1.05.2016. u 7:15
Gost današnje rubrike MNE magazina ,,U ogledalu” je kompozitor i aranžer Vladimir Maraš. U svojoj 27-godišnjoj karijeri bilježi nastupe u bendovima ,,Gospoda Glembajevi”, ,,Ročni mir”, radi sa Kornelijem Kovačem, Majom Odžaklijevskom, Biserom Veletanlić, Knezom, Igorom Perazićem, Rambom Amadeusom i drugima.
Zvuci njegove muzike stigli su 2014. godine do najuglednijih jazz muzičara svijeta Rendija Brekera, Majka Sterna, Jakova Majmana i Lenija Vajta. Koliko im se dopalo, govori činjenica da su ga postavili za affiliate direktora i partnera ,,Made in NY Jazz competition and festival”-a u okviru kojeg je tada nastupao.
Maraševa izdavačka kuća ,,Rabbit Records”, u saradnji sa ,,Made in New York Competition and Festival INC”-om iz Njujorka organizuje tako premijerni ,,Made in New York Jazz Festival, Montenegro 2016.” 3. juna na Svetom Stefanu (Adriatic properties, amfiteatar na ulazu u Sveti Stefan) i 5. juna u Podgorici (The Capital plaza, atrijum) koji će otvoriti učenici jazz odsjeka muzičke škole ,,Vasa Pavić” profesora Šula Jovovića.
Za crnogorsku publiku sviraće Rendi Breker – truba, Jakov Majman – tenor saksofon, Esiet Okon Esiet – kontrabas, Edsel Gomes – klavir, vokalni solisti: Džordž Džonson Junior i Anita Vitale, zatim Leonid Vintskevič – klavir i Nik Vintskevič – sopran/alt saksofon, kao i Bobi Sanabria – bubnjevi i udaraljke. Na sceni će im se, kao gosti, pridružiti domaći džez muzičari: Vladimir Maraš – klavir, Milorad Šule Jovović – gitara i Mićko Ves Peruničić – gitara, kao i poznati jazz izvođači regiona: Ljubiša Paunić – saxofon/flauta, Vladimir Krnetić – truba/fliglhorna, Ivan Aleksijević – klavir (Big bend RTS) i drugi.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo pamtim po specifičnim mirisima dvije lokacije na kojima sam proveo većinu vremena kroz osnovnu školu. Prva je miris Stare varoši, u ulici Ilije Milačića, gdje sam živio do devete godine, a gdje sam često išao kod babe i đeda do unazad desetak godina. Fudbal na ulici, krađa iglica i sitni nestašluci bili su nam omiljena disciplina. U isto vrijeme, miris novobeogradskog bloka 23, gdje su živjeli baba i đed po majci, u kojem sam provodio svoje raspuste, gdje i danas imam dosta prijatelja koje rado posjetim kad god me put nanese ka Beogradu. Često me, ,,u hodu”, neki od ta dva mirisa podsjete na obje lokacije, a onda se, sa nostalgijom, prisjećam tih nekih bezbrižnijih dana. Svakako, osim mirisa, djetinjstvo vezujem za ljubav koju sam dobijao od baba i đedova, a koja mi nedostaje. Iako su načini vaspitavanja podmlatka danas značajno drugačiji nego prije 30-ak godina, pa je ,,mladi prut” često bio najveći neprijatelj naših podleđnih predjela, ipak se sa zadovoljstvom sjećam svega toga.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Sa velikom sigurnošću, mislim da je prvi honorar bio zarađen od svirke sa titogradskom rock grupom ,,Gospoda Glembajevi”, u Sutomoru. Pričamo o početku ‘90-tih godina i o višemjesečnim svirkama tokom sezone, koje su počinjale već u junu, a završavale se krajem septembra. I tako četiri-pet godina, počev od ‘91. Bilo je to teško vrijeme, sa velikom inflacijom, tako da je recimo pojedinačni dnevni honorar člana benda, u njemačkim markama, vrijedio koliko pola prosječne jugoslovenske plate. Mi smo, makar na papiru, svirajući odlično zarađivali. Ali, apetiti mladića koji je u prilici da svira za toliki novac u datim uslovima su se neminovno vezivali za investicije u muzičku opremu, a ja, koji sam svirao klavijature, imao sam najnezavidniju situaciju u odnosu na gitariste ili bubnjara… Nov, a kvalitetan instrument/sintisajzer, koštao je nekoliko hiljada njemačkih maraka, tako da mogu reći da sam prvi honorar potrošio prije nego što sam ga i dobio, pozajmivši novac od roditelja za prvi profesionalni instrument. I do danas, uvijek sam u kašnjenju za tu, prvu ozbiljnu investiciju, jer se tehnološki napredak mora pratiti, ako hoćete dobar i moderan zvuk, a to uvijek košta.
Na čemu insistirate u poslu?
– U poslu insistiram na tačnosti, bilo da je riječ o vremenu za sastanak ili za predaju nekog finalnog proizvoda koji sam u obavezi da dostavim. Osim činjenice da vas i ugovori obavezuju na tačnost, vjerujem da je poštovanje rokova jedna od najvažnijih stvari kojom poštujete partnera u bilo kom poslu.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Kompozitor provede puno vremena u studiju, u procesu stvaranja. Nakon tih aktivnosti, odmor je prijeko potreban. Nažalost ili na sreću, ne provodim previše vremena ispred TV ekrana, tako da nisam najbolja adresa za preporuke filmskih naslova, ali kad ugrabim, rado se vratim nekim starim i dobrim serijama poput ,,Mućki” ili ,,Faličnog pansiona”. Što se tiče knjiga, tu je situacija znatno bolja. Ljetnje i zimske pauze u poslu, osim intenzivnijeg druženja sa djecom, provodim čitajući. Izbjegavam popularna djela koja postaju ,,must read” standard, jer sam davno naučen da, kada vidim masu da se kreće istim smjerom, obavezno odaberem neki drugi. Nedavno sam pročitao izvanrednu novu knjigu Brana Mandića ,,Feb je čekao olovku” i svima je sa zadovoljstvom preporučujem. Takvi i slični uradci potvrđuju tezu da je kultura, potencijalno, jedan od najboljih trade mark-ova crnogorske posebnosti.
Koje jelo najviše volite?
– Priganice sa sirom.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Za pravu ljubav je potrebna magistralna veza, dakle, dva smjera. Kao i uvažavanje činjenice da ne postoji univerzalna formula koja je primjenjiva na sve ljude. Ali prije toga, najvažnije je da živite u sistemu u kom ćete ljubav, tačnije ono kako je vi vidite i doživljavate, moći da živite slobodno i na svoj način.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Unazad par godina, preminuli su mnogi veliki umjetnici. Iz nekog razloga, među mnogim umjetnicima čije bi prisustvo sigurno značilo civilizaciji danas, biram vanvremenskog trubača i jednog od najvećih jazz imena u kompletnoj istoriji muzike, a koji nas je napustio prije već četvrt vijeka – Majls Dejvis.
Putovanje koje pamtite?
– Jedna od privilegija kompozitorskog i izvođačkog poziva jesu i putovanja. Među mnogim putovanjima kojih se uvijek rado sjećam, moram odvojiti odlazak u Njujork i nastup koji sam imao u tom gradu, maja 2014. godine, u prepunom ,,Tribeca Performing Arts Center”-u. Osim odlaska u prijestonicu svjetskog jazz-a, imao sam priliku i da upoznam, kao i da zasviram sa nekim od najvećih jazz imena današnjice, pa time ovo putovanje zaslužuje prvo mjesto.
Pjesma vašeg života je?
– To ne postoji, pogotovo ne u ovako postavljenoj konstrukciji pitanja. Ako mislite koja pjesma me natjera da lomim čaše po kafani, odgovor je, nema je. A ako me pitate koja kompozicija na neki način obilježava moj život, onda ću reći da je to ,,Poljem se vija”, tradicionalna crnogorska melodija, za koju sam uradio jazz aranžman davne 2001. godine. Ta verzija i danas predstavlja moju umjetničku ličnu kartu na svim meridijanima.
Bojana Radonjić