KOLUMNE
URBANA KALDRMA: Ada Bojana, moje utočište u hladnoj jeseni
Nikako da se oslobodim polomljenih kišobrana.
Redovno mi se ona žica što se otme pa strši, upetlja u kosu, ali čim ga sklopim i odložim, zaboravim sve dok me vjetar iznova ne podsjeti koliko je sve mnogo jednostavnije ljeti.
Baš danas, hladan nam se vazduh u naletima zavlači pod kragne, a lišće po gradskim parkovima leluja na sve strane. Nekolicina mi prispjela i u ceker, među raznobojno povrće sa tržnice. Nema šta. Vrijeme je za hulahop i termo peć. I ono neko sunce koje se pojavi, navodno u punom sjaju, baš je zubato, a dušu dalo za novu porciju išijasa. Svi smo u društvu sa kojim se nalazim na prvoj jutarnjoj kafi, za stepen slabiji od lani, ali se držimo. Priroda ogolijeva, ali mi se prilagođavamo promjenama. Baš to je bio zaključak jutarnjeg sijela. A i narod je nekako utonuo, kao pod jorgan. Preplašili se ljudi, neizvijesnost im ne da da se opuste. Srećom pa ulični prodavci, onako vedri pred šarenim štandovima, vade prosjek nudeći ( kroz zvonka dobacivanja i smijeh, onaj iz rascijepanog pa ušivenog srca )
pečeni kesten, kukuruz i sok od divljeg nara prolaznicima u glavnoj gradskoj ulici…
Nema šta… Vakat je svakoj promjeni.
Ali i ja imam svoja prava. .. Meni zimomornoj kud ljepše nego u hladnjikavoj jeseni u koju se uveliko zagazilo, prizivati u misli toplije krajeve, jug, pijesak i vodu.
Dakle ( uvijek mi u srcu, pa i prva na umu ) kao adut i biram je po sto puta za redom – moje utočište i nagradu – rijeku Bojanu.
I njeno, po ljepoti nadaleko poznato ušće.
U biti, doživljaj slabo može na papir. Uvijek mu tijesno. Ali.. ako ste vidjeli forografije naše zanosne Ade, nijanse njenog neba, igru svjetla na morskoj površini, talase velike kao kuća, jedrilice razapetih jedara koje se na horizontu pretvaraju u jednu jedinu tačkicu prije nego kao misao iščeznu.. tamo negdje.. onda možete bar donekle razaznati o čemu pričam.
Sve je to nasumice pobrojano – ušće Bojane, a ipak nedovoljno opisano da bi se razumjelo kako je duši lijepo dok posmatra divlju prirodu i prostranstva.
Ništa od Ade Bojane nije načinilo vrhunsku umjetnost ljepše od “Ljepote poroka”.
Mislim da ne postoji osoba koja je nakon odgledanog, tog Nikolićeveog sjajnog filmskog ostvarenja, ostala ravnodušna.
Na žalost, danas nam je ostalo samo prisjećanje na nekadašnji elitni turizam. Srećom pa prirodna ljepota ostaje lijepa, bez obzira na zapuštenost.
Ali to dođe kao bezvoljna, u dronjke odijevena lijepa žena.
Uistinu šteta. I to golema.
Bojana je toliko lijepa da ti je naprosto bude žao kako bespogovorno trpi raznorazne vandalizme, tipa enormnih količina smeća koja plutaju rijekom. Bude ti žao i ništa manje oskrnavljene morske obale uz ušće rijeke.
Plastične kese, boce, zarđale konzerve i ostaci papuča, koliko se god trudimo da nam pređu u naviku, kvare pogled, a i osjećaj.
Zato lastavice kompenzuju.
Njih na stotine, pod mostom koji spaja Adu i kopno, izvode najljepše vratolomije nad površinom rijeke, pa se stiče utisak da se vječito međusobno takmiče koja će ostaviti ljepši utisak.
Ni dinamitašima se još nije stalo u kraj. Oni zbog malo ribe koju će ponijeti doma, usmrte deseterostruko više, pa tako iz godine u godinu, do narušavanja cjelokupnog eko sistema.
Shvatam da sit gladnog ne razumije, tako je bilo od vajkada, i da ih je, reći će ribari, nužda natjerala na očajničke poduhvate, ali ne razumijem kada čovjek nije u stanju razmišljati malo dublje i na dugoročno.
Jer ako sve pobiješ danas, što ćeš jesti sutra?
Priča se da su nekad davno, u doba socijalizma, na Adu donešene divlje svinje, zbog lova, a koje su se na zabačenom dijelu ostrva nastanile, pa se noću uvijek čuje kako se međusobno dozivaju.
Bude malo neugodno, pogotovo potpuno urbanim bićima nenaviknutima na divlju ljepotu, ali i za to, kao i za sve drugo, priroda se pobrinula dati adekvatan lijek.
Najljepša terapija za sve moguće vrste strahova je – zaleći u sitni pijesak ( na bilo kojem dijelu od trinaest kilometara duge plaže, od koje je veći dio potpuno netaknut i autentičan u svojoj divljoj ljepoti )
– pa se zagledati u modro nebo prošarano zvjezdanim prahom načinjenim od desetine miliona sitnijih i nešto većih zvijezda, a sve se ogledaju u površini mirne vode i u tvom oku spremnom da primi ljepotu iz beskraja, odnosno beskrajnu ljepotu nekih naših domaćih prostora.
Autorka: Lada Krstlović-Alivodić
