SLAJDER SPORT

MARIJANA GORANOVIĆ ZA MNE MAGAZIN: Živite život punim plućima

4.07.2016. u 18:56

Paraolimpijka Marijana Goranović ostvarila je, uz Radmila Baranina, istorijski uspjeh za Crnu Goru osvajanjem srebrne medalje na nedavno završenom Evropskom prvenstvu u italijanskom Grosetu. To joj je donijelo obaranje ličnog rekorda u bacanju kugle. Prije samo četiri dana na adresu Paraolimpijskog komiteta Crne Gore stigla je još jedna lijepa vijest – Svjetska paraolimpijska konfederacija saopštila je da je Goranović ostvarila dvije A kvalifikacione norme i predstavljaće Crnu Goru na Paraolimpijskim igrama u Rio de Žaneiru (7-18. septembar) u bacanju kugle i diska.
Već na početku našeg razgovora nakon konferencije za novinare ,,Bedem festa” gdje će naši paraolimpijci uveličati svečano otvaranje Festivala 25. avgusta, otkriva nam da je danas počela  sa pripremama za Rio.
– Poslije Evropskog prvenstva sam išla na malu rehabilitaciju kod moje porodice u Nikšiću i već sam napunila baterije, tako da projekat za Rio već može da počne – kaže Goranović za MNE magazin.
Ističe da je to veliki korak za njene druge Paraolimpijske igre. Prve su bile prije četiri godine u Londonu gdje je popravila lični rekord u bacanju kugle i, prisjeća se, imala čast da pred 90.000 ljudi podigne zastavu.
– Čast mi je i zadovoljstvo što ću imati opet priliku da na najvećoj smotri paraolimpijskih igara prezentujem svoju državu onako kako i dolikuje, časno i pošteno – poručuje Goranović.
Za London kaže da je bilo veliko uzbuđenje.
– To je osjećaj koji ne može da se opiše riječima, koji treba samo da se doživi. Predzadnja noć, moja takmičarska, bila je takva. Tribina je bila popunjena, 95.000 ljudi. Popravila sam lični rekord. Svaki centimetar je za mene bio veliki. Iskreno se nadam da će to da se desi i u Riju – prenosi sjećanja i nadu Goranović za MNE magazin.
Kaže nam da je medalja na Evropskom prvenstvu u Grosetu prva nakon deset godina karijere.
– Crnogorski paraolimpijski komitet, takođe, obilježava jubilej, deset godina postojanja, tako da sam znala da je 2016. put ka najvažnijoj godini karijere, što sam i dokazala osvajanjem srebrne medalje na Evropskom prvenstvu u Italiji i ispunjenja svog sna – kaže Goranović  i dodaje da sve što je sanjala, to je i ostvarila.
Ti sni su trajali godinama, otkriva nam.
– Ja sam neko ko vjeruje u sebe, ko radi polako, ali sigurno. Da bi došao do željenog cilja moraš da imaš vjeru u sebe, dobre ljude koji rade sa tobom, da radiš ovaj posao iz ljubavi, ne finansijske koristi – objašnjava naša sagovornica.
Atletikom je počela da se bavi od 17. godine, pa smo željeli da znamo da li se nadala da će postići ovakve uspjehe.
– Odmalena volim sport. Dijete sam koje je oduvijek težilo da jednog dana postane rukometašica zato što volim taj sport, volim loptu i volim sve što je vezano za krug. Sami moj hendikep, niski rast, samo mi je omogućio da uživam u tom sportu i gledam ga, ali da se bavim njime ne. Međutim, polako se počeo buditi paraolimpizam te godine kada sam ja počela, 2002. upoznavanjem mog trenera Igora Tomića koji je zaslužan za sve ovo do čega sam došla. Vidio je da u meni spava ta ,,zvijer” i siguran je bio da može da je probudi, što je i dokazao. Moram da pomenem i Veljka Čegara koji je profesionalac u bacačkim disciplinama i koji se od prošle godine uključio u našu priču – kaže Goranović.
Čegar je, objašnjava nam sagovornica, cijelu priču shvatio ozbiljno i doveo ih do zapaženih rezultata i pobjedničkih postolja.
Ovaj sport ne radi zbog drugih nego zbog sebe, odgovara Goranović na naše pitanje o položaju paraolimpizma u Crnoj Gori i o tome koliko se cijene uspjesi paraolimpijaca.
– Sebe pronalazim u ovome. Putujem puno, upoznajem druge ljude i kvalitetne sportiste od kojih uvijek mogu nešto pametno da čujem. Što se tiče Crne Gore, ona je mala država. Počeo je da se prepoznaje paraolimpijski sport, što me jako raduje – ističe Goranović.
Za kraj razgovora je poslala snažnu poruku osobama sa invaliditetom za koje kaže da se, nažalost, danas kriju u svojim domovima.
– Stide se svog izgleda. Ustvari, ne trebaju to da rade. Trebaju da izađu iz svojih domova, da se bave nečim, ne mora to biti sport, neko voli muziku ili glumu. Jednostavno, da sklone barijere, da se ne stide svog izgleda nego da žive punim plućima – poručuje Goranović.
Ljudima koji žele da se bave sportom ,,paraolimpijska vrata” su svima otvorena.
– Ko god želi da dođe, vrata su otvorena. Ne moraju biti profesionalci, mogu rekreativno da se bave, samo neka tu monotoniju iz glave maknu i neka žive život punim plućima. Neka im budem, eto, ja uzor – zaključuje Goranović naš razgovor.
Bojana Radonjić
Foto: B. Šekularac