ART SLAJDER
,,DIVANHANA” ZA MNE MAGAZIN: U sevdahu su skrivene sve naše čežnje
Bosanskohercegovački sastav ,,Divanhana” od 2009. godine pronosi zvuk sevdalinki svijetom. Put će ih 12. maja nanijeti prvi put u Crnu Goru, gdje će se publici predstaviti prvo u podgoričkom KIC-u ,,Budo Tomović”, zatim u Nikšićkom pozorištu, tivatskom ,,Centru za kulturu” i rožajskom ,,Centru za kulturu”.
Uoči nastupa u KIC-u za MNE magazin pijanista Neven Tunjić, pjevačica Naida Čatić, harmonikaš Nedžad Mušović, basista Azur Imamović, bubnjar Rifet Čamdžić i perkusionista Irfan Tahirović ispričali su za MNE magazin zanimljive priče o porijeklu određenih sevdalinki i svojoj grupi.
Da li je ovo prvi put da ćete nastupati u Crnoj Gori?
– Kroz godine rada, istraživanja i putovanja, zavirili smo u mnoge krajeve Balkana i Evrope i vraćali se sa novim idejama. Kroz te godine sakupili smo mnogo lijepih nota koje istinski dijelimo sa onima koji dođu na naš koncert. Stoga se izuzetno radujemo da na točkovima ljubavi stižemo i u Crnu Goru. Već neko vrijeme tražili smo način i mogućnosti da posjetimo i Crnu Goru. Čini se da je došlo pravo vrijeme da u okviru naše turneje ,,Zukva 2016.” poklonimo četiri koncerta Vašoj publici. Podgorica, Nikšić, Tivat i Rožaje, zar to nije divno za prvu koncertnu posjetu vašoj zemlji.
Sarađivali ste sa vrsnim muzičarima iz regiona i svijeta. Koliko poznajete crnogorsku muzičku scenu i da li postoji neko sa kime biste sarađivali i iz naše zemlje?
– Većina ideja za aranžmane se javila upravo na točkovima, tokom putovanja širom regiona i Evrope, na koncertnim daskama, u prisnom dodiru sa publikom. Tako smo na putovanjim po Slavoniji naišli na ljude koji sviraju tradiciju svojih prostora toliko strastveno da smo ih zvali da učestvuju na našem novom disku. Isto tako u Beogradu smo sreli violinistu Filipa Krumesa koji je u našu muziku udahnuo zvuke nekada zlatnog doba sevdaha iz 70-ih godina. Svirali smo i sa makedonskim trubačima, sa kraljem nove generacije trubača Džambom Aguševijem. I njih smo nekako ukomponovali na novom albumu. Sreli smo ljude iz Dalmacije, Vojvodine, Vranja… Ko zna, možda nas baš nadolazeće putovanje u Crnoj Gori odvede do nekih novih saradnji.
Protekle godine objavljen je album jedinstvenog imena u kojem je satkana baština Bosne i Hercegovine ,,Zukva“. Što je kiselina, a što slatkoća jabuke Balkana?
– Za one koji ne znaju, zukva je vrsta autohtone jabuke koja raste najčešće u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine, specifična je po svojim veoma dubokim korijenima, širokom krošnjom i služi kao kalem za druge biljne vrste. Upravo tu smo pronašli sponu između zukve i onoga što mi radimo. Balkan je vijekovima predstavljao krivudavu rijeku civilizacija, kulture, tradicije, vjera, običaja. Ljepota rijeke koja u sebi nosi neotkrivene dubine. Ta rijeka svojom čistoćom budi u ljudima ljubav i čežnju, a svaki njen vir novu strast i žar.
Na albumu ,,Zukva“ nalazi se pjesma ,,Zapjevala sojka ptica“ za koju mnogi tvrde da je crnogorska, a po nekim spisima je prizrenska, zapisana od strane profesora Devića. Ista stvar je sa pjesmom ,,Oj, golube“ koja je nastala u Sandžaku, na Pešteru, prema nekim pisanjima, a prema drugim je kosovska. Do kakvih ste vi saznanja došli o porijeklu ovih pjesama?
– Najprije smo, putujući, otkrili da su sve te divne melodije tradicionalne muzike Balkana toliko utkane i isprepletene među ljudima da je zaista nemoguće odrediti tačno porijeklo pomenutih. Mi smo recimo došli do saznanja da je pomenuta pjesma „Zapjevala sojka ptica“ porijeklom sa istoka, tačnije iz Turske, pa da je naknadno prevedena na naše jezike. Nedavno smo svirali sa grčkim umjetnikom Alkinosom Joanidisem koji se nije mogao prestati iznenađivati koliko prepoznaje melodije mnogih sevdalinki, jer kaže da je mnoge čuo u Grčkoj ili na Kipru, naravno na tamošnjim jezicima. Bosna i Hercegovina je za vrijeme vladavine Osmanskog Carstva bila nezaobilazna ruta na putovanjima sa zapada ka istoku i obratno. Na svim tim putovanjima sevdah je nošen iz Bosne i Hercegovine širom Balkana i Evrope tako da ne treba da čudi činjenica što se poznate nam melodije mogu čuti u svakom kutku Evrope, jer znate kako kažu da je muzika ta koja zaista ne poznaje granice.
Fantastična priča vezana je i za to kako ste došli na ideju da spojite sevdah i fudbal u pjesmi ,,Zvijezda tjera mjeseca“ za učešće reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu 2014. u Brazilu, te pokažete koliko je muzika univerzalna i na koji način spaja ljude. Sve je počelo od meča još jednog Bosanca koji bilježi uspjehe ove godine u svijetu, tenisera Damira Džumhura i navijača na ,,Rod Lejver Areni”?
– Da, ideja je začeta u januaru 2014. godine kada je mladi teniser Damir Džumhur igrao osminu finala Australian Open-a. Desio se jedan, nazovimo ga fenomen, koji su svjetski mediji prenijeli kao izuzetnu interesantnu dogodovštinu. Naime, Bosanci i Hercegovci koji žive širom Australije došli su na pomenuti meč kako bi bodrili tenisera i, ko zna više kakvim putevima, uspjeli da „prokrijumčare“ harmoniku na tribine predivne ,,Rod Lejver Arene”. Naravno, tokom čitavog meča pjevala se sevdalinka, a domaće gledateljstvo onako u čudu je posmatralo sav taj događaj. Sa druge strane, u isto vrijeme svi lokalni i regionalni mediji su brujali o istorijskom plasmanu fudbalske reperezentacije Bosne i Hercegovine na Mundijal u Brazil, te nama je shodno gore navedenom događaju sinula ideja da sevdah „podmetnemo“ pod takav jedan globalni sportski događaj. Ponudili smo pjesmu Fudbalskom savezu naše zemlje i nedugo nakon toga ideja je bila realizovana. Za rezultat i dan danas na naš Youtube kanal dobijamo komentare iz svih krajeva svijeta kako su upravo za sevdalinku čuli slušajući i gledajući našu izvedbu sevdalinke „Zvijezda tjera mjeseca“.
Trag istraživanja etno muzike vodi nas po cijelom svijetu, pa tako riječi i etno muziku možemo pronaći i u arhivama biblioteka Irske. Gdje je vas istraživanje odvelo i što je najveće iznenađenje na koje ste naišli?
– Istraživati tradicionalnu muziku isto je kao tražiti svjetiljkom sunce. Obzirom da smo ponajviše fokusirani na sevdalinku kao autohotnu gradsku pjesmu iz Bosne i Hercegovine, o njoj smo ponajviše i istraživali te došli do nekih vrlo neobičnih zapisa. Malo je pisanih tragova koji govore o prvim sevdalinkama i njenim izvođačima. Ipak, prvi pronađeni pisani tragovi vezani su za XV stoljeće. Najstarija zapisana pjesme je „Bolest Muja Carevića“ koja potiče s kraja XV stoljeća. Dušanka Bojanić-Lukač, orijentlista, pokušala je utvrditi istorijsku osnovu ove pjesme, tvrdeći da su je spjevali Bosanci pri carskome dvoru. Prema njenoj tvrdnji pjesma je otpjevana 1470. godine. Drugi najstariji i dokumentima bogatiji trag o sevdalinci seže u XVI stoljeće i vezan je za Split te je nastao zahvaljujući zapisu tadašnjeg splitskog kneza koje je trag pjesme poslao sa redovnim izvještajem koji je slao mletačkom senatu u Veneciji. Taj je zapis objavljen u knjizi „Vincezno Solitro“ (1844.). Zapis govori o ljubavi između Adila iz Klisa i Splićanke Marije, prema tome taj pisani trag svjedoči o davnome pokušaju pjevanja u duhu onoga što danas nazivamo sevdalinkom. Iz svega slijedi da je nesrećno zajubljeni Adil ne samo prvi poznati pjevač sevdalinke nego i njen prvi pjesnik.
Kako ste te 2009. godine kao studenti Muzičke akademije u Sarajevu došli na ideju da osnujete sastav koji će spojiti džez, klasičnu, pop muziku i sevdah?
– Bend je osnovala grupa studenata, prijatelja na Muzičkoj Akademiji u Sarajevu početkom 2009. godine. Polazište je bila zaista čista i iskrena ljubav koju smo osjećali, i još uvijek osjećamo, prema gradskoj tradicionalnoj pjesmi Bosne i Hercegovine – sevdalinci, a tek naknadno je iznjedrila želja za profesionalnim pristupom muzici, pristupom koji nas je par godina kasnije odveo na neke od najvećih pozornica Evrope. Ideja kolektiva od samog početka djelovanja je bila ništa drugo nego tradicionalnu muziku zemalja Balkana približiti samim sebi – mladim ljudima, pa tek onda konzumentima pomenute. Ako kažemo da danas stojimo na istom mjestu onda je nekako logično da je naša muzika rezultat fuzije različitih muzičkih stilova. Kada uđete u naš studio gdje svakodnevno vježbamo i stvaramo, imate jedan natpis gdje stoji: „Respect everybody's feelings and treat everyone equally” (Poštujte svačija osjećanja i ophodite se jednako prema svakome) što ukazuje na to da svi daju svoj maksimalni kreativni doprinos u ono što iz naše male fabrike muzike izađe na površinu.
,,Divanhana je ulaz u svijet, dio nečeg svog gdje, ako želite, možete podijeliti ono što imate ili zatvoriti se od ostalih.“, piše o značenju imena vaše grupe. Vi ste odlučili da onako kako vi vidite Bosnu i Hercegovinu i njenu baštinu podijelite sa svijetom, divanite sa publikom o njoj kroz note i riječi, ulazite u svijet i vraćate nazad tradiciju Balkana…Onako, meraklijski. Kakav je osjećaj vama dok radite na ovoj muzici i pronalazite sva ta bogatstva?
– Tradicionalna muzika je za svaki narod sama po sebi jedno veliko bogatstvo. Iz nje možete učiti o istoriji svoje zemlje, o običajima, manirima ponašanja… Ako se vratimo nazad kroz vrijeme, vidjećemo da su se mnogi veliki kompozitori klasičari kroz stoljeća vraćali tradicionalnoj muzici i iz nje crpili inspiraciju. Sjetimo se „Ruske petorke“ ili Debisijevog bjega od Vagnerovskog stila, zatim Lista, Smetane i njegove „Vlatave“. Svi su oni svoju utopiju tražili u tradiciji i tu pronalazili smiraj. Vremenom su se te granice pomjerale, pa se putem moderne klasične muzike sa početka 20. vijeka, preko napretka tehnologije, logično i prirodno ideje i stilovi mješali te smo za rezultat danas dobili mnogo muzike bez DNK-a. Sve je to prirodno ali upravo zbog velike pomješanosti muzičkih stilova i svega genijalnog što svakim danom na površinu izvire, Divanhani ostaje da iskrenu inspiraciju crpi iz svoje tradicije – sevdalinke. Mi smo zagrebali površinu i za sebe smo otkrili nepresušan izvor kreativnosti, koju svakako želimo sa ostatkom regiona i svijeta da ponosno podijelimo.
,,Sevdah je više od pjesme. Sevdah je pratio moje odrastanje, a danas je moja mladost i životni stil. U njemu su skrivene sve moje čežnje…“, rekla je Čatić za Mondo.ba. Što za vas predstavlja sevdah?
– Sevdah, vječita inspiracija! Volimo riječi više od pjesme, izraz osjećaja. U sevdahu su skrivene sve naše čežnje. Osjećaj koji pomaže da iskažemo sve ono što u riječima uzalud tražimo.
Bojana Radonjić
Foto: Aida Redžepagić/Saša Perić
