KOLUMNE
KAD BIH BILA KAO ONA: Djevojka kojom se moj muž oženio
Djevojka kojom se moj muž oženio plijenila je samopouzdanjem koje može da potiče samo od osjećanja da vas neko istinski i duboko voli… To je bilo vrlo očigledno svaki put kada bi je moj muž samo pogledao.
Osjećanje je bilo obostrano. Nadovezivala se na sve što on kaže, neprekidno su se dodirivali, smijali nekim svojim šalama, grlili se… Kada se on vrati s posla, ona bi ostavila sve što radi samo da bi ga zagrlila i dočekala s osmjehom uz pitanje: ,,Kakav ti je bio dan?” I to ne zato što je bila opsjednuta ,,Ljudima s Menhetna” – bila je isuviše velika feministkinja za to – nego zato što je nju stvarno zanimalo kako se on osjeća.
Kupala se u parfemu koji je on volio samo da bi joj se zagnjurio u kosu, ljubio je u vrat i po licu… Nosila je uske majice i skini farmerke, koje je jedva čekala da skine samo za njega…
Vjenčali su se prije mobilnih telefona i laptopova. Kada je jedno pričalo, ono drugo ga je pomno slušalo. Bili su usmjereni jedno na drugo, gledali su se u oči, dijelili nade, brige i ljubav. Njihova ljubav je imala moć za sebe. O njoj se pričalo. Činilo se da može da izdrži sve.
PROŠLE SU 34 GODINE…
Moj suprug više nije oženjen tom djevojkom.
Žena kojom je sada oženjen nije ni blizu tako zabavna i vesela. Godine koje su došle su je očvrsnule, mobilni telefoni je ometaju, brak ju je iznenadio.
Ja sam ta žena. Nekada sam bila ta djevojka.
,,Promijenila si se”, kaže mi muž.
I u pravu je.
Ne znam da li su hormoni za to krivi, ali ja svakako više nijesam ta djevojka. Više se ne nadovezujem na sve što kaže, sada kada radi od kuće, zajedno smo 24 sata dnevno sedam dana u nedjelji, imam više obaveza nego ikada zbog svog posla i priznajem – više vremena provodim sa svojim telefonom i laptopom nego s mužem.
Od tog silnog sjedenja sam se ugojila. Kilogrami su porasli, ali samopouzdanje se smanjilo i kad priđe mojim bokovima, ustuknem.
Zaboravila sam na onaj gel za tuširanje od jasmina, koji tako voli.
Tako je lako upasti u rutinu, bilo koju rutinu, kada ste tako dugo u braku… I još je lakše opravdati postojanje te rutine, jer, stvarno, ko može da održi onu strast s početka poslije 30 godina?
Pa kad se poljubimo u obraz umjesto u usta ili provjeravamo Fejsbuk dok ono drugo priča, ličimo na jedan od onih starih parova. A sasvim sam sigurna da ne želimo da budemo takav par.
Želim da se smijemo zajedno kao nekada, sklonimo telefone kada pričamo, da se sjetimo zašto smo se zaljubili jedno u drugo… Želim da pogledamo jedno drugo i osjetimo onu toplinu… Želim da provodimo više vremena planirajući putovanja i pričajući o računima, da više ne uzimamo jedno drugo zdravo za gotovo i da shvatimo konačno kakav je blagoslov naš brak.
Znam da i on to želi iako se i on promijenio, Ali kada ja uložim samo malo napora, stvari se promijene. I pomjere. A možda je to sve što nam je potrebno – još jedna promjena.
Udaljiću se od kompjutera, izuću papuče, kupiću parfem od jasmina i pitaću muža kakav mu je bio dan.
Skloniću telefon u drugu sobu i slušaću šta mi govori. Držaću ga za ruku i podsjetiću ga da sam ispod svih tih slojeva majčinstva i krize srednjeg doba, to zapravo ja, ona stara. Reći ću mu da ga volim i gledaću ga – stvarno ću ga gledati – sve dok ne vidim u njegovom oku onu iskru zbog koje je ona 22-godišnja djevojka bila tako blistava i srećna.
Zato što ponovo želim da budem ta djevojka.
Izvor: elephantjournal.com
