ART PREPORUKA
O BATI ŽIVOJINOVIĆU: Titov viski u biblioteci
Foto: Arhiva Blica / RAS Srbija
,,Blic” je objavio sinoć feljton iz životne priče Bate Živojinovića (350 različitih uloga) koja ga portretiše kao umjetnika i kao čovjeka. Knjigu je izdala izdavačka kuća ,,Vukotić media” ( www.vukoticmedia.rs), a djelo je grupe autora kojima je fah pisanje o filmskoj umjetnosti.
Godinama je Bata bio u raznim filmskim delegacijama koje su odlazile na Pulski festival, i tu se dosta rano upoznao sa Titom, koji je bio veliki ljubitelj filma.
Kad je Tito čuo kako Bata interesantno priča viceve o njemu, počeo je redovno da ga zove, pa i na ostrvo Vangu, gdje je bila njegova glavna ljetnja rezidencija i gdje je primao najuglednije goste iz svijeta politike i filma. Sa zadovoljstvom je odlazio jer je Tita cijenio i smatrao ga veoma zanimljivom ličnošću. Prosto – volio ga je.
– Bili su to susreti bez ikakvog protokola. Zaista smo se sjajno zabavljali. I uvijek je insistirao da mu pričam viceve koje drugi nisu smjeli, slatko se smijući na svoj račun – otvoreno priča Bata.
Znao je Tito i da ga pohvali.
Reditelj Babaja započinjao je snimanje filma ,,Breza”. Bati je povjerena uloga zagorskog seljaka. Dali su mu je, iako su mnogi sumnjičavo vrtjeli glavom. Jer glavnu ulogu igra – čisti Šumadinac. A trebalo je da dočara lik jednog Zagorca, i to uz sve same hrvatske glumce.
– Zagorje ima najljepšu jezičku melodiju koju sam ikad čuo. Kad govore – kao da pjevaju. Svaka rečenica im je kao neki lajtmotiv. Mjesec prije početka snimanja otišao sam u Zagorje, živio sam u selu kod jedne starije gospođe, seljanke, i zaista sam uspio da savladam jezik, iako je reditelj bio spreman da me nadsinhronizuje hrvatski glumac.
Kada je vidio film, Tito mu je rekao:
– Odličan si bio, Zagorac!
– Nisam ja Zagorac nego Šumadinac! – uzvratio je Bata kao ljutito.
– Meni je to isti k… – opalio je Tito kao metak.
– Vama možda jeste, ali meni nije – nije mu se dalo da prećuti.
Zapažao je Tito veoma dobro. Kao da mu nije moglo ništa promaći.
Prisustvovao je snimanju ,,Sutjeske”. Kada su zajedno gledali snimljeni materijal, primijetio je kako je Barton, koji ga je igrao, bio pijan.
Okrene se ka Bati i kaže:
– Boga ti, Bato, ja nisam bio ovako pijan u ratu nikada!
A tačno je: Barton je umio da bude mrtav pijan. Naročito poslijepodne. A baš je ta scena koju je Tito gledao snimana poslijepodne.
Poklanjao je neke stvarčice, ali više je Bata krao od njega nego što mu je on baš ciljano nešto poklanjao.
– Uzimao sam mu sve što je bilo na stolu. Na primjer: na stolu je kutija holandskih cigara ,,henri treći”. Tito izvadi jednu. Poslužim se i ja, ali uzmem i kutiju, pa u džep. Tako i sa upaljačima. Zapali on, zapalim ja, pa u džep. On, naravno, sve vidi. Ništa ne govori. Samo mahne rukom, a posluga donese nove cigare i novi upaljač.
Poslije mu čauši kažu:
– Onaj vam Bata krade cigare!
– Ako, ako, on može! – smirivao ih je Tito.
Pili su, naravno, i viski. Jednom prilikom Bata uzme Titovu čašu i proba, a ono i jeste i nije viski.
– Nešto me folirao sa pićem… Rekli su mi da je sipao neke pilule i tako mogao dobro da cuga i dugo da izdrži, a mi se ošamutimo.
Nije samo „folirao“ sa pićem.
– Sjedjeli smo Boris Dvornik, kojeg je takođe volio, i ja kod njega. Pričali viceve, naravno. To je kao neki salon biblioteka. U jednom trenutku, kad je došlo vrijeme, Tito pritisne dugme i vitrina u kojoj su stajale knjige se zarotira. Sa druge strane vitrine – lijepo postrojene flaše viskija.
– A šta kažete na ovo, momci? – upita ih Tito kroz osmijeh.
– Predsjedniče, ala ste vi načitani! – spremno je odvalio Kosmajac.
Jednom se Tito naljutio na Batu.
– Sjedimo kod njega jedna mlada dama i ja. Ona se obukla, onako, kao za predsjednika. Ćaskamo tako, i poslije nekog vremena upeca se on na njenu garderobu i držanje. Krenu rukom u zabranjenu zonu. Ja mu skrenem pažnju na ponašanje, opomenem ga tiho da je to nepristojno. Kažem mu malo kroz šalu, malo kroz zbilju:
– Sram vas bilo!
I udarim ga po ruci.
– Ćuti, mali! I idi napolje!
– Izbacio me je. Pa nisam mogao da kažem ,,ne” čovjeku koji je Staljinu rekao ,,ne”. Tito je bio laf! – nedvosmislen je Bata.
Poštovao ga je kao boga i plašio ga se, naravno.
– Današnji političari, svi koliko ih ima, nisu Titu ni prići. Ni do koljena!
Jednom prilikom kad je pozvan kod njega, zatekao ga je kako lista neke papire. U jednom momentu Bata mu kaže:
– Čitate tu neke papire, ne znam što sam uopšte došao?
On podigne glavu i kaže mi:
– Pogledaj šta ovdje piše.
Baci oko i vidi neko pisanije na engleskom, koji ne razumije. Onda ga Tito upita:
– Znaš li bar da računaš?
– Znam.
Pogleda, a ono sume u milijardama dolara. I to bespovratno!
Ne želi Bata da priča o svemu. Bilo je tu, kaže, riječi koje nisu za pominjanje, Titove iskrenosti i intimnosti. O tim trenucima nikada nikome nije govorio.
– Volio me je iz nekih razloga, a i ja sam njega volio. Ne, naravno, samo kao predsjednika već onako, posebno, kao čovjeka… Ja sam valjda bio jedini koji je Titu govorio i ono što on ne bi volio da čuje. A pričalo se u narodu, kao i danas što se priča.
Pravnik i bravar
Ispričao je i Tito Bati zanimljivu anegdotu. Bio je u Fabrici vagona ,,Goša” u Smederevskoj Palanci i vidio nekog radnika kako pravi šrafove. Pitao ga je koliko može da napravi za dan. Radnik je rekao između 15 i 20.
Tito je na to odgovorio:
– Boga ti, ja bih napravio i 200. To je lako uraditi!
A radnik se nije dao nego je odsjekao:
– Lako je vama, predsjedniče, kad ste bravar, a ja sam pravnik!
Izvor: Blic.rs
