MAGAZIN PREPORUKA
ŽIVOT: Koliko smo ,,oštećeni” i možemo li da se popravimo
Svi smo oštećeni. Svi smo nešto ili nekog izgubili, nešto ili nekog nikad nismo ni imali, nešto ili nekog nikako da dostignemo. Svi smo ranjivi. Svi smo povrijeđeni. Svi smo u istom sosu, ali krčkamo se na sopstveni način. Neko se čupa nastojeći da se drži zdravog razuma, neko se poliva sosom po glavi, neko traži društvo, neće da se krčka sam, neko uvaljuje u sos druge i hrani se time. Svi naši najvažniji odnosi sa ljudima pokazuju do koje mjere smo oštećeni i kako se nosimo sa tim. Možemo li da popravimo oštećenja? Da prebolimo povrede, zacijelimo rane? I da pronađemo zadovoljstvo u životu i svijetu, takvom kakav je.
Partnerstvo
U emotivnim interakcijama sa ljudima u koje se zaljubljujemo, u partnerskim odnosima, nalazimo besprekorno ogledalo sopstvenog ludila. Uspijevamo li da održimo partnerske odnose? One koji se odlikuju poštovanjem, posvećenošću, ljubavlju, prevazilaženjem teških momenata, izrastanjem u tandem, koji se zajedno nosi sa životnim izazovima? U takvim odnosima, nalazimo podršku i razumijevanje, iscjeljenje svojih oštećenja u najvećoj mjeri. Ali koliko takvih odnosa vidimo oko sebe? I da li ih imamo u sopstvenom iskustvu?
Ili smo riješili da više ne pokušavamo, odabrali samoću da zaštitimo sebe od neuspješnog partnerstva, priznali sebi da su pogrešni izbori jači od svakog zdravog razuma i prestali da se upinjemo da postignemo normalnost, koju ne poznajemo. I to je način da se živi sa sopstvenim oštećenjima i da se pronađe zadovoljstvo u životu. Najgore je kad ostajemo u lošim, bolesnim, sputavajućim odnosima, koristeći partnera kao kantu za otpatke, kao izgovor za svoje nezadovoljstvo, kao krivca za glavna oštećenja u nama samima. A čak i tako, mi nešto činimo, nekako se nosimo sa ludilom, odbijajući da ga vidimo, razumijemo i razmotrimo, ne želeći da posegnemo za iscjeljenjem, jer bismo suviše toga morali da odbacimo i promijenimo.
Prijateljstvo
Prijateljski odnosi su najrasterećeniji od emotivnih oštećenja. U njima nalazimo povjerenje, razumijevanje i podršku, koja nam je potrebna, a u stanju smo i sami da je pružimo. Prijatelji su najsvjetlija tačka u našim životima. Međutim, ima ljudi koji nemaju bliske prijatelje. Ni sa kim ne održavaju veze, druže se sporadično i ograničeno na neke situacije i prilike. A ima i onih koji ulijeću u serijska prijateljstva, kao što serijski monogamisti ulijeću u veze, jednu za drugom, sve po istom scenariju. Poznajete li osobe koje malo-malo pa imaju nekog novog najboljeg prijatelja? Stalno se viđaju sa njim, stalno izlaze zajedno, pričaju o njemu oduševljeno i sve najbolje. I onda se odjednom ta veza prekine.
Najbolji prijatelj se više ne pominje i ne pojavljuje. Prođe malo vremena i pojavi se novi najbolji prijatelj, sa kojim kreće sljedeći krug oduševljenog druženja. Do prekida, koji nije na vidiku, ali je izvjestan, kao i svi prije njega. Trošenje prijateljskih veza je izraz dubokog emotivnog oštećenja, koji govori o tome da možemo da prihvatimo i volimo samo one koji nas još ne znaju. Da ne možemo da održimo vezu u kojoj ćemo biti potpuno to što jesmo i da nam je potrebna stalno svježa hrana oduševljenih sljedbenika, koje ćemo neko vrijeme smatrati prijateljima i kojima ćemo pokazivati svoje najbolje lice, dok se ne umorimo i dok maska ne spadne. Što su interesantniji ti prijatelji, to je veća naša važnost u sopstvenim očima, dok smo u stanju da ih zadržimo uz sebe.
Roditeljstvo
Najkomplikovaniji, najsuptilniji, najslojevitiji odnosi, koji su i najvjerovatniji izvor i ishodište naših oštećenja, jesu roditeljski odnosi. Dvosmjerni. Jer, nečije smo dijete, ako već nismo nečiji roditelj. A najčešće smo i jedno i drugo. A kad postanemo roditelji, suočavamo se obično sa svojim roditeljima u sebi samima – prepoznajemo postupke, reakcije i cijele rečenice koje izgovaramo ne razmišljajući, koje su nas uvijek najviše povređivale i izluđivale. Upili smo ludost svojih roditelja i emitujemo je nesputano, kad i sami postanemo roditelji.
U kojoj mjeri nas to osvješćuje, pitanje je ličnog opredjeljenja za suočavanje i iscjeljenje, ili za potiskivanje i življenje sopstvenih oštećenja, koja prihvatamo kao svoje normalno stanje. I tako doprinosimo opštem ludilu svijeta, ili nastojimo da ga popravimo, tako što ćemo popravljati svoje. Jer ne postoji drugi način da utičemo na svijet, osim kao individua, kao jedinka koja se bavi sobom, razumijeva sebe i pomaže sebi da se orijentiše, da se osvijesti, da se drži zdravog razuma, spoznaje i ljubavi. Jer najveća je, najintenzivnija, najzahtjevnija i najsudbonosnija ona ljubav koju iskusimo u roditeljskim odnosima – čak i onda kada je deficit te ljubavi dominantno iskustvo. Roditelje volimo bezrezervno dok smo mali, kad postanemo roditelji tu bezrezervnu ljubav dobijamo od svoje djece. Roditeljstvo nam pruža svaku priliku da popravimo oštećenja koja smo zadobili u sopstvenom djetinjstvu.
Kolegijalnost
Socijalna kategorija ličnih odnosa su poslovni, kolegijalni odnosi. U svakom kolektivu, oni su vidno ili diskretno podijeljeni, na grupe koje međusobno bolje sarađuju, koje se podržavaju i koje nešto imaju protiv drugih grupa. Neke grupe se klanjaju zajedničkom interesu, a neke ličnoj naklonosti. U svakom kolektivu ima pojedinaca koji sarađuju sa svim grupama i podgrupama, sa svima održavajući kolegijalne odnose na nivou dobronamjernih, korektnih prijateljskih odnosa koji pripadaju poslovnom okruženju i služe, prije svega, da se posao obavi sa zadovoljstvom i odgovarajućim učinkom.
Izvor: novosti.rs
