SLAJDER SPORT
DEJAN TOMAŠEVIĆ ZA MNE MAGAZIN: Moju karijeru obilježilo je zlato iz Grčke
Foto: Marko Metlas
Generalnog sekretara Košarkaškog saveza Srbije Dejana Tomaševića zatekli smo na radnom mjestu. Iako zauzet, rado je izdvojio vrijeme da u razgovoru za MNE magazin podijeli mišljenje o crnogorskoj i srpskoj reprezentaciji, uspomene koje ga vežu za Budućnost i Podgoricu, o karijeri protekloj i sadašnjoj, Predragu Mijatoviću i trenerima koji su uticali na njegov život.
Naš sagovornik u košarci je kao igrač proveo skoro 20 sezona. Počeo je karijeru u Borcu iz Čačka, nastavio je u Crvenoj zvezdi sa kojom je dva puta osvajao Jugoslovensku ligu, kao i u Partizanu sa kojim je osvojio trofej Jugoslovenskog kupa, baš kao i u podgoričkoj Budućnosti u kojoj je proveo dvije godine. Bilo mu je suđeno i na evropskom tlu da osvaja trofeje, pa je tako slavio sa TAU Keramikom u Španskoj ACB ligi i Španskom kupu, sa Pamezom iz Valensije Evrokupu 2003, a sa Panatinaikosom trima Grčkim ligama šampiona, trima Grčkim kupovima i triplu kruni. Klupsku karijeru završio je 2009. godine u PAOK-u.
Proglašavan je MVP-om Jugoslovenske lige 1998, Evrolige 2001, Španskog kupa 2002, ULEB finala kupa 2003, a bio je 2001. i 2002. dio prve petorke ,,Evrolige“.
Ono na šta je, stičemo utisak iz ovog razgovora, posebno ponosan, pored rada u KS Srbije jeste reprezentativni dio karijere u kojoj je pobjednički pehar podizao 1995. godine na EP u Grčkoj, 1997. na EP u Španiji, 1998. na SP u Atini, 2001. na EP u Turskoj, 2002. na SP u Indijanapolisu, osvojio bronzu 1999. na EP u Francuskoj i srebro na OI u Atlanti 1996. godine.
Foto: TV Prva
Crna Gora plasirala se na Evropsko prvenstvo. Kakvo je Vaše mišljenje o crnogorskoj reprezentaciji na čelu sa Bogdanom Tanjevićem i kakve su Vaše prognoze za Crnu Goru, ali i Srbiju sa Sašom Đorđevićem, na EP-u naredne godine?
– Velika čestitka svim ljudima koji su učestvovali u radu i cijeloj organizaciji. Prije svega, tu mislim na ljude koji su, kada sam ja igrao u Budućnosti, vodili tim – predsjednik Saveza Milo, Vesko, Danilo i, naravno, Boša Tanjević koji je bio trener Budućnosti kada sam ja igrao za taj tim. Mislim da je to sjajna stvar za Crnu Goru, da se nakon toliko vremena, mislim da je to bilo 2013, nađe ponovo na Evropskom prvenstvu. Mislim da su to, prije svega igrama, i zaslužili. Bio sam u prilici da pogledam jednu utakmicu ove godine i zaista se osjetilo prisustvo tako iskusnog trenera Boše Tanjevića. Bez obzira na godine koje on ima, energiju koju posjeduje uspio je da prenese na te mlade igrače i mislim da potpuno zasluženo je Crna Gora na Evropskom prvenstvu.
Što se nas tiče, mi kao i svaki put i na svakom prvenstvu, odlazimo sa najvećim mogućim ambicijama. Sigurno da medalja u Riju puno znači za samopouzdanje. Mislim da je jako bitno da, prije svega, igrači imaju dobre sezone, bez puno povreda i da onda probamo da ih u što kraćem roku oporavimo, da dođu orni na pripreme. Već kad dođu na pripreme, mislimo da će doći sa najvećim mogućim željama i ambicijama. Na nama je iz Saveza da im omogućimo dobre uslove i mislim da imamo ekipu koja bi trebalo da se bori za najviši mogući plasman.
Pominjete Budućnost. Zanimljivo je i to da je sada Vaš nekadašnji saigrač iz tog tima Vlado Šćepanović trener-debitant Budućnosti. Kakva Vas sjećanja vežu za Budućnost?
– Prije svega, da poželim puno sreće Vladu koji je moj dobar drugar. Mislim da trebaju takvi ljudi. Vlado je obilježio jako dug i bitan period u istoriji crnogorske košarke i ekipe Budućnosti. Ujedno čestitam i Bokanu na odluci da postavi Šćepanovića za trenera. Vlado prije toga nije imao iskustvo vođenja prvoligaških ekipa, ali za sada se to pokazalo kao sjajan potez. Budućnost će i ove godine biti jedan od kandidata za najviši plasman. Siguran sam da je Vlado dovoljno svjestan odgovornosti koju taj posao nosi i vjerujem da će on iz godine u godinu biti sve bolji i bolji. Sigurno da takvi ljudi trebaju u košarci, da iskustvo koje on ima kao igrač prenese na sadašnje košarkaše. Vjerujem da je dovoljno talentovan i da će uspjeti da od ovih starijih i iskusnijih trenera pokupi najbolje, a opet prilagodi sebi i da će da postane vrhunski trener.
Što se tiče mog sjećanja vezanog za ekipu Budućnosti, u posljednje vrijeme češće nego ranije dolazim u Podgoricu i svaki put se prijatno iznenadim koliko je Podgorica zaista postao lijep grad i koliko se izgradilo. Mislim da ne postoji grad u Evropi koji se više izgradio nego što je Podgorica. Postao je ozbiljan grad. Ono što meni posebno imponuje i što me raduje kad god odem tamo jeste da me ljudi na ulicama sretnu i kažu da je to bio najljepši period klupske košarke, da sam svima ostao u lijepom sjećanju. Meni to jako znači. Onda sam siguran da je moja misija bila uspješna. Svaki put se radujem kad dođem u Podgoricu i raduje me kad ekipa Budućnosti napravi dobar rezultat.
Generalni sekretar ste Košarkaškog saveza Srbije. Gdje se osjećate komotnije – na parketu ili u kancelariji?
– Zaista sam volio to što sam igrao – košarku, i mislim da sam bio dosta uspješan kao igrač. To je neki period koji je već odavno iza mene. Sada i u ulozi generalnog sekretara nemam puno vremena da razmišljam šta je bilo u prošlosti. Potpuno sam fokusiran na sadašnji posao. Na neki način uživam u njemu, a opet sam svjestan odgovornosti koju nosi. Obaveza generalnog sekretara Košarkaškog saveza Srbije je da bude maksimalno motivisan i željan da i na ovom planu budem približno uspješan kao i na košarkaškom. U svakom slučaju, velika čast za mene i obaveza da svakim danom budem sve bolji i bolji. Možda je kad si igrač vidljivije, jer si u situaciji da daš bitan koš ili osvojiš važnu titulu, da te ljudi prepoznaju, ali sigurno da je i iza ove uloge odgovornost jako velika. Nisam puno razmišljao o ljudima koji učestvuju i koji su jako bitni ,,šrafovi“ u cijeloj ovoj našoj mašineriji zvanoj košarka kada sam bio igrač, ali sada iz ove pozicije vidim koliko je ljudi bitno i koliko učestvuje u postizanju nekog rezultata.
Da li u budućnosti planirate klupski angažman ili ćemo Vas i dalje gledati u Košarkaškom savezu Srbije, nadamo se i u ,,svjetskoj kući košarke“?
– Za sada jesam zadovoljan svojom pozicijom i obavezama koje imam u Savezu. Imam puno svakodnevnih obaveza, dešavanja, ne samo na reprezentativnom planu, već i učestvujemo u kreiranju Prve lige i svih ostalih mlađih kategorija. Treba graditi odnose sa državom, sa drugim federacijama, FIBA, FIBA Evropom. Jednostavno, ja sam se sada tu našao i mogu da kažem da mi je lijepo i da uživam u tome.
Igrali ste sa i protiv vrsnih košarkaša. Ko je na Vas ostavio najjači utisak?
– S obzirom da sam igrao skoro dvadeset sezona, bilo je mnogih. Ono što mene posebno raduje to je da sam bio dio velikih klubova i reprezentacije koja je osvajala puno medalja, prije svega zlatnih. Kad god pomislim na svoju košarkašku karijeru, onda se sjetim uspjeha reprezentacije i to je neki period koji je za mene bio najljepši.
Koji je događaj u reprezentativnom dresu obilježio Vašu karijeru?
– Teško je sada izdvojiti, ali ako trebamo neki da izdvojimo, onda je to osvajanje evropskog zlata ‘95. Prvi put u mojoj karijeri da sam sa reprezentacijom osvojio medalju. U stvari, da sam uopšte na nekom takmičenju osvojio zlato. Poslije sankcija, svih onih problema kroz koje je naša zemlja prolazila, vjerovatno je i zbog toga to nešto što će ostati do kraja života u mom sjećanju.
Treneri dosta utiču na razvoj ličnosti i igre. Koji trener je na Vas imao najviše uticaja?
– Kad razmišljam malo, mislim da ne postoji trener sa ovih prostora, prije svega iz prvog kruga trenera, na najvišem nivou sa kojima ja nisam radio. Zbog toga sam jako ponosan i jako srećan. Od svakog sam uzeo nešto. Izuzetno mi je drago da i oni ističu da su zadovoljni saradnjom koju su imali sa mnom. Sa nekima sam bio u klubovima, sa nekima u reprezentaciji. U svakom slučaju, pokušavao sam da od svakoga uzmem najbolje, da to prilagodim sebi i ono što me posebno raduje jeste da smo imali puno uspjeha u svemu tome.
Kum Vam je Predrag Mijatović. Ko je razvio sinovljevu ljubav prema fudbalu, Vi ili Vaš kum?
– Kad god spomenem njegovo ime, vidim ponos na njega i njegovu porodicu. To je uvijek pozitivan osjećaj. Mislim da takvo prijateljstvo se zaista stiče jednom u toku života. Ja sam jako srećan što imam Peđu i Anetu za kumove. Mnogo volim i njihovu djecu. Odnos koji Peđa ima sa mojim sinom je prilično specifičan, ljubav koju gaji prema Matiji i isto tako ljubav Matije prema njemu. Rekao sam mu da ne bih imao ništa protiv da Matija ostane u svijetu fudbala, mada, vjerovatno će zbog svoje visine, to će biti preko dva metra, čini mi se ipak biti u svijetu košarke.
Bojana Radonjić
