KOLUMNE
FORMULE ŽIVLJENJA: Šta se dešava kad nekoga ,,hvata panika”
Zoran Milivojević
,,Napadi panike” su jedan od najčešćih emocionalnih poremećaja koji muče savremenog čovjeka. Naziv ovog poremećaja pogrešno upućuje da čovjeka, iz nekog razloga, a protiv njegove volje, napada panika.
Panika je inače dobila ime po grčkom božanstvu Panu, za koga se vjerovalo da u šumarcima napada mladiće i djevojke. Oni bi, kada bi zbog nekog šuma pomislili da ih vreba Pan, bezglavno trčali u pokušaju da mu izmaknu. Takvo osjećanje i ponašanje je nazvano panika.
Iako mnogi misle da je panika neka vrsta srednje intenzivnog straha, između manje intenzivnog straha i mnogo intenzivnijeg užasa, ona jeste posebna vrsta straha koja po intenzitetu može da bude blaga, srednja ili veoma snažna.
Osjećanje panike – uspaničenost – pojavljuje se onda kada ljudi smatraju da će za neko veoma kratko vrijeme, koje se često mjeri u minutama, nastupiti neka katastrofa. To ih pokreće da u tom kratkom vremenu pokušaju različita ponašanja u nadi da će neko od njih biti spasonosno. Gledano spolja, njihovo ponašanje izgleda bezglavo i haotično.
Kada neko kaže da ga protiv njegove volje „hvata panika”, on negira da je on taj koji je odgovoran za nastanak datog osjećanja. Takva osoba želi da se „oslobodi panike”, ali da bi to bilo moguće, mora da prihvati odgovornost da je ona ta koja u datoj situaciji proizvodi svoju paniku – koja se uspaniči.
Iako za uspaničenje mogu da postoje neki spoljašnji razlozi, kod „napada panike” riječ je isključivo o unutrašnjim razlozima u tijelu ili u psihi. Tipično je da se ljudi uspaniče onda kada pogrešno vjeruju da će u nekoliko narednih minuta kod njih nastupiti neka trajna posljedica zbog koje bi mogli da umru, ostanu invalidi ili polude.
Kada je u osnovi uspaničenja tjelesna bolest, onda su to upravo one bolesti koje svojim naglim i trenutnim razvojem ugrožavaju zdravlje i život: infarkt srca, poremećaj srčanog ritma, moždani udar i gušenje.
Kada je u osnovi uspaničenja psihička bolest, ljudi se plaše da će ih potpuno preplaviti neka toliko snažna emocija, da će izgubiti kontrolu nad sobom i poludjeti. Za razliku od uspaničenja kod stvarnih tjelesnih bolesti, u „napadima panike” osoba samo pogrešno tumači svoje tjelesne senzacije i emocije, pripisujući im da su simptom početka neke bolesti ili ludila.
Kada neko jednom doživi „napad”, tada počinje da se plaši da će se on ponoviti u bilo kojoj situaciji, a pogotovu u onoj koja je osobi veoma važna. Zbog straha od ponavljanja napada osoba neprestano prati svoje unutrašnje procese kako bi prepoznala rane znakove „napada”.
Kada ljudi uvide da je njihova uspaničenost posljedica, a ne uzrok, i razumiju kako pogrešno tumače svoje senzacije, tada im je mnogo lakše da prevaziđu ovu vrstu poremećaja.
Autor: Zoran Milivojević
Izvor: politika.rs
