenu dekorom? Mi smo išli u Kinu sa predstavom ,,Uobraženi bolesnik” Jagoša Markovića. Taj dekor je putovao šest mjeseci, brodovima i helikopterima. Na kraju nismo ni igrali.
Kako je igrati pred podgoričkom publikom?
– Ovo je stvarno mala sala i šteta je da tu samo sto ljudi sjedi, ali drago mi je da dolazim sa jednom ulogom koja meni pripada jer ja, eto, nažalost, nisam imala prilike da igram ,,Filomenu Marturano” koja je divna predstava i puno je volim. Ipak, nemam tu neku ulogu značajniju, dok sam ovdje, u ,,Nobelovcu i ja”, u punom sjaju ili nesjaju. (smijeh)
Ove godine proslavljate 50 godina rada i 75 godina života. Kako ste zadovoljni putem kojim Vas je život vodio?
– Proslavljam svaki dan što sam dobro, što radim, što imam energije, što volim ovaj posao, što on voli mene. To su stvarno svakodnevne proslave, a obilježavanja ne volim i ne volim ni godine, ne moje, nego uopšte, nikada nisam. Znam svoju godinu rođenja i ćutim, pravim se ludom. Dokle god mi se ne jave te godine u lošem smjeru, ja ništa ne reagujem. Sve je isto kao prije 20, 30, 40 godina. Maltene potpuno istim tempom radim, mogla bih da kažem i jačim. Nekako je sve jedan prosjek tempa i ritmova. Ja sam stalno 50 godina u istome zahvaljujući tome što sam ipak mentalno dobro. Hajde da se ne hvalim.
Za sebe kažete da niste duhovita osoba u stvarnom životu. Štaviše, kažete za sebe da ste mrgud. Kako onda objašnjavate da ste naša najbolja komičarka?
– Nema to veze, to je talenat. Nema talenat nikakve veze ni sa čim. To je prosto čudo jedno. Bog ti da to tako i ti tako to umiješ, a to sa privatnošću uopšte nema veze. To sam vidjela i preko svoje situacije i ličnosti, a naročito sagledavam druge kolege, prijatelje koji su mnogo veći mrgudi od mene bili.
Kažu da je i Čkalja bio takav.
– I Čkalja je bio težak i opasan. Ja se ne svađam sa ljudima, on je ulazio u loše odnose. Tako da, ko zna šta je to. To su ipak bila bolja vremena, velika vremena. U moje vrijeme, to najblistavije neko vrijeme, prije 40 godina na primjer, u ,,Ateljeu 212”, su se tolerisale kod talentovanih, dobrih glumaca te posebne boje, a današnje vrijeme to ne toleriše, to jest ne primjećuje. U stvari, nema kompetentnih ličnosti koje bi tolerisale to, tako da se pravi jedna uravnilovka što ne valja ništa. U istoriji, i slikari i muzičari su bili ludaci, na granici kliničkih ludila, i bizarni i čudaci i ako on ima kredita, talenta, onda to mora da se toleriše i da se on upotrijebi.
Bojana Radonjić
Foto: B.Šekularac
