ART SLAJDER
MARKO ŠELIĆ MARČELO: Nema strašnijeg mraka nego onog koji stiže iz ljudi na kojima budućnost ostaje
Marčelov glas daleko se čuje. Njegovi stihovi prodiru u svaku poru društva, srca i um ljudi. Ono što je zanimljivo, a pokazalo se mnogo puta na koncertima, stranci, koji ne razumiju ni riječ našeg jezika, dolaze do bine da ga čuju i njihov pogled odaje osjećaj kao da razumiju svaku izgovorenu riječ. U njegovom slučaju pokazuje se snaga riječi i snaga muzike.
To je dokazano i drugog dana ,,Sea dance festivala“ kada su mladi ljudi iz regiona pjevali sve riječi njegovih pjesama, posebno tražili da im odrepuje ,,Peglu“, a stranci dolazili do ograde ispred bine i pažljivo slušali.
Nakon nastupa pričali smo o osjećaju dok je gledao Mladenovićevu predstave ,,Stvar izbora: zašto slušam Marčela“ i o emisiji ,,Perspektiva“.
Da ste ,,glas generacije“ potvrđuje predstava Uroša Mladenovića ,,Stvar izbora: zašto slušam Marčela“. Kakav je osjećaj bio dok ste sjedjeli i gledali predstavu, njegovo viđenje Vaših stihova i koliko Vam to priznanje znači?
– Hvala Vam mnogo što ste to pitali. To je zaista bilo jedno od najčudnijih iskustava do sada, jer bez nekog naročitog pretjerivanja, mogu Vam reći da je stvaralaštvo u principu dosta usamljenički posao. Na stranu bine i ovo što ovdje vidimo večeras, to je onaj krajnji lijepi izdanak bavljenja ovim poslom. U suštini, onaj glavni dio dešava se noću u vašoj sobi, u slučaju ove predstave, kuhinji. Instalirao sam u kuhinji radni sto iz nekog perveznog razloga. Noć je. Tu su cigare, tu je kafa, tu ste vi u svom svijetu. U principu, iako je sigurno tačno da nekome pokušavate da se obratite, mnogo više vi tu pokušavate nekakvu artikulaciju, nekakvo autopovraćanje, autoterapiju, pa tek onda obraćanje ljudima. Meni nikada nije prestalo da bude čudno ovo, poslije 15 godina da dođeš u neki grad gdje nisi bio ranije ili si malo puta bio, doznaš da ljudi tu znaju ono što radiš, da im to nešto znači. Uroševa predstava je tek sljedeći nivo te iste čudnosti. Imate osjećaj kao da vas više nema. Okej, ovo je nekakav afterlajf i ovdje se sad sumira šta ste uradili. Ima instalirana predstava da vam se kaže da li je sve to što ste radili nešto vrijedjelo. Čudno je, osjetite te stvari kao tuđe, ne sasvim vaše, a onda shvatite da to jeste tako. Čim pustite bilo šta u etar, to nije samo prazna stvar, to više nije samo vaše i ovo iskustvo je bilo ultimativni dokaz toga. Nekom mladom čovjeku, skoro pa vašem vršnjaku, to je nešto značilo, on je to ispripovijedao na svoj način, uradio to kao nekakav svoj kreativni zid. Slušate sebe u izvedbi nekog drugog, u doživljaju nekog drugog i to više stvarno niste sasvim vi. Vrlo čudno, ali, vrlo lijepo. Sve vrijeme sam se kolebao između ta dva, na kraju, nisam ni želio da se kolebam. To Vam zato sad i govorim. To je čudno i lijepo istovremeno i mislim da tako treba da ostane.
Šta Vas je najviše iznenadilo u radu na emisiji ,,Perspektiva“?
– ,,Perspektiva“ je sama po sebi vrlo ambivalentna. U ,,Perspektivi“ imate radne dane koji vas napune energijom za mjesec, jer, da spomenemo za čitaoce koji ne znaju, to je emisija koja daje riječ srednjoškolcima da govore o društvenim problemima u svojoj sredini i to od grada do grada baš o onim problemima tipičnim za taj grad. Kad vidite pamet, elan, volju onda sigurno to služi kao gorivo mjesec ili više, a kad vidite mrak onda vjerujte da se desi da ne možete da spavate poslije toga, jer ja, koliko god me mrak zanimao kao tema, mislim da je uvijek mnogo strašniji kada dolazi od djece. Nema strašnijeg mraka nego onog koji stiže iz ljudi na kojima budućnost stvarno ostaje. To nije samo neka traljava fraza, to je činjenica. Kad pregaziš tridesetu, već si uveliko svoj čovjek, imaš svoje stavove, svoje složene misli, to si što si i okej. Šta ti nije jasno neće ti ni biti jasno. Ali, kad vidiš 17-godišnjake, 18-godišnjake i kad vidiš šta im je Balkan uradio loše, to stvarno umije da bude teško. Tu ima stvarno mnogo posla za sve nas, kojim god branšama pripadali. Mada, opet kažem, vrlo kroz to proklijava njihova neiskvarenost, njihova volja da to ne bude tako nego da bude drukčije. Ali, vrlo ima i ovoga, i tamo gdje ga ima, ima ga baš i vrlo je uznemirujuće. Tu pričamo stvarno o ubjedljivosti koja će iziskivati ozbiljnu edukaciju i ozbiljan trud društva da bi nestala. A, s druge strane, možda i to dolazi kada pregazite 30. Sve ste skloniji frazi da klinci nisu krivi. Stvarno nisu. Emisija je trajala 45 minuta, sad traje manje od pola sata. Naravno da snimanje traje duže. U principu, pola sata treba da biste ih otvorili, da se oslobode. Kamera nije dio njihove svakodnevice, ali nije samo riječ o kameri kao takvoj, riječ je o tome da treba neko vrijeme da dobijete njihov glas. Jer, prije toga vrlo jasno čujete kako iz njih priča balast koji im je navaljen na leđa nekih njihovih roditelja, riječi njihovog direktora škole, razredne i tek onda, stidljivo, kroz neke polomljene rečenice vi u stvari stižete do toga što oni misle. A oni su, naravno, vrlo čisti, čak i onda kad mrze, ni to nije njihova mržnja zapravo.
Bojana Radonjić
Foto: B. Radonjić
