Pokušala sam ugurati ključ u bravu, ali bezuspješno. Pokušala sam još jednom, ali ključ nije ulazio, kao da je s druge strane bio uguran drugi. Ali to nije bilo moguće, u kući nije bilo nikoga! Pri trećem pokušaju vrata su se širom otvorila i ugledala sam nasmiješeno lice svoje svekrve.

Šta je radila u našem stanu? I ko joj je dao ključeve? To je zapravo bilo retoričko pitanje jer sam pretpostavljala ko je odgovoran: Franko, moj muž, s kojim sam tek dvadeset dana bila u braku! On, natrpan prtljagom, upravo je izlazio iz lifta i ugledavši svoju majku kako se smiješi na našem pragu, ispustio je torbe i poletio joj u zagrljaj.

– Mama, baš lijepo što si došla!

Na žalost, nisam mogla reći isto i zato sam šutke ušla u stan noseći kofer koji je Franko, potpuno zanesen prepričavanjem događaja s našeg bračnog putovanja, zaboravio ispred lifta. Cijelu sam veče morala trpjeti svoju svekrvu koja nam je pripremila večeru i postavila sto.

– Mama, predivna si! – uskliknuo je njen ljubljeni sin kad je ugledao postavljen sto.

Ona mu je vidno zadovoljna odgovorila:

– Pretpostavljala sam da ćete biti umorni nakon tako dugog puta i poželjela sam vas iznenaditi…

I te kako nas je iznenadila! Ja sam se nadala možda ne tako udobnom povratku, ali svakako romantičnijem. Planirala sam da odemo na picu i zatim se nastavimo maziti i ljubiti na našem kauču prije nego što konačno odemo da probamo naš novi krevet! Ali, nakon što sam se dobro najela i psihički iscrpila od brbljanja svoje svekrve, bila sam toliko umorna da sam se s Frankom uspjela tek ovlaš poljubiti. Zatim sam, okrenuvši mu leđa, odmah utonula u san i cijelu noć imala noćne more u kojima je glavnu ulogu imala Frankova mama. Na žalost, scena s večerom ponovila se i idućih dana. Kad god bih se požalila na prisutnost svoje svekrve, Franko bi tvrdio da joj moramo biti zahvalni jer nam sve skuva i pospremi dok smo na poslu i na taj način štedi naše vrijeme.

Ali ja nisam željela da mi se svekrva neprestano mota po kući! Franko i ja vjenčali smo se dvije nedjelje nakon vjeridbe, ludo zaljubljeni. Cijelo to vrijeme nismo se nijednom posvađali, uvijek smo se u svemu slagali. Možda mi se upravo zbog toga trenutna situacija činila toliko dramatičnom: svake večeri, nakon što bi njegova majka otišla, nas dvoje bismo se posvađali. A kad se moja svekrva ne bi pojavila, ne zato što joj je Franko nešto pomenuo, već zato što je sama tako odlučila, moj bi se muž žalio na jela koja bih mu skuvala, koja naravno nisu bila toliko ukusna kao ona njegove predrage mamice, koja je imala cijeli dan na raspolaganju da ih spremi! Ja sam optuživala njegovu mamu da je naporna i dosadna, a on ju je branio i tvrdio da sam nezahvalna i zlobna.

– Ja nezahvalna i zlobna? Kako se samo usuđuješ? – planula sam jedne večeri, ne mogavši više otrpjeti njegove primjedbe.

Nijesmo bili ni tri mjeseca u braku i već sam vidjela da mu se bliži kraj. I sve to zbog moje svekrve… a i zbog Franka, koji je, umjesto da me podrži, držao stranu svojoj mami. Rasprava se pretvorila u bespoštednu svađu i po prvi put je Franko izašao iz stana tresnuvši vratima, a ja briznula u plač.

Nijesam mogla vjerovati da on, čovjek mog života, može imati tako pogrešno mišljenje o meni. Fizička privlačnost bila je okidač koji nas je privukao jedno drugome, a tek je zatim došla ljubav. Ali sada sam se pitala nismo li pogriješili što smo se vjenčali jer ako smo se prije u svemu slagali, sada više ništa nije bilo kako treba. Svađe su se nastavile i nakon što je moja svekrva bila ljubazno zamoljena da više ne dolazi. Franko i ja kao da smo se nepovratno razdvojili. Malo-pomalo gotovo je sasvim nestalo i fizičke privlačnosti: nas smo dvoje postali poput dvoje stranaca. Bili smo premladi da bi ostatak života proveli u lošem braku, ali moji su me roditelji upozoravali da ne donosimo preishitrene odluke.

– Živjeti zajedno nije lako – tvrdila je moja mama.

– Morate pronaći ravnotežu u vašem braku.

Ali ja sam se bojala da to nećemo uspjeti. Kod Franka mi je sada išlo na živce sve što je govorio ili činio i neprestano sam se s njim svađala. Bila sam agresivna i nezadovoljna i smatrala sam da nema razloga da nastavimo suživot u kojem nijedno od nas dvoje nije srećno. Očigledno smo pogriješili što smo se vjenčali, bilo je bolje priznati poraz i razvesti se.

Tu smo odluku zajednički donijeli nakon jednog razgovora i Franko se, očito umoran od beskonačnih rasprava, složio da je najbolje da se rastanemo na civilizovan način. I kao civilizovani ljudi, trudili smo se što više izaći u susret jedno drugome.

– Stan neka ostane tebi, Petra – velikodušno je odlučio Franko i dodao:

– Našao sam jedan stančić u blizini stana moje mame, kojoj će tako biti lakše pomagati mi u prvo vrijeme. Ona bi, zapravo, željela da se vratim kući, ali ja se nekako ne osjećam spremnim za to…

Mogla sam i pretpostavljati da moja svekrva jedva čeka da joj se ponovo vrati voljeni sinčić, koji je pukom srećom uspio pobjeći iz kandža okrutne vještice poput mene!

– Ako hoćeš, mogu ti pomoći da premjestiš priključak za računalo u drugu sobu. Znam da si željela imati radnu sobu i sada kada ćeš biti sama, imaćeš dovoljno prostora na raspolaganju.

Ta pažljivost s njegove strane me dirnula, ali nakon mjeseci ravnodušnosti i nerazumijevanja bilo je prekasno. Ja sam, pak, njemu pomogla da spakuje svoje stvari i da se smjesti u novi stan.

– Ovdje sam ti složila veš, a ovdje košulje – rekla sam mu kad sam završila sa slaganjem njegove odjeće u ormar.

– Hvala ti, Petra, baš si srce…

Franko me neočekivano zagrlio, a ja sam se stisnula uz njega. Nismo uopšte izgledali kao dvoje rastavljenih supružnika, već prije kao dvoje mladenaca. Sramežljivo sam se odmakla od njega i nastavila namještati posteljinu u spavaćoj sobi, dok je on u dnevnom boravku sklapao novi trosjed.

– Eto, gotovo, dođi da vidiš! – pozvala sam ga, poravnavši dlanovima pokrivač na krevetu.

– Mislim da će ti ovako biti ljepše.

Franko je ušao u sobu i bacio se na krevet, uništivši sav moj trud.

– Mrtav sam umoran! – uzdahnuo je.

– I ja – priznala sam.

– Dođi, ispruži se i ti – pozvao me kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. I poslušala sam ga.

Neko smo vrijeme ležali u tišini, a zatim je ruka mog muža nježno dotakla moju, možda nesvjesno, a možda i ne. U svakom slučaju već smo se idućeg trenutka našli u strastvenom zagrljaju. Vodili smo ljubav i bilo je prekrasno, ali tišina koja je zatim uslijedila bila je prilično neugodna. Oboje smo gotovo istovremeno iskočili iz kreveta, ne gledajući se u oči. Franko je rekao kako će morati staviti tapete kako bi oživio zidove i još je svašta dodao čega se ne sjećam. Bilo nam je neugodno, a bili smo i zbunjeni. Zatim se, nakon što je ponovno namjestio pokrivač, ogledao oko sebe i promrmljao:

– Dobro, sve mi se čini na mjestu.

I izašao je iz sobe. Pričekala sam nekoliko minuta, a zatim se odlučila pozdraviti s njim. Ovlaš smo se poljubili, iako bih se najradije bila stisnula uz njega i ostala u njegovom zagrljaju. Ta mi se želja činila neumjesnom i neprimjerenom. Tužno sam za sobom zatvorila vrata njegova stana i krenula u svoj, u kojem me niko nije čekao. Uostalom, to sam i željela. U prvo vrijeme večeri sam provodila razmještajući namještaj. Željela sam na neki način izbrisati Frankovu prisutnost i dati stanu svoj pečat. Taj me posao sasvim obuzeo i uzeo mi sve slobodno vrijeme.

Ali, kako je vrijeme prolazilo, svaki povratak u stan bivao mi je sve tužniji. Naročito su mi vikendi bili bolna tačka. Trudila sam se što manje biti kod kuće, ali nisam mogla sakriti od same sebe da osjećam užasnu prazninu. S Frankom se više nijesam ni čula ni vidjela i bilo mi je glupo da ga nazovem. Rastali smo se i to je bila gotova priča.

Ponovni susret

Nastavila sam se sastajati i izlaziti s prijateljicama. Povremeno smo odlazile na kratka putovanja, što sam oduvijek željela, ali na kraju me nisu usrećila koliko sam mislila. Moj odnos s prijateljicama više nije bio isti, ja više nisam bila ista, nisam bila spontana kao nekad i željna avantura. Čak naprotiv, držala sam na pristojnoj udaljenosti sve muškarce koji bi mi se pokušali približiti, obeshrabrujući svaki njihov pokušaj da pokušaju nešto sa mnom.

Bila sam pomalo zabrinuta da se ne pretvorim u zajedljivu usidjelicu, ali tu ništa nisam mogla učiniti. Opravdavala sam se razmišljajući kako čovjek postaje oprezniji i mudriji nakon što se jedanput opeče, jer ne želi dvaput ponoviti istu grešku. U dubini srca nadala sam se da ću jednoga dana upoznati onog pravog. Tada ću i ja započeti novi život kao i Franko koji je, sudeći po glasinama koje su kružile, imao novu djevojku. Zatim sam se jedne večeri pri povratku kući zaustavila u samoposluživanju da kupim nešto za večeru. Razgledavala sam sadržaj polica kad sam se gotovo sudarila s Frankom.

– Petra, kojeg li iznenađenja! Što radiš ovdje?

– Pa, zapravo bih to ja tebe trebala pitati – odgovorila sam sa smiješkom uzvrativši mu zagrljaj. – Što ti radiš u ovom kvartu?

– Bio sam ovdje zbog posla i sjetio se ovog samoposluživanja, koje ima sve što jednom samcu treba.

Tačno 722 dana

Pogledao me ispod oka i prasnuo u smijeh.

– Ako nemaš nikakvih planova za večeras, mogla bi mi se pridružiti na večeri?

Zašto ne? Pretpostavljala sam da će mi biti neugodno pri ponovnom susretu s Frankom, zbog onoga što se dogodilo kad smo posljednji put bili zajedno, međutim otkrila sam da se oboje ponašamo normalno i spontano, kao da smo se zadnji put vidjeli dan prije. Ili, možda, još bolje rečeno, kao da smo još uvijek zajedno. Otišli smo u jedan restoran u blizini i tokom večere razgovarali o svemu i svačemu. Nismo se doticali ličnih  tema, ali kad smo sjeli u auto i krenuli prema mom stanu, Franko me iznenadio pitanjem:

– Koliko dugo se već nijesmo vidjeli?

– Pa, skoro dvije godine… – promrmljala sam. Zapravo sam tačno znala koliko je dana prošlo otkad smo se rastali: sedamsto dvadeset i dva.

– Bože, kako vrijeme leti!

– Je li istina da imaš novu djevojku? – upitala sam ga zatim.

– Da, ona bi htjela živjeti sa mnom, a ja baš nisam siguran želim li to pa oklijevam. Znaš kako je, ko se jednom opeče, puva i na hladno – nasmijao se kako bi razbio napetost u vazduhu, a zatim se naglo uozbiljio i upitao – Petra, misliš li ikad na mene?

– A ti na mene? – uzvratila sam.

– Ja sam prvi pitao – naglasio je i ponovno se nasmijao.

Stigli smo pred moju zgradu i Franko je isključio motor i okrenuo se prema meni.

– Onda? – insistirao je.

Rekavši to, obujmio je rukama moje lice i privukao ga k sebi. Usne su mu bile toliko blizu mojima i iznenada sam shvatila da cijelo vrijeme razmišljam samo o tome koliko ga želim poljubiti. Uglavnom, da skratim priču, Franko se popeo u moj stan i ponovo smo se prepustili strasti kao i u prvim danima naše ljubavi.

Od te me večeri Franko počeo gotovo svakodnevno zvati, kad god ne bi bio sa svojom djevojkom. Razmjenjivali bi riječi pune strasti i nježnosti, poput dvoje ljubavnika i svaki put kad bismo se uspjeli vidjeti, završili bismo u krevetu. Zaljubljivala sam se u svog bivšeg muža žestoko i strastveno poput kakve šiparice. Živjela sam u iščekivanju njegovih poziva i bojala se da ponovno ne nestane. Zato sam se trudila biti vesela, zavodljiva i mazna. Ali jedne sam mu večeri odlučila reći istinu.

– Franko, volim te – izjavila sam zagnjurivši lice u njegovu košulju.

– I ja tebe volim, čak i više nego prije – on je kimnuo stisnuvši me čvrsto uza se.

– Ali vidiš, bojim se, bojim se da se ne probudim iz te čarolije – rekla sam zatim.

– I ja se bojim svega što bi se moglo dogoditi ako ponovno započnemo vezu. Grozim se onih scena s mojom majkom, beskonačnih rasprava, svih onih stvari kojima smo dopustili da nas razdvoje.

Nisam znala šta bih mu odgovorila pa sam se samo još jače stisnula uz njega.

Strast još traje

Od tada je prošlo godinu dana. On je i dalje moj ljubavnik, iako više nije u vezi s onom djevojkom i ja sam jedina žena u njegovom životu.

Ali,  i dalje vrlo oprezni: oboje se bojimo da ponovo ne pogriješimo.

Zbog toga smo zahvalni za svaki srećan trenutak ljubavi. Meni se čak ponekad čini da je biti ljubavnica svoga muža vrhunac sreće. Možda ćemo prije ili poslije ponovno započeti živjeti zajedno, a možda će se naša strast istrošiti. Ko bi to znao… Zato uživajmo dok traje!