ART PREPORUKA
RODOLJUB ĆORIĆ PROMOVISAO KNJIGU: „Priručnik samoće“ je dobrodošlica u moj svijet
Rodoljub Ćorić
Pisac Rodoljub Ćorić, direktor mojkovačkog Centra za kulturu, promovisao je sinoć u knjižari „Obodskog slova“ u Podgorici knjigu ,,Priručnik samoće“. Promociji je prisustvovao veliki broj ljubitelja pisane riječi i poštovalaca njegovog djela koje govori o pomirenja sa sobom i sa prirodom. To je autobiografsko štivo, priča o usamljeniku, o pjesniku, njegovoj dolini i samoći sa znakovnim porukama. U razgovoru za naš portal on kaže ,,samoća razotkrila ljude i njihove maske, one za koje mi se, do juče činilo, da su moji ljudi“.
Vaš „Priručnik samoće“ je knjiga o kojoj se priča i koja će sigurno izazvati pažnju književne javnosti. Otkuda ideja za takvim djelom?
-Pisac sam koji je zapostavio sebe deceniju i po kao stvaraoca. Predao se pravljenju ljudi od blata i odbrani palanke od učmalosti. Gradio njene medije, branio kulturu-urbanitet, donosio sportske titule i … zaboravio na sebe. Djelo je izniklo samo iz puke odbrane sebe ili traganja za sobom, traganja za mirom i bjekstvom u samoću.Mir sam našao u mojoj dolini, imanju mojih predaka i pisanju. Konstantnom pisanju. Ono je bilo moja nirvana. Moj duhovni otpor okruženju uslovio je povratak sebi. Ispisom mora i mora stranica, ne samo objavljenih kroz ovo štivo. Samoća mi je razotkrila ljude i njihove maske, do juče činilo se, moje ljude.
Tiraž govori da je ozbiljna priča u pitanju. Šta očekujete od ,,Priručnika samoće“?
-Ništa, baš ništa ne očekujem. Tihujem sa njom, za sada. Čudo bi bilo da je neki mladi ili zreli čovjek otkrije i kroz 
nju zakorači u moj svijet, njegov svijet! U svijet traganja za tišinom. Svijet čovjeka, čovjeka koji je možda griješio ali želi čist među svoje, bolji. Izvaranog, izdanog, zaljubljenog u ideal žene ne samo njeno tijelo i lice, ratnika koji uzgaja cvijeće i baštu sa mačem više dovratka…Tragača za istinom, svrhom naših života koje bacamo kao da smo vječni. Provedemo ih u zavađama, trkom za prihodima, karijerama…svim osim ispunjenjem sebe, mirom. Mirom koji i sam još uvijek osvajam. Priče su za ljude sa dušom i snovima. Ko ih ima, dobrodošao u moj svijet…
,,Priručnik samoće“ je od kraja avgusta u prodaji na svim kioscima u Crnoj Gori i gotovo rasprodat u tiražu od 2.500 primjeraka. Da li se priprema novo izdanje?
Da. Krajem oktobra će opet biti u prodaji na svim kioscima u Crnoj Gori. Sada
knjigu možete naći u knjižarama Obodskog slova. To su putokazi. Priče za sve dobre vrijedne ljude, moju vrstu kako ih nazivam. Autobiografsko štivo koje opisuje život u palanci. Ona ne oprašta izdvajanje, a kamo li uspjeh! To je ma svaki gradić ili grad u Crnoj Gori.
Osnivač ste lokalnih medija u Mojkovcu, i elektronskih i štampanih, prve štamparije, kulturnog ljeta… Imate tri titule državnog prvaka u stonom tenisu…Predani ste bili svom gradu i njegovom kulturološkom uzdizanju. Ima li još želje za tim?
-Iskreno, ne! Koliko god krvarili za opšte interese, ljudi ih pripisuju vašem egoizmu, vašoj nepostojećoj želji da ih „nadgornjate“… Trošio sam dragocjeno vrijeme da ispunim želje drugima i zapostavio sebe. Nikada više to neću uraditi ! Nikada me maske drugih ljudi neće prevariti, niti ljubavi izigrati. Imam jednog prijatelja i to mi je sasvim dovoljno, da se potpuno ne obestrvam od ljudi.
Koji Vas moto vodi kroz život?
-Kao dječak srećom ili nesrećom, došao sam u dodir sa Rilkeovom knjigom „Pisma mladom pjesniku“, Šopenhauerovom knjigom „O geniju“ i najboljim djelom Džeka Londona „Martin Idn“. Autobiografskom pričom, pričom o borcu kom jedan pogled na ženu promijeni život i probudi u njemu velikog pisca. E, te knjige su uticale na mene, opredijelile da više nikada ne budem kao drugi, jer je to valjda i bilo urođeno u meni. Da živim sa njima, ali tragam za svojom stazom. Onom koja će me dovesti do najširih vidika, do vrhova namijenjenih duhovnicima… Da vidim iznad glava učaurene rulje. Iznad njihovih gramzivih života. Obestrvao sam se bio njihovim stazama i ovo djelo me definitivno vratilo sebi i mojoj planini. Želim da živim i umrem kao usamljenik. Daleko od ljudi.
Moto? Nacrtao ga je Džek London: „Godinama sam živio u društvu s priviđenjima, umjesto s ljudima i ženama, boljih drugova nijesam našao, ni ljepše lirike nego što je njihova“. To je bio on, to sam ja i moja izumrla vrsta! Moj moto je on objavio vijek ranije i usadio ga u mene, eto ga. Duhovi su moja braća, nemam žive vrste.
Pripremate li novo djelo?
-Završeno je. To su moje izabrane i nove pjesme i biće štampane u decembru. Nestrpljivo ih iščekujem. Posljednji sam pjesnik „crnogorskog sela i ruiniranog neba“. I njega smo načeli našim odbacivanjem tradicije i svega što su preci ostavili.
Punih deceniju i po nijesam objavio ništa novo, samo dopunio moje „Zaboravljene dveri“. Bio sam umro kao stvaralac. Vratio sam se i želim da nadoknadim „zapušteno“. Ova godina je moj povratak među žive pisce. Naravno, samo i samo – sa pogledom put neba!
Mn.M.
