KOLUMNE

ČITAOCI PIŠU: Za one koji misle da nemaju dovoljno

Svuda, baš svuda, mirisao je decembar. Moj grad je najljepši u decembru. Sve miriše na praznike. Ulice mirišu na pečene koštanje i kuvano vino. Grad okupan raznobojnim svetiljkama. Uvučeni u jakne i  kape samo čekamo da priglimo nekog pored sebe. Da se ugrijemo. I damo se u šetnju. Ja sam prigrlila svoju četvorogodišnju ćerkicu.

Još jedno popodne u nizu tih dana. Neumorno je vodim u obilazak najukrašenijih izloga našeg grada. Kažem neumorno, jer neumoljivo to činim već nekoliko dana za redom i pored glavobolje. Koja me tišti. I pored obruča oko glave koji me steže, svaki dan čini mi se sve jače. Nijesam znala odakle je došla… Ništa, to će me samo oraspložiti mislila sam. I mene i nju. Ali nije bilo tako. I to popodne smo krenuli. Ja i ona. Odabrala sam najskuplji dio grada, sa najskupljim i najboljim izlozima.

Ređale su se jelke, rustične , klasične, velike do plafona, bijele, okupane vještačkim sninjegom, vještačkim sjajem, za ekstravagantne je bilo i crnih jelki. Bombice takođe. Čini mi se da se iz godine u godinu jelke sve veće. Kao i bombice. Do plafona. Ili sam se ja možda u trudnoći smanjila. Trajno.

Bojana Uskoković

Mi kod kuće imamo samo one baš, baš, male bombice. Izrađene od plastike. Jednobojne. Skromnih šara. Razmišljanje o tome kako da priuštim, zbog cijene, makar jednu takvu bombicu jedino je imalo smisla. Al šta bi  jedna takva bombica značila na našoj jelki… To bi bilo u najmanju ruku , smiješno.

I o drugim ukrasima, samo smo mogli da maštamo. Porculanski tanjiri sa deda mrazom. Bajkoviti stolnjaci, nadstolnjaci. Sniježno bijeli anđeli, lampioni za koje ti nijesu trebale utičnice, razni uvozni osvježivači mirisa cimeta i sandalovine… Sve, sve je bilo nedodirljivo i daleko. Za mene. I za nju.. Ja sam sanjivo gledala mirišljave dame koje pune svoje kese i njihovu sasvim mirnu, bez reakcija, zaglađenu đecu koja biraju najskuplje ukrase. Za zid, za jelku, za sto…

Za nju koja je htjela sve da dodirne da pipne da vidi da omiriše… Obilazak se pretvorio u:  ,,ne, ne, ne nemoj to da diraš, ne ne, ni to ne smije da se dira, to može da se polomi, ,mama nema pare za to, ostavi to…

Potpuno pokisle izašle smo iz prodavnice. Hodale smo ćutke. Zamišljene u sve ono što nemamo. Svaka u svoju sliku onoga što neće dobiti. Što neće imati. Prisvojiti.

Stvarno sam bivala sve manja. Niža. Smanjivala sam se. Taman toliko da komotno stanem kao ukras ispod one jelke do plafona… od tristotine i nešto eura… Kako da sve to priuštim i sebi i njoj… Glava je boljela sve jače… Na kraju ulice nalazio se hram.Ušle smo da zapalimo svijeću i da se pomolimo. Moja ćerka se moli prvi put. Objšnjavam joj kako se to radi. Ohrabrujem je da proba, da kaže na glas šta god joj je na um. Bilo koja želja. Misao. Možeš se pomoliti za šta god želiš. Za koga god poželiš. Slično kao i sa deda mrazom. Pravim nemoguća poređenja. Samo da joj približim nepoznat osjećaj.

Počinje… nespretno… ,,Isuse ja samo želim da ti se zamolim da moju mamu prestane da boli glava. I da moj tata ostane zdrav. I ništa više… Ah, kako me je samo bilo stid. Trostruko. Pred njom. Četvorogodišnjakinjom.

Pred njom, kojoj sam upravo napravila popis  stvari koje ne može imati na kraju ove 2016. godine,  vukući je sve vrijeme, podsjećanja radi, za rukav. A ona samo želi zdravlje za svoju mamu i tatu…

Stid pred samom sobom. Što sam pala na ispitu koji sam polagala stotinama puta do sad. Kako sam se tako lako okrenula ka svemu onome čega nemam. I zaboravila da BITI nema cijenu, a IMATI je manje važno. Kada zaboravite da sebe volite, pa se mučite, razbijajući glavu nametanjem sebi nekih neizvodljivih planova rješavanjem nekih nerješivih zadataka. Pa budete u grču, stegnuti. Pa vam koža postane tijesna, a glava velika…

Kao ona jelka sa izloga. Do plafona… Odjednom je postalo jasno odakle mi glavobolje. I pred Isusom. Jer zaboravila sam na sve ono što imam. Ja sam…ipak, i pored svega što nemam…bogata žena. Ostale smo još neko vrijeme u hramu. Uživale smo gledajući  druge  ljude kako se mole, i zahvaljuju. Ja sam bila zahvalna što sam kroz nju, četvorogodišnjakinju, ponovo, brzo, došla do sebe. Pa sam ponovo osjetila mir. Zahvalnost  mi je pomogla i da osvijetlim kutke uma u kojima je bilo vrlo mračno tih dana. Pa sam shvatila da imati više stvari je tek moguće onda kada smo zadovoljni sa onima koje već imamo. To mi je vraćalo energiju. Povratak sebi. Na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Ovdje i sad.

Glavobolja je počela da popušta…

Miris pečenih koštanja se ponovo širio gradom…

Autor: Bojana Uskoković